«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

6. listopada 2006.

ZLOČINAČKA ULOGA TOTALITARNE TAJNE SLUŽBE «KOS» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (3)

Terorističke akcije «Kontraobavještajne službe JNA» u Republici Hrvatskoj:

«KOS» je u listopadu 1991. ustrojio ekipu za psihološko-propagandni rat protiv Republike Hrvatske, na čelu s pukovnikom «Kontraobavještajne službe» ratnog zrakoplovstva «JNA» Slobodanom Rakočevićem. Ekipa je dobila kodno ime «Opera». Cilj specijalne grupe jugoslavenskih agenata, koju su činili bivši udbaši Radenko Radojčić i Slavko Malobabić, bio je izazivanje sumnje, panike i nepovjerenja stanovništva u Hrvatskoj. Tada je u tijeku bio otvoreni rat odnoso velikosrpska agresija i napad «JNA» na Republiku Hrvatsku. Grupa agenata «Opera» bavila se i podmetanjem dezinformacija kao i montiranim i friziranjem informacija namijenjenih javnosti. Radenko Radojčić bio je ključna osoba «Kontraobavještajne službe JNA» u ekipi «Opere» za Hrvatsku. Kao tajni agent Ljudevit sudjelovao je, zajedno s agentima iz grupe «Labrador» u dizanju u zrak zagrebačkog arhiva Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske odnosno arhiva službe državne sigurnosti (bivše Udbe), i u pokušaju hvatanja ministra obrane RH Martina Špegelja. Radojčić je uhićen u Zagrebu potkraj 1993. godine. Članovi Radojčićeve grupe jugoslavenskih agenata bili su odgovorni i za miniranje židovskog groblja u Zagrebu. Svrha miniranja židovskog groblja je bila Hrvatsku prikazati kao antisemitsku i fašističku zemlju koju nije vrijedno međunarodno priznati i sl. Iako su tajni agenti-teroristi «KOS-a» uhićeni od strane snaga sigurnosti Republike Hrvatske, Predsjednik Tuđman i Josip Manolić, šef «hrvatske» Udbe, su ih pod misterioznim okolnostima deportirali u Miloševićevu Srbiju – bez da su ikada u hrvatskom zatvoru odležali zasluženu kaznu. Neki od njih danas slobodno žive u Beogradu, a neki u Banjaluci.

Slučaj «Gospić» i Manolićeve neosnovane optužbe stvarnog vođe hrvatske oporbe:

