Vjesnik: 21. 12. 2001.
Žaloban istup jugoslavenskog ministra Svilanovića u Zagrebu
Kad je Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova SRJ, 14. prosinca 2001. izrazio u Zagrebu žaljenje i srpske zločine u Hrvatskoj opravdavao strahom zbog Jasenovca, pomislio sam, čime će jednog dana u Sarajevu objasniti još stravičnije zločine počinjene u BiH?
ŽELJKO SABOL
U proljeće 1992. kninski scenarij realizira se i u BiH. Pristaše SDS-a podižu barikade, naoružane skupine pretvaraju se u četničke postrojbe i povezane sa JNA poduzimaju napade s ciljem osvajanja i pripajanja BiH velikoj Srbiji. Zlodjela JNA i četnika nad muslimanima i Hrvatima potakle su Irfana Ajanovića, glasnogovornika SDA, da 2. travnja 1992. izjavi da je JNA okup
atorska sila u BiH. Slijede žestoke borbe i stravični ratni zločini Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnjatovića Arkana u Bijeljini.Počinju i oružani sukobi u Sarajevu i 5. travnja Predsjedništvo BiH donosi odluku o mobilizaciji Teritorijalne obrane i milicijskog rezervnog sastava da bi se pružio otpor agresiji. Iz tog Predsjedništva istupaju Biljana Plavšić i Nikola Koljević i 7. travnja 1992. predstavnici bosanskohercegovačkih Srba proglašavaju neovisnost »Srpske Republike BiH«.
S druge strane istog dana Republika Hrvatska priznaje BiH kao samostalnu i suverenu državu. Sve je to dobro poznato i nepobitno.
Kad je Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova SRJ, 14. prosinca 2001. izrazio u Zagrebu žaljenje i srpske zločine u Hrvatskoj opravdavao strahom zbog Jasenovca, pomislio sam, čime će jednog dana u Sarajevu objasniti još stravičnije zločine počinjene u BiH?
No odmah sam se sjetio kako je nekoliko dana prije toga u Politici (10. prosinca) Marko R. Pavlović prikazao izlaganje dr. Smaila Čekića, profesora povijesti Sarajevskog sveučilišta, održanog na nedavnom beogradskom okruglom stolu »Ratovi u Jugoslaviji 1991. – 1999. godine«.
Taj profesor je iznio kako sarajevski Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čiji je direktor, provodi opsežna istraživanja zločina počinjenih u BiH s namjerom ustanovljavanja svih žrtava, a, prema dosadašnjim procjenama, samo u Sarajevu je poginulo oko deset tisuća ljudi.
Prikupili su veliku dokumentaciju, korištenu već u Haaškom tužiteljstvu. Ističe da Institut raspolaže brojnim dokumentima o sudjelovanju Hrvatske vojske u BiH, kao i o umiješanosti bivšega političkoga hrvatskog vodstva u ratne operacije. Profesor Čekić tvrdi da je stvaran cilj predsjednika dr. Tuđmana i HDZ-a bio uspostava hrvatske države u BiH i njeno priključenje Hrvatskoj.
Zbog toga su poduzimana sva sredstva, zločini, pa i genocid.
Na temelju povijesnih dokumenata dr. Čekić zaključuje da je na BiH počinjena agresija izvana i da se u njoj vodio međunarodni sukob, te da su »poznate i države agresori, ideolozi, naredbodavci, izvršitelji i suradnici«. Prema tom zaključku možemo konstatirati da je napadača bilo više, ali Politika u Pavlovićevu tekstu nijednom riječju ne spominje Srbiju, nego isključivo Hrvatsku i prema tom članku bi se moglo zaključiti da je Čekić udario samo po jednoj, i to nedužnoj strani.
Hrvatska nije napala BiH, niti je njenu vodstvu bilo do pripajanja dijela BiH. O tome svjedoči odbijanje predsjednika Tuđmana da Hrvatska uzme Hercegovinu što mu je ponudio Alija Izetbegović 1993. na pregovorima u Splitu.
Člankom o agresorskoj ulozi Hrvatske i BiH Politika se našla na crti obrane Slobodana Miloševića u Haaškom sudu. On je, naime, iznio da nije kriv za genocid u BiH i da je takva optužnica »vrhunac apsurda«. Njemu, kako kaže, »pripada zasluga za mir u Bosni, a ne za rat. Odgovornost za rat u Bosni snose sile koje su rušile Jugoslaviju i njihovi satrapi u Jugoslaviji, a ne Srbija ili srpski narod«.
Izneseno Miloševićevo uvjerenje prevladava u Srbiji i stoga Svilanović u Zagrebu nije smio izraziti ispriku koja bi značila priznanje ratne krivnje nego je iznio samo puko žaljenje. U protivnom bi doživio žestok frontalni napad u Beogradu.
Ovako mu se dogodio samo napad beogradskog lista Danas (17. prosinca). Tu se Svilanovićevo spominjanje Jasenovca, u sklopu »izražavanja žaljenja«, označava »skandaloznim i šokantnim, podsjeća na najstrašnije šovinističke ratnohuškačke propagande u kojoj su se sva opravdanja, za sva zlodjela nalazila pod geslom "a što su tek oni nama radili...", Svilanović se narugao hrvatskom narodu«.
Članak u Politici je ostatak stare beogradske rabote krivotvorenja povijesti, a tekst u Danasu glas razuma i istine. Svojom oštrinom može biti pouka onim hrvatskim medijima koji su mlako ili nikako odgovorili na žaloban istup jugoslavenskog ministra Svilanovića.
Autor je doktor pravnih znanosti i publicist iz Zagreba.