«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
5. listopada 2006.
ZLOČINAČKA ULOGA KONTRAOBAVJEŠTAJNE
SLUŽBE «KOS» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (2)
(POČETAK
RATA)
U periodu
Miloševićeva dolaska na vlast 1986. do ukidanja autonomije Kosovu i Vojvodini
1989. godine, paralelno je tekla permanentna (stalna) medijska velikosrpska
kampanja lažne propagande kojom su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
psihološki pripremani za pobunu protiv republičkih “rukovodstava” i, kasnije,
novih demokratskih vlada u zapadnim republikama Jugoslavije. Recept je bio
sljedeći: srpske stranke sudjelovale su u novim demokratskim parlamentima
zapadnih jugorepublika i postavljale nerealne zahtjeve za političkom
autonomijom, kojima su u Hrvatskoj tražile konstitutivni ustavni status za
srpsku nacionalnu manjinu (konstitutivni status je Srbima u Hrvatskoj ustavnim
promjenama u prosincu 1990. s pravom oduzet), a u BiH i Hrvatskoj su tražili i
teritorijalnu autonomiju, ili drugim riječima: parlamentarni predstavnik Srba
iz Hrvatske, Srpska demokratska stranka
(SDS), tražio je podjelu Hrvatske i BiH.
Sa dobivenom
kulturnom autonomijom Srbi u zapadnim jugorepublikama nisu bili zadovoljni. Uz
logističku potporu Srbije i prosrpskih saveznih organa Jugoslavije krenuli su u
otvorenu oružanu pobunu protiv legalnih vlada u Zagrebu i Sarajevu. Prvo 1990.
u Hrvatskoj, potom 1991. u BiH.
“Memorandum” i nepriznati “Antimemorandum”
Velikosrpski
program nastao je još polovicom 19. st. kada je ministar vanjskih poslova
zavisne Kneževine Srbije Ilija Garašanin,
tada dijela Osmanskog Carstva, napisao “Načertanije”
ili tajni program o proširenju Srbije na susjedne zemlje Bosnu i Hercegovinu,
Crnu Goru, Kosovo, Vojvodinu, Makedoniju i Hrvatsku. (Tajni velikosrpski
program objavljen je 1911. uoči osvajanja Kosova i Makedonije u Balkanskim
ratovima 1912./1913.) Na “Načertanije” naslonio se tzv. “Memorandum SANU” osamdesetih godina 20. st. kada su
akademici-marksisti iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, iz Beograda, na
čelu sa Dobricom Ćosićem lansirali velikosrpski program, pod izgovorom
ispravljanja nepravde koja je Srbima navodno nanijeta u Titovoj Jugoslaviji.
“Memorandum” se temelji na povijesnim falsifikatima, poluistinama i propagandi.
Iako je “Memorandum” ostao nikada dovršeni nacrt, taj nacrt je završio na stolu
kabineta predsjednika CK SK Srbije Slobodana Miloševića koji ga je počeo
ostvarivati od 1986. godine.
U Zagrebu je sveučilišni
profesor povijesti dr. sc. Miroslav
Brandt napisao argumentirani “Antimemorandum”
kojim je opovrgnuo srpski “Memorandum” kao neosnovan i ponudio protumjere
velikosrpskoj ideologiji i ekspanziji, i besplatno ponudio “Antimemorandum”
novim vlastima Predsjednika Franje Tuđmana i medijima, ali Tuđman je
“Antimemorandum” odbio prihvatiti, a mediji su ga cenzurirali, osim što je
djelomično objavljen i predstavljen u tjedniku “Globus”.
Pripreme za velikosrpsku ekspanziju
Dvije godine prije dolaska
Miloševića na vlast u Srbiji i četiri godine poslije smrti jugoslavenskog
diktatora kaplara-maršala Tita, godine 1984. je britanska tajna služba navodno
započela “jugoslavensku operaciju”, s motivom da i dalje preko Srbije
kontrolira zapadni Balkan, i ne dozvoli Njemačkoj ekonomsko-politički prodor na
taj prostor. Za nadolazeće događaje na Balkanu su za Jugoslaviju (1984.)
naručene velike količine baruta iz Južnoafričke Republike, koji je u to vrijeme
bio najkvalitetniji barut na svijetu. Bez baruta “JNA” nije mogla
izdašno pucati po Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Financijsku
operaciju kupovanja baruta za “JNA” obavila je londonska banka Arbuthnot Latham. Tako se nagomilavanje
oružja odvijalo u godinama neposredno prije “ustavne krize” u SFRJ 1991.
