Nakon osamljeničkog posjeta Izraelu, kada su iz Vlade slani paternalistički savjeti kako još nije vrijeme za posjet, Mesić je krenuo na prvoklasnu svjetsku političku turneju u SAD. S novim postizraelskim medijskim vjetrom u leđa, Mesić je u New York doputovao kao državnik iz prve antiterorističke lige. Premda je doputovao kao građanin predsjednik, a ne predsjednik države. Danas kad gotovo svaki viđeniji hrvatski tajkun ima vlastiti avion, Mesić je putovao redovitom linijom, a to znači s redovitim zakašnjenjem. Takav pristup je anakroničan i ne ide uz takvu međunarodnopolitičku aktivnost koju si je za rehabilitaciju imidža provincijalizirane Hrvatske zadao Stipe Mesić.

Susret s G.W.Bushom, objed za njegovim stolom u prisutnosti kurentnih igrača današnje svjetske politike, poput pakistanskog predsjednika generala Musharrafa, razgovor s Jaserom Arafatom, poklon žrtvama terorističkog napada na WTC, redoslijed pri obraćanju u Općoj skupštini, velika je i politička i državnička, ali i osobna satisfakcija Stipe Mesića. Ne samo kao prvoga građanina RH. Nakon što mu je ustavno, ali i jalno, iz ruku izbijena unutarnjopolitička jurisdikcija, a vanjskopolitička sustavno prelazi u Vladine ruke, Mesić je pronašao ingeniozni izlaz — stvaranje hrvatske globalne politike! Među prvima se u svijetu afirmirao kao mali lider velike antiterorističke koalicije koja će trajati poput antifašističke koalicije, jer se radi o temeljnim vrijednostima međunarodnih odnosa.

Da Mesić nije krenuo grlom u jagode svjedoči i njegovo dobro sročeno obraćanje Općoj skupštini UN-a kada se usudio javno primijetiti, pred državama i državnicima koji kao "bezgrešno začeće" prakticiraju svoj terorizam, da nema "našeg" i "njihova" terorizma i da je uzaludno poraziti teroriste nastavi li se s takvim razvojem svijeta koji će generirati terorizam. Mesić je uhvatio zamah koji dugoročno i te kako može koristiti Hrvatskoj, ali što dalje? Kolikog će dosega biti njegova politika globalnog otvaranja ako se unutarnja politika bude i nadalje zatvarala prema radnicima i duhovnicima, siromašnima i investitorima? S druge strane, neka njegova obećanja, kao što je slanje hrvatskih liječnika u sastav antiterorističkih trupa, može odbiti Hrvatski sabor. Sama klima hrvatske pentarhijske nagodbenjačke politike je takva da ne trpi klimu inovacija koju potiče Mesić, tako da ga svaki međunarodnopolitički uspjeh vani, čini se, osamljuje kod kuće. Mesić je Robinzon vlastitog međunarodnog uspjeha. U to ga ne uvjeravaju samo paralelni obnašatelji državne vlasti, nego i paradoksalni mediji. Isti oni koji su Tuđmanovo pružanje vjerodajnica stranim ambasadorima prezentirali kao planetarnu vijest dana, dok Mesićev trijumf na svjetskoj političkoj sceni rangiraju kao potez chef d'affairea. Jer znaju tko im je stvarni chef d'état!

Za ulogu promotora globalnih interesa Hrvatske Mesiću je sada važan samo tempo njegova aktivizma i okupljanje think tanka koji će ga pravodobno opskrbljivati informacijama relevantnim za razumijevanje pojave jedne nove paradigme u međunarodnim odnosima, koje je Mesić svjestan. Najbitnije je da u Hrvatskoj on nema antiglobalističkog protivnika takvog ranga koji bi je mogao ponovno epohalno kompromitirati kao "proterorističku" državu. Mesićev dinamizam i timing zasad ne otvaraju prostor takvim antagonistima.