Novi list: 23. 11. 2001.

Mjera za milost

Piše: Jelena Lovrić

Josip Boljkovac predsjednik Mesićeve Komisije za pomilovanja, tvrdi da pitanja o puštanju iz zatvora njegova bivšeg vozača Josipa Brdara pokreću oni koji ciljaju na predsjednika Republike. Po njemu, riječ je o podmetanju. “Zašto skreću pozornost s bitnih problema i bave se nečim posve nevažnim?”, pita Boljkovac te zaključuje da “predsjednik može pomilovati koga hoće”. Može, ali obično pomiluje one koje mu predloži nadležna komisija. Također to ne znači da se o razlozima njegovih odluka ne raspravlja.

Kao prvi u Komisiji, Boljkovac ne može sa sebe na predsjednika svaliti svu odgovornost za pomilovanje čovjeka koji ga je vozio dok je bio ministar policije, a u zatvor je dospio zbog reketarenja. Pogotovo jer Brdar nije odslužio ni trećinu kazne. Teško se oteti dojmu da je u ovom slučaju Boljkovac privatizirao svoju funkciju. Njegovo pranje ruku i prebacivanje loptice na šefa države, koji “može pomilovati koga hoće”, zapravo djeluje kao podmetanje. Traženje objašnjenja za takve postupke nije skretanje pozornosti s bitnih problema, nego upravo obrnuto.

S Mesićevim pomilovanjima stalno neki problemi i nesporazumi. Pravno, sve je vjerojatno u redu i sa već prije osporenom odlukom o pomilovanju za sina i oca obitelji Žarković. Nitko predsjedniku nije osporio pravo da Mariju Žarkoviću, osuđenom zbog ubojstva jednog hrvatskog vojnika na dvanaest godina zatvora, kaznu smanji za dvije godine. Pomilovanje problematičnim čini okolnost da je riječ o ponovljenom ubojstvu - Mario je kao maloljetnik do smrti premlatio jednog mladog Čeha. Komisija za pomilovanje, navodno, s tom činjenicom nije bila upoznata. Pomilovanje je pogotovo postalo problematično nakon što je i Mariov otac, Ante Žarković - osuđen za poticanje na ubojstvo na kaznu zatvora od četiri godine, a odležao samo nešto više od godinu dana - dobio Mesićevo odrješenje.

Nema sumnje da u Hrvatskoj postoje snage koje svaki potez predsjednika Mesića dočekaju na nož, koje ga optužuju bez razloga i spremne su na svakojaka podmetanja. Ali ne može se svaka kritika unaprijed otpisati kao mućak. Proglašavanjem bilo kakvog problematiziranja djelovanja Komisije za pomilovanja udarom na šefa države problemi se pokušavaju pomesti pod tepih. Bolje bi ih bilo rješavati. Komisija bi morala voditi računa o tome da svojim radom ne emitira poruku o relativiziranju zločina i kazne. Da ne stvara dojam o nejasnom i rastezljivom odnosu vlasti prema kršiteljima zakona. Pogotovo s obzirom na činjenicu da je u Hrvatskoj kriminala puno, a pravde malo. Da se Hrvatska još ne može smatrati pravno uređenom i urednom državom. Komisija za pomilovanja morala bi djelovati na promjenu a ne cementiranje tog stanja.

Pomilovanje je čin milosti šefa države, ali i njegova je odluka podložna provjeri i sudu javnosti. Mesić bi morao shvatiti da u obavljanju predsjedničke funkcije ne smije biti talac svojih starih prijateljstava. Prijateljima svaka čast, ali na aktu pomilovanja njegov je potpis, kao predsjednika Republike.