Vjesnik: 06. 12. 2001.
Dobro se u komunističko doba znalo koji novinari rade za Udbu
Tajna je služba časna služba, tajni je agent časno zanimanje sve dok rade po zakonu: dok čuvaju ustavni poredak i opću sigurnost, bdiju nad mirnim snom svih građana, tjeraju strah u kosti samo onima sa zločinačkim nakanama. No smrtni je grijeh počinjen kada su te službe i njihovi dužnosnici radili po stranačkim nalozima, kada su
se, kako se tvrdi sa svih strana, stavili u službu moćnih skupina i pojedinaca / Tragajući za istinom, novinari se često izvrgavaju opasnostima: sumnjiče ih, prijete im, fizički ih zlostavljaju... Usprkos svemu tome, novinari danomice dokazuju da ih na putu do istine ne može zaustaviti ni jedan silnik, nikakav zločinMILAN PULJIZ
Ne odveć sjajno plavetnilo hrvatskoga političkog neba proparala je poput sjajne munje vijest da je Vlada učinila dostupnim 650 dosjea što su ih agenti Službe za zaštitu ustavnoga poretka pomno slagali posljednjih deset godina. Pratili su ljude u stopu danju i noću, raspitivali se o njima i njihovima, prisluškivali telefone, čitali pisma... Kako to već ide.
Među njih šeststopedesetero, 126 je novinara. Od trenutka kada je vijest objavljena, žestoko se javno raspravlja i žestoko osuđuje tajne službe. U tim raspravama, gotovo isključivo, spominju se samo novinari. A na popisu ima akademika i odvjetnika, inženjera i političara, profesora i župnika... Od najspominjanijih, novinara, jav
no se oglasilo samo nekoliko, njih petero-šestero. Možda još nisu svi pročitali »svoje papire«?Što je više žuči u raspravi, više je magle na istini. Pokušajmo malo mirnije.
Jedno je neporecivo: ako se o tajnoj službi govori javno, ta služba nije dobra, ta služba ne valja.
Inače, tajna je služba utemeljena na ustavu i zakonu. Država koja nema tajnu službu, koja nema dobru, stručnu tajnu službu, ne drži do sebe, radi sama protiv sebe. Drugim riječima, tajna je služba kao i sve ostale državne službe, sve dok djeluju onako kako je zamišljeno i zapisano. Primjerice, i liječnik može biti zlikovac ako njegovom krivnjom umiru bolesnici. I inženjer može biti zlikovac ako se sruši kuća koju je projektirao i sagradio, te prignječi nedužne stanare...
Dakle, tajna je služba časna služba, tajni je agent časno zanimanje sve dok se radi po zakonu: dok čuvaju ustavni poredak i opću sigurnost, bdiju nad mirnim snom svih građana, tjeraju strah u kosti samo onima sa zločinačkim nakanama.
Usput, hrvatske tajne službe, primjerice, u Domovinskom ratu časno su obavile svoju važnu ulogu.
No smrtni je grijeh počinjen kada su te službe i njihovi dužnosnici radili po stranačkim nalozima, kada su se, kako se tvrdi sa svih strana, stavile u službu moćnih skupina i pojedinaca, zanemarujući sigurnost ustavnoga poretka, skrbeći se o političkim probicima pojedinaca i skupina.
Te zloporabe nisu izmislili hrvatska država, ni njezine stranke, niti su to izmislili hrvatski agenti i političari. Toga ima posvuda u svijetu. Hrvatskoga čovjeka to se pak ne tiče: on hoće da toga nema u njegovoj kući.
Rekosmo, od 650 dosjea 126 je novinarskih. Mnogo, previše, ako je kriterij zanimanje. Jesu li novinari bili zanimljivi tajnim agentima zbog toga što su novinari? Ili su toliki novinari svojim postupcima, svojim novinarskim uradcima skrenuli na se pozornost tajnih agenata?
Time će se pozabaviti stručniji i pozvaniji. Ne radi toga da bi se zaštitilo novinare, nego da bi se zaštitilo nedužne, čestite. Struka nije bitna.
Istini za volju, novinari po prirodi svojega posla zalaze i u zabranjena, rizična područja, susreću se s raznim sumnjivim osobama... To je novinarsko pravo i nitko im ga ne može uskratiti, poglavito poreći. Novinari se, tragajući za istinom, često izvrgavaju opasnostima: sumnjiče ih, prijete im, fizički ih zlostavljaju... Na žalost, novinare često i prečesto ubijaju.
Usprkos svemu tome, novinari danomice dokazuju da ih na putu do istine ne može zaustaviti ni jedan silnik, nikakav zločin.
I ta medalja ima svoju drugu stranu. Učestali su primjeri, naime, da se tajni agenti prerušavaju u novinare. Što šteti novinarskoj struci. Jednako tako i novinari se prihvaćaju poslova tajnih agenata. Sve je kako-tako, dok ih ne otkriju.
U komunističko doba među novinarima je bila javna tajna, često se znalo poimence, koji novinari rade za Udbu. Osim što su »otkucavali« ljude s kojima su se družili i radili, ponajčešće kolege i prijatelje, pouzdano se zna da su se čak i neki novinarski supružnici špijunirali uzajamno.
O svemu tome, naravno, nije se smjelo govoriti. Bilo je opasno. Nije se znalo otkuda ćeš i kada dobiti po glavi.
Posljednjih godina mnogi govore svašta. I nikome ništa. Biti osumnjičen sa »radi za službu«, često znači - dobro zaštićen. Ima primjera da su novinari prelazili na stalni rad u »službu«, pa se ponovno vraćali u novinare. I opet nikome ništa
O njemačkoj obavještajnoj službi, primjerice, koju je vodio Klaus Kinkel prije negoli je postao njemačkim ministrom vanjskih poslova, tiskana je debela knjiga. Posljednji je o toj knjizi u nas pisao »Jutarnji list«, i to na dvije stranice. Kao suradnici te službe spomenuta su poimence i tri hrvatska novinara. Jedan od njih bio je dva mandata predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i predsjednik Tuđman primio ga je tri puta. I opet nikome ništa.
Tri stvari ne bi bile dobre: da se ozloglase sve tajne službe, da se ljudima još više tjera strah u kosti, te da se iza svakog ćoška vidi državnoga neprijatelja. Tajne službe i njihovi agenti moraju u svoj tor, u ustavne i zakonske okvire. Tajnih agenata neka se boje svi nečasnih nakana, svi koji su naumili ili počinili zlo.
Moj prijatelj Željko često spominje da se ne predaje kada mu zazvoni telefon ili mu netko pokuca na vratima. Kaže da to može biti samo netko njemu drag i mio. Zna se tko nemirno spa
va, tko se predaje na svaki šum.Autoru ovih redaka građanska pristojnost nalaže da napiše i ovo: za četiri desetljeća novinarskoga rada nisam nikoga uhodio, nisam radio ni za koju, ni za čiju tajnu službu. Baš me briga jesu li mene uhodili.
Autor je novinar i publicist iz Zagreba