U terorističke akcije Kontraobavještajne službe JNA protiv Hrvatske spada i strijeljanje srpskih ratnih zarobljenika u Gospiću 1991. godine od strane nekih pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske u Gospiću, što je bilo izravno protiv hrvatskih nacionalnih interesa, i trebalo je spriječiti međunarodno priznanje Republike Hrvatske. U strijeljanju nekoliko desetaka zarobljenih srpskih civila i vojnih lica sudjelovao je i zapovjednik brigade Hrvatske vojske Mirko Norac (smijenjen od strane vrhovnika Tuđmana), na poticaj doušnika i agenta Kontraobavještajne službe JNA Tihomira Oreškovića, koji je na političkim montiranim sudskim procesima sedamdesetih godina 20. st. pred jugokomunističkim sudovima svjedočio u korist tužiteljstva protiv nedužno optuženih Hrvata, kao na pr. u procesu protiv Mirka Rajčića iz Splita i drugih. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) Žarko Puhovski tako je na pr. u doba komunističke Jugoslavije sudjelovao kao svjedok totalitarnog tužiteljstva u montiranom sudskom procesu protiv Ivana Zvonimira Čička. Smatra se da su svjedoci jugokomunističkog tužiteljstva znali biti i iz redova doušnika Udbe ili neke druge jugoslavenske tajne službe. Uglavnom, odmah nakon pokolja nekolicine srpskih osoba od strane hrvatskih snaga sigurnosti u Gospiću je američki dnevnik The New York Times opširno opisao ubijanje nekolicine srpskih zarobljenika od «hrvatske» strane. Bilo je to niti dva mjeseca pred međunarodno priznanje Hrvatske, taman da se u vrijeme velikosrpske agresije međunarodno priznanje Republike Hrvatske odgodi, ili u potpunosti spriječi, što je onda moglo postati pogubno za Republiku Hrvatsku. Za pokolj nekolicine Srba u Gospiću je šef hrvatske obavještajna službe Josip Manolić pokušao lažno optužiti Dobroslava Paragu, tvrdeći da su jedinice Hrvatskih obrambenih snaga sudjelovale u strijeljanju srpskih zatvorenika. Paraga, kojega je Tuđman prije toga dao uhititi zbog drugih lažnih optužbi u vezi pada Vukovara, uspio je iz pritvora u Zagrebu dokazati da, u vrijeme pokolja nad skupinom srpskih zarobljenika, u Gospiću nisu bile nazočne jedinice Hrvatskih obrambenih snaga, zato što je satnija Hrvatskih obrambenih snaga u Gospić stigla nakon nemilih događaja, kako bi obranila Gospić koji je bio pred padom. Na suđenju gen. Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću pred Županijskim sudom u Rijeci su za tužiteljstvo svjedočili Josip Manolić i šef «hrvatske» vojne obavještajne službe SIS brigadir Josip Perković, šef bivše zagrebačke Udbe i organizator ubojstva nekih hrvatskih emigranata osamdesetih godina 20. stoljeća. Apsurd cijele priče o slučaju «Gospić» je, što je Manolić, nakon što je propao njegov pokušaj da krivnju prebaci na Dobroslava Paragu, za gospićki slučaj optužio «ustašku frakciju Gojka Šuška», i to nakon Šuškove smrti, iako je istina da je ubojstvo nekolicine Srba u Gospiću 1991. organizirala «Udba» ili «KOS JNA». Protiv izvršitelja ubojstava nekolicine Srba u Gospiću 1991. je iskaz dao časnik Hrvatske vojske Milan Levar iz Gospića, koji je od hrvatske ruke ubijen 2000. godine. Nakon Levarova ubojstva je svjetska dnevna američka novina The New York Times International, u broju od 17. rujna 2000. godine, objavio članak pod naslovom: «A Croat's Killing Prods Action on War Atrocities». U članku se spominje politički testament gospodina Levara, koji je povjerio Dobroslavu Paragi, da oporuku objavi u slučaju njegove smrti (obećanje je g. Paraga ispunio, dok su neki drugi predsjednici stranaka, poput na pr. Ivana Jakovčića (IDS) i drugi predsjednici stranka kojima se Levar obratio u povjerenju, odbili Levaru pomoći). The NYT je naveo, kako je Milan Levar imenom i prezimenom naveo osobe koje su mu zbog njegova svjedočenja pred tužiteljstvom međunarodnoga suda ICTY prijetili smrću. Policija Republike Hrvatske je još 2006. godine poručila javnosti da u istrazi u povodu Levarova ubojstva nema novosti, ili drugim riječima, ubojice još nisu bili uhićeni i privedeni pravdi, tako da, niti je Račanova koalicijska vlada (SDP-HSLS-IDS-HNS...), niti je Sanaderova vlada (HDZ) rasvijetlila politička ubojstva poput Levarova, ili druga politička ubojstva iz devedesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj, poput ubojstva načelnika osječke policijske stanice, g. Josip Reihl-Kira, zatim ubojstvo dopredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika, i instruktora u hrvatskoj vojsci odnosno u Zboru narodne garde Mire Barešića, bivši emigrant (sva trojica ubijeni 1991. godine), ili predsjednika željezničarskoga sindikata u Zagrebu, Milana Krivokuće, ili mlade žene Marine Nuić, članice oporbene Hrvatske demokratske stranke čiji je predsjednik bio dr. Marko Veselica, a koja je silovana i ubijena od strane pripadnika jedne jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Pakračkoj poljani, a nerazjašnjeno je ostalo ubojstvo i zagrebačkoga bankara Ibrahima Dedića i cijeli niz mafijaških ubojstava u Zagrebu, od kojih je najpoznatije ubojstvo navodnog mafijaškog bossa Vjeke Sliška godine 2001. od strane protuklana, i ubojstvo njegova brata. Kao da nije postojala (i ne postoji) politička volja hrvatskih demokratskih vlasti da se politička ubojstva u Hrvatskoj riješe, a krivce da pravna država kazni. Politička volja hrvatskih demokratskih vlasti nije postojala (i ne postoji) niti za procesuiranje partizanskih ratnih zločinaca i zločina visokih funkcionera jugoslavenske komunističke partije i šefova, pripadnika i operatera tajnih službi iz doba totalitarne Titove Jugoslavije. Nasuprot tome postoji tendencija vlasti i parlamentarne opozicije u Republici Hrvatskoj u obnovi kulta ličnosti diktatora Tita, i medijske titoističke propagande.