godine, kada je, navodno na poticaj britanske obavještajne službe, Slobodan
Milošević izazvao 15. ožujka ustavnu krizu, ne priznajući turnusnog
predstavnika Republike Hrvatske na položaju predsjednika Predsjedništva SFRJ i
glavnog zapovjednika “JNA”, tako da su Milošević i njegovi boljševici blokirali
sustav kolektivnog državnog upravljanja Jugoslavijom. Tom je akcijom blokiran i
potez postizanja ustavnog sporazuma o preuređenju Jugoslavije na principu
saveza suverenih republika (konfederacija). Time je Milošević sa pozicija
očuvanja Jugoslavije prešao na pozicije stvaranja “Velike Srbije”. Niti dva
tjedna nakon izbijanja “ustavne krize” su se Milošević i Tuđman tajno sastali u
Karađorđevu i dogovorili se o podjeli Bosne i Hercegovine, u zamjenu za
eliminaciju srpske pobune u Republici Hrvatskoj. Nakon što je Srbija od 1986.
provodila oštru represiju na Kosovu, godine 1990. organizirala je pobunu Srba u
Republici Hrvatskoj, a Milošević je 1991. snažnom vojskom (“JNA”) krenuo
otvoreno u osvajanje i otimanje teritorija koji Srbiji nije pripadao. Za svoju
osvajačku politiku Slobodan Milošević imao je djelomičnu podršku Zapada (vlade
Velike Britanije, SAD i Francuske), te podršku Sovjetskog Saveza, dok je vlada
Savezne Republike Njemačke bila protiv velikosrpske politike, a podršku
Hrvatskoj davala je Sveta Stolica na čelu s papom Ivanom Pavlom II. (Tuđman je
1991. odbio već dogovoreni hrvatsko-slovenski obrambeni savez.)
Suđenje Slobodanu
Miloševiću za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj (1991. – 1992.) pokazalo je,
kako je haaško tužiteljstvo (ICTY) dokazalo optuženom Miloševiću da je vojska
tkz. “Republike Srpske” (u okupiranoj BiH) i tkz. “Republike Srpske Krajine” (u
okupiranoj Hrvatskoj) tijekom rata financirana iz državnog proračuna Srbije i
tkz. “Savezne Republike Jugoslavije”. Takav zaključak donio je na osnovi više
od 10 tisuća pregledanih dokumenata financijski istražitelj tužiteljstva
haaškog tribunala, Morten Torkildsen:
-
Tijekom 1991. i 1992. srbijansko ministarstvo obrane imalo je ključnu ulogu
u financiranju i dostavljanju vojne opreme područjima Hrvatske pod srpskom
kontrolom, a taj zadatak je izvršen uz pomoć JNA, rekao je Torkildsen i
nastavio – Velik broj dokumenata pokazuje da su odluke o toj pomoći
područjima Hrvatske i BiH pod srpskom kontrolom donosili najviši vojni i
politički dužnosnici Jugoslavije i Srbije. Tako je Jugoslavija
pobunjenim Srbima pružala financijsku i materijalnu pomoć, i to direktno u
novcu za plaće oficira tih vojski.
Na suđenju
2002. bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim
haaškim tribunalom za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine (ICTY)
je svjedok optužbe pod kodnim brojem “C-061” (bivši dužnosnik tzv. krajinske
vlasti” Milan Babić) svjedočio protiv Slobodana Miloševića, tvrdeći kako je
Beograd, nakon izbijanja srpske “balvan-revolucije” u Hrvatskoj 17. kolovoza
1990. financijski integrirao područje tzv. “SAO Krajine” u svoj platni sustav,
a policijske snage hrvatskih Srba izravno financirao gotovinom. Tužiteljstvo
haaškog suda uvelo je u proces niz dokumenata srpske paradržave u Republici
Hrvatskoj kojima dokazuje veze Beograda i pobunjeničkog Knina. Svjedok Milan
Babić je opisao kako su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali u političku
partiju SDS i kako su surađivali s vodstvom bosanskih Srba. Potvrdio je kako je
MUP tzv. “SAO Krajine” djelovao “pod instrukcijama” ministarstva unutarnjih
poslova Srbije, a da je tijekom 1990. u Kninu s Milanom Martićem viđao i
tadašnjeg načelnika državne sigurnosti
Srbije Jovicu Stanišića. Svjedok je kazao i da se oružje prvi put organizirano dijelilo 17. kolovoza 1990. godine u
policijskoj stanici u Kninu (dan početka srpske pobune protiv vlade Republike
Hrvatske).
Srpska pobuna u Hrvatskoj - uz
pomoć Beograda
Srbi su
1990. protuustavno proglašavali svoje teritorijalne autonomne oblasti u
područjima gdje su činili relativnu i apsolutnu većinu u Hrvatskoj, kao na pr.
u Kninu, zaustavili promet ljudi, dobara i kapitala iz sjeverne u južnu
Hrvatsku, preuzeli policijsku vlast i etnički čistili teritorij pod srpskom
kontrolom od hrvatskih građana. Takozvana Balvan-revolucija ili pobuna Srba u
Hrvatskoj počela je 17.8.1990. godine, odnosno 78 dana nakon što je došlo do
demokratske smjene vlasti u Zagrebu.
U smijenjenoj vlasti u Hrvatskoj, koju je 45 godina
diktaturom obnašala komunistička partija, Srbi su činili iznadsrazmjeran kadar.
Višestranačkim izborima 1990. godine su Srbi iz Hrvatske izgubili privilegije i
državne funkcije. Iako su sudjelovali i u novoj, demokratskoj vlasti, Srbi su
jednostrano proglasili autonomnu političku teritorijalnu oblast, samozvanu „SAO
Krajinu“, („samoupravna autonomna oblast“) koju je hrvatsko ministarstvo
pravosuđa poništilo. Državnu cestu preko Plitvica, koja spaja sjevernu s južnom
Hrvatskom, pobunjeni su Srbi 1990. prepriječili u Kninu usred turističke sezone
balvanima, i počeli samovoljno kontrolirati promet ljudi i roba.
Scenarij preuzimanja vlasti od srpskih ekstremista u
hrvatskim područjima sa znatnom srpskom manjinom* imao je za cilj isprovocirati
hrvatske vlasti da reagiraju silom ili da vrše odmazdu kako bi JNA imala
izgovor za vojnu intervenciju pod izgovorom čuvanja ustava SFRJ. Vojnom
intervecijom JNA srušila bi se nova demokratska vlada Hrvatske i instalirao
neki kvislinški režim u kojemu bi prevagu imali hrvatski Srbi i kvislinzi
Beograda među nekim Hrvatima, koji bi Hrvatsku zadržali u Jugoslaviji. *Republika
Hrvatske je 1990. imala oko 4,6 milijuna stanovnika, od toga 12 posto ili 600
tisuća stanovnika srpske nacionalnosti i srpskog podrijetla.
Preuzimanje policijskih postaja 1991. u manjim
gradovima kao na pr. u Pakracu ili Plitvicama bile su već veće provokacije, na
koje su hrvatske vlasti reagirale s razumno ograničenom upotrebom policijske
sile, kako bi uspostavile ustavno-pravni poredak. Često su srpski ekstremisti
iz zasjede pucali na policajce Republike Hrvatske, ne bi li izazvali veće
sukobe. U takvim zasjedama je tijekom
1990. ubijeno oko 70 policajaca Republike Hrvatske. Najveća provokacija
srpskih ekstremista dogodila se 2.
svibnja 1991. godine: srpski pobunjenici u istočnoj Hrvatskoj izvršili su
kraj Vukovara, u slavonskom naselju
Borovo Selo na obali Dunava, masakr (pokolj) nad 12 hrvatskih policajaca koje
su uvukli u unaprijed postavljenu stupicu. (Pripadnici specijalne policije iz
vinkovačke policijske uprave išli su u intervenciju, ne zbog postavljenih
barikada u Borovu Selu, nego zbog toga što su srpski pobunjenici u Borovu Selu,
uz pomoć srbijanske obavještajne službe “DB” zarobili (i ubili) dvojicu
kriminalista iz policijske stanice u Vinkovcima.) Po uzoru na kninsku takozvanu balvan-revoluciju srpskih četnika, postavili su barikade na ulazu i
izlazu iz naselja i preuzeli redarstvenu kontrolu umjesto hrvatske policije.
Teritorij istočne Hrvatske u istočnoj Slavoniji proglasili su “Samoupravnom autonomnom oblašću”. Počeo
je rat u Hrvatskoj! (Srbijanska tajna služba, poslije masakra nad hrvatskim
policajcima u Borovu Selu, ubila je jednog srpskog pobunjenika (Vukašina
Šoškočanina) koji se na TV u Srbiji javno hvalio da je osobno zaklao šestoricu
ranjenih hrvatskih policajaca).
Zapad jamčio
jugoslavenskoj vladi teritorijalni integritet SFR Jugoslavije:
Europska Unija (tada još “Europska Zajednica”, EC) išla
je 1990. i 1991. zajedno s vladom Sjedinjenih Američkih Država na očuvanje
Jugoslavije, uz uvjet prelaska s komunističkog na kapitalistički sistem, uz
prešutnu srpsku hegemoniju nad drugim narodima SFRJ. Igrač Zapada u Jugoslaviji
bio je posljednji premijer SFRJ, komunist hrvatskog
podrietla Ante Marković, koji
je dobivao veliku novčanu pomoć sa Zapada, i još veća obećanja o još većoj
financijskoj potpori multi-nacionalnoj jugoslavenskoj federaciji. Markoviću je najviše leđa čuvao američki State Department (ministarstvo vanjskih
poslova SAD). Američka vanjska politika je do posljednjeg daha nastojala
sačuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Zapad je zarobljene narode jugoslavenske
tamnice pokušao kupiti novcem, a zauzvrat su se ugnjetavani narodi trebali
odreći svoje nacionalne slobode i sna o nezavisnoj državnosti svojih republika.
Stav demokratskih vlada na Zapadu o teritorijalnom integritetu Jugoslavije,
prije svih stav britanske, francuske i američke vlade, izravno je puhao u jedra
Slobodanu Miloševiću, koji je na taj način dobio sa Zapada zeleno svjetlo da
izvrši rekonstrukciju unutarnjih republičkih granica, i to silom, uz pomoć JNA
i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj i u BiH koje je pobunjivala Miloševićeva
srbijanska tajna služba državne sigurnosti, i Kontraobavještajna služba JNA odnosno vojna tajna služba
jugoslavenske vlade.
KOS dirigira raspad Jugoslavije, potiče rat i ugrožava hrvatsku
nezavisnost:
Na strateškom političkom makro-planu je britanska
tajna služba MI6 poticala Miloševića na stvaranje «jugoslavenske krize»,
razbijanje Jugoslavije i stvaranja «Velike Srbije» na račun teritorija Hrvatske
i BiH, dok je na strateškom političkom mikro-planu «jugoslavensku operaciju»
vodila «Kontraobavještajna služba JNA» («KOS»)
Operaciju prevođenja komunističkih kadrova iz
komunizma u kapitalizam i demokraciju je tehnički provodila sub-organizacija
jugoslavenske komunističke partije CK SKJ, i hrvatskom narodu u drugoj polovici
20. stoljeća najveća neprijateljska organizacija: Kontraobavještajna služba
(KOS) Jugoslavenske narodne armije
(JNA).
* Kontraobavještajna služba
JNA bila je Titova omiljena služba, u koju je imao najviše povjerenja. Zato joj
je povjerio osiguranje njegove osobe. Nijedan građanin ili vojno lice nije mu
mogao pristupiti bez prethodne provjere tajne vojne službe KOS. KOS je nastao
odlukom maršala Tita 1944. godine iz partizanske vojne tajne službe Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA),
koja je nastala u Drugom svjetskom ratu. Podrazumijeva se da OZNA nije štitila
niti zaštitila narod, pogotovo ne hrvatski narod nad kojim su komandanti Ozne
izvršili godine 1945. genocid, kao na pr. u Maceljskoj šumi gdje je ubijeno 13
tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i 650 hrvatskih civila, te 21 svećenik i
franjevac Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj. KOS je zapravo bio politička
policija unutar vojske JNA. Temeljna uloga jugokomunističke Kontraobavještajne
službe je bila očuvanje ciljeva komunističke partije u svim vojnim strukturama,
te otkrivanje svih onih u JNA koji su odstupali od partijskih ciljeva. Od oko
pet tisuća kontraobavještajaca pedesetih godina 20. st. su najbrojniji bili
srpski kadrovi koji su činili polovicu kadrova, petinu su činili Hrvati, a
desetinu Slovenci. KOS je odmah nakon Drugog svjetskog rata sudjelovao u
razbijanju ostataka hrvatskih (ustaških) i srbskih (četničkih) oružanih
formacija na području obnovljene Jugoslavije, i uhićuje četničkog komandanta
Dražu Mihajlovića. Poslije se KOS obračunao s onim jugoslavenskim komunistima
koji su prihvatili sovjetsku rezoluciju Informbirao, ili su neosnovano bili
osumnjičeni da su je prihvatili (organizacija koja je nasliedila Komunističku
internacionalu), kojom je Staljin 1948. kritizirao Tita. Nadzor nad Kontraobavještajnom službom
jugoslavenske armije imao je ministar obrane Jugoslavije, i njegov zamjenik
odnosno pomoćnik «saveznog sekratara za narodnu obranu», koji je istodobno bio
član CK KPJ i čelni partijski kadar u oružanim snagama. Od 1953. do 1967.
godine je ministar obrane Jugoslavije bio general Ivan Gošnjak (hrvatskog
podrietla), koji je, dakle, imao glavni nadzor nad Kontraobavještajnom službom
JNA. General JNA Franjo Tuđman bio je zaposlen u uredu generala Gošnjaka u
ministarstvu obrane Jugoslavije, u Beogradu. KOS JNA postao je vodeća
jugoslavenska tajna služba 1966. godine nakon smjene šefa civilne tajne službe
Udbe Aleksandra Rankovića. (Po jednom izvoru je Ranković smijenjen zato što je
dao prisluškivati i Tita, a po drugim izvorima je Tito preko svojega
povjerenika, boljševika i sovjetskog agenta zloglasne službe NKVD iz Drugog
svjetskog rata Ivana Krajačića zvan «Stevo», i Ivana Miškovića «Brk» namjestio
Rankoviću da je prisluškivao Tita, kako bi «maršal» imao povod da smijeni
potpredsjednika Jugoslavije i ministra unutarnjih poslova odnosno šefa
jugokomunističke policije. Drug Ivan Mišković «Brk» (koji je imao brkove kao
Staljin, bio je hrvatskog podrijetla) postao je 1963. načelnik
Kontraobavještajne službe JNA. U vrijeme početka jugoslavenske krize krajem
osamdesetih godina 20. st. je KOS bio izravno uključen u sve najvažnije
događaje.
Proces dezintegracije
Jugoslavije počeo je, kada je KOS 1988. optužio bivšeg referenta JNA u
Sloveniji Janeza Janšu da je strani špijun. Pukovnik Kontraobavještajne
službe JNA iz Beograda Aleksandar Vasiljević dao je Janšu uhititi, a
vojni sud JNA osudio ga je na kaznu od 18 mjeseci zatvora, zato što je utvrđeno
da je Janša kod sebe imao preslik zapovjedi zapovjednika 9. armije JNA, strogo
povjerljivo br. 5044-3-8.1.88, o organizaciji i borbenoj gotovosti JNA.
Odvođenje Janše u pritvor JNA u Ljubljani i njegova osuda izazvali su u
Sloveniji i u Ljubljani val prosvjeda, što je rezultiralo zahtjevom slovenske
javnosti za odlaskom JNA iz Slovenije. (JNA je Sloveniju definitivno napustila
7. listopada 1991. godine.) Janez Janša je kao ministar obrane Republike
Slovenije predvodio u lipnju 1991. godine, nakon proglašenja slovenske (i
hrvatske) nezavisnosti, oružani otpor u jednotjednom ratu protiv JNA, koji su
generali JNA Blagoje Adžić i Veljko Kadijević protiv «desetara» JNA Janeza
Janše i slovenske teritorijalne obrane izgubili.
Terorističke i propagandne
obavještajno-psihološke akcije Kontraobavještajne službe JNA protiv hrvatske
nezavisnosti vodio je šef ove zločinačke organizacije komunističke partije,
srpski komunist Aleksandar Vasiljević. Za razliku od bivše Udbe odnosno
jugoslavenske službe državne sigurnosti «SDB», koja je bila podijeljena na
jugoslavenske republike, KOS je bio čvrsto centraliziran, sa glavnim sjedištem
u Beogradu, i služio je jugoslavenske interese. Čak ni srbijanski režim Slobodana
Miloševića nije na početku jugoslavenske krize i rata imao utjecaj na KOS i na
JNA, iako su se neki interesi srbijanskog komunističkog rukovodstva i
rukovodstva jugoslavenske komunističke partije, JNA i jugoslavenske države
poklapali, kao na pr. da se Jugoslavija ne raspadne, a u slučaju raspada da se
sačuva što veći politički teritorij SFRJ. Prilikom napada na Vukovar, glavni
zapovjednici JNA na čelu s Blagojem Adžićem i Veljkom Kadijevićem
usmjerili su udarnu snagu JNA na Vukovar, dok ih je Milošević nagovarao da
zaobiđu Vukovar i krenu prema središnjoj Hrvatskoj. KOS je u tajnoj
obavještajnoj operaciji «Štit» otkrio naoružavanje Republike Hrvatske.
Operaciju je izravno vodio Aleksandar Vasiljević, šef Kontraobavještajne službe JNA u to vrijeme. Glavni Vasiljevićev
suradnik u Hrvatskoj bio je kapetan JNA Vladimir Jagar (hrvatskog podrijetla),
koji je špijunirao svojega rođaka, generala JNA Martina Špegelja, glavnog
zapovjednika 5. vojne oblasti JNA koja je pokrivala Zagreb i Sloveniju, koji je
prešao na stranu Republike Hrvatske, isto kao i šef Kontraobavještajne službe
JNA u ratnom zrakoplovstvu JNA u zagrebačkoj vojnoj oblasti JNA, oficir JNA
Imra Agotić, koji je poslije postao, s pravom,
general Hrvatske vojske (kontraobavještajni oficiri JNA nisu Agotića
uspjeli vrbovati da špijunira hrvatsku vladu za račun Beograda). Agent Jagar
uspio je montirati tajnu video-kameru u ormar prostorije u kojoj su se 19.
siječnja 1991. kod Virovitice sastali gen. Martin Špegelj i hrvatski patrioti
Đuro Dečak i Antun Habijanec, koji su
razrađivali strategiju protiv JNA. Vasiljević je zajedno sa srbijanskim članom
Predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem i «sekretarom za narodnu obranu SFRJ»
Kadijevićem bio spreman uhititi, ne samo sve sudionike virovitičkog sastanka,
nego i cjelokupnu hrvatsku vladu na čelu s Franjom Tuđmanom. Očajni KOS je 25.
siječnja 1991. prikazao film o Martinu Špegelju, a list Narodna armija objavio
je cijeli dosje o naoružavanju Hrvatske (za vrijeme prvih višestranačkih
demokratskih izbora 1990. je JNA između dva izborna kruga razoružala
teritorijalnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske odnosno izmjestila u
svoja skladišta oružje TO Hrvatske, koje je poslije dijelila srpskim
pobunjenicima u Hrvatskoj).
(*Napisao Eduard
Šoštarić u «Nacionalu» od 28.2.2006., s tim da su podatci nadopunjeni i drugim
podatcima.)
Od suradnika i
agenata Kontraobavještajne službe JNA iz Hrvatske su na popisu, koji je
izradila hrvatska vojna obavještajna služba SIS, navedeni Vanja Špiljak, sin
šefa CK SKJ i predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljaka, zatim,
dopredsjednik Socijaldemokratske partije
i dopredsjednik Hrvatskog sabora Mato Arlović, predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić (naveden i optužen u članku
Nacionala od 27.11.2001. godine), dopisnik Hrvatske televizije iz BiH Smiljko
Šagolj, bivši oficir JNA i zapovjednik obrane Vukovara 1991. Branko Borković
(uz opasku da je došao u sukob s Kontraobavještajnom službom), Davor Domazet,
bivši oficir JNA i admiral Hrvatske ratne mornarice, bivši direktor TV Zagreb i
Miloševićev veleposlanik tzv. «SRJ» u RH Veljko Knežević, Tihomor Orešković,
ratni zapovjednik Kriznog štaba u Gospiću godine 1991. i sudski osuđenik za
ratni zločin nad srbskim ratnim zarobljenicima, hrvatski tycoon Josip Gucić, i
drugi. (T. Orešković i S. Šagolj su u Nacionalu
demantirali, da su bili doušnici Kontraobavještajne službe JNA, a Anto Đapić na
nekoliko navoda u tjednicima Nacional i
Feral Tribune, i u dnevnoj novini Novi list, nije demantirao da je doušnik
Kontraobavještajne službe JNA, niti je protiv novinara i autora podnio
nadležnom sudu tužbe za klevetu.)
(U trećem nastavku
feljtona: Terorističke akcije «Kontraobavještajne službe JNA» u Republici
Hrvatskoj.)