«KOS» je putem svojih tajnih agenata i doušnika poticao i hrvatsko-muslimanske sukobe u BiH, organizirao pokolje nad muslimanskim i hrvatskim civilima, raspirivao međunacionalnu mržnju i slično, što je išlo na ruku terorističkom vodstvu iz redova bosanskih Srba, i zločinačkom Miloševićevu režimu u Beogradu.

«KOS» osnivao političke stranke i u vodstvo stranaka instalirao komuniste i doušnike:

«KOS JNA» je osnivao političke stranke i u vodstvo stranaka instalirao komuniste i doušnike, i to tzv. reformirane komuniste, reciklirane komuniste, kriptokomuniste i bivše komuniste koji su u komunizmu postali disidenti, koji su, dakle, izbačeni iz članstva SKJ/SKH. Među takvu vrstu kadrova spadali su i suradnici Kontraobavještajne službe JNA, koji su bili infiltrirani (po zadatku ubačeni) i u hrvatsku emigraciju (u inozemstvu), a ne samo u raznorazne institucije u Jugoslaviji. Jedan od optuženih suradnika tajne obavještajne službe jugoslavenske armije («KOS JNA») bio je ANTO ĐAPIĆ, koji je po zadatku svojih beogradskih gazda ubačen 1990. u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), a 1991. u vrh Hrvatske stranke prava (HSP). Đapića je u članstvo Hrvatske stranke prava primio tadašnji član Predsjedništva stranke, i režimski provokator Krešimir Pavelić, koji je u vrijeme komunizma bio direktor komunalnog poduzeća u Zagrebu, i kao takav i član komunističke partije. (Prilikom učlanjenja u HSP je drug Krešimir Pavelić zatajio svoje bivše članstvo u SK.) Na suđenju Dobroslavu Paragi pred Vojnim sudom Republike Hrvatske 1993. je Krešimir Pavelić nastupao kao svjedok optužbe, ili drugim riječima, nastupao je kao svjedok vojnog tužitelja koji je gospodina Paragu teretio za namjeru rušenja ustavnog poredka Republike Hrvatske. (Komunalnu komunjaru Krešimira Pavelića ne smije se zamijeniti s uvaženim gospodinom, znanstvenikom i stručnjakom istog imena, dr. sc. Krešimirom Pavelićem, isto kao što se doušnika Antu Đapića ne smije zamijeniti s njegovim uglednim polustricem i čelnikom političke hrvatske demokršćanske stranke, osnovane u Njemačkoj sedamdesetih godina 20. stoljeća, gospodinom Antom Đapićem, koji je 1989. godine od strane Udbe ubijen u svojemu stanu u gradu Nürnbergu; ubijenog strica Antu Đapića je u stanu našao njegov polunećak Anto Đapić, današnji oktroirani «predsjednik» otete Hrvatske stranke prava.

Đapićev tajni dosje u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH) poslužio je prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu za ucjenu Đapića, koji je nakon raspada Jugoslavije 1991. počeo raditi za Tuđmana na razbijanju Hrvatske stranke prava kao najozbiljnije oporbe i političke konkurencije Franji Tuđmanu (HDZ).

Operacija HDZ

Kako bi političke stranke, koje su nastale raspadom SK ili koje su osnovali disidenti SK, pobijedile na demokratskim izborima 1990. godine u Republici Hrvatskoj, bilo je potrebno da one po svojoj vanjštini, političkom programu, simbolici i retorici njenih vođa budu nacionalne i «hrvatski» domoljubne, jer hrvatsko stanovništvo nije htjelo birati crvenu zvijezdu petokraku i srp i čekić (simbole komunizma) nego je pored prava na privatno vlasništvo i tržišno gospodarstvo (kapitalizam) htjelo restauraciju hrvatske nacionalne države, renesansu hrvatske nacionalnosti, osobne i političke slobode, građanska prava, demokraciju i ostvarenje hrvatske suverenosti. Zato su bivši jugokomunisti nakon pada Berlinskog zida 1989. «oblačili» nacionalna odijela i mahali nacionalnim stijegom, dok su im puna usta bila hrvatskog domoljublja. Takva jedna stranka bile je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), osnovana u ljeto 1989. godine. Stvarni osnivač Hrvatske demokratske zajednice bila je navodno jugoslavenska tajna služba. Kako bi nacional-komunistički HDZ dobio glasove hrvatskog nacionalnog građanstva, koje je bilo pro-hrvatski orijentirano i najvećim dijelom odgajano u kršćanskoj vjeri, umjetno osnovanoj stranci HDZ trebao je demokršćanski, i pravaški legitimitet. Zato je HDZ ponudio koaliciju emigrantskoj hrvatskoj Demo-kršćanskoj stranci koja je osnovana još sedamdesetih godina u Saveznoj Republici Njemačkoj. Predsjednik hrvatskih demokršćana bio je hrvatski emigrant Ante Đapić, koji je bio polustric optuženog suradnika tajne službe jugoslavenske armije, istoimenog nećaka Ante Đapića. Stric jugoslavenskog Ante Đapića, hrvatski emigrant Ante Đapić odbio je 1989. ponuđenu koaliciju s Hrvatskom demokratskom zajednicom, zbog čega ga je jugoslavenska tajna služba iste godine u Nürnbergu divljački ubila (zaklala). (Radilo se o doslovno posljednjem ubojstvu jednog hrvatskog emigranta u inozemstvu od strane jugoslavenske tajne službe.) Međutim, ni to kukavičko ubojstvo nije pomoglo da izvorno komunistički HDZ dobije demokršćanski smokvin list, zbog čega su udbaši krenuli u novu akciju. Sada je na meti bio osnivač i predsjednik Hrvatske kršćansko-demokratske stranke (HKDS), koja je početkom devedesetih godina osnovana u Hrvatskoj, neovisno o hrvatskoj Kršćansko-demokratskoj stranci iz Njemačke. Predsjednika kršćanskih demokrata, gospodina Ivana Cesara, profesora sa Sveučilišta u Zagrebu, udbaši su diskreditirali na način da su ga javno i bez dokaza optužili da je «udbaš», kako bi se domogli njegove stranke i dobili koalicijskog partnera u liku jedne nekomunističke stranke. Međutim, i taj pokušaj pridobivanja demokršćanskog pedigrea preko Cesareve stranke je propao, ali je, nažalost, zbog lažnih optužbi propala i stranka profesora Cesara, koji je preminuo 1993. godine. Na kraju je ostala još HSP sa svojim domoljubnim pravaškim podrijetlom, na koju je Franjo Tuđman bacio oko:

Za vrijeme prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. se predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, nalazio u Washingtonu gdje je lobirao za hrvatske interese. U dalekom svijetu i središtu svjetske moći se Paraga zauzimao kao gost saveznog parlamenta SAD za uvažavanje međunarodnog prava hrvatskog naroda na samoodređenje. U Zagrebu je Paragu u isto vrijeme zastupao njegov zamjenik, dopredsjednik Hrvatske stranke prava, Ante Paradžik, koji je naivno, bez da je od Franje Tuđmana dobio ijedno jamstvo o budućem sudjelovanju stranke prava u novoj vlasti, pristao na predizbornu koaliciju između HDZ i HSP (zajedno sa HSS) u takozvanom Hrvatskom bloku uoči prvih demokratskih višestranačkih dvokružnih izbora od 22. travnja 1990. godine. Nakon što je 30. svibnja 1990. konstituiran novi demokratski hrvatski Sabor i formirana prva vlada, niti jedan član Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, i niti jedan ministar nove demokratske hrvatske vlade nije bio iz Hrvatske stranke prava, nego su sve najvažnije položaje u hrvatskoj državi zauzeli isključivo članovi Hrvatske demokratske zajednice i SKH-SDP, koji su redom bili bivši visoko pozicionirani komunisti za vrijeme Titove Jugoslavije, poput prvog ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, «druga» Josipa Boljkovca, bivši potpukovnik zloglasne Ozne, ili «drug» Josip Manolić, također visoki oficir Ozne (pukovnik) u Titovoj Jugoslaviji, koji je u novoj Hrvatskoj pod «rukovodstvom» bivšeg generala JNA Franje Tuđmana postao koordinator hrvatskih obavještajnih službi, te čak i premijer Hrvatske i predsjednik gornjeg doma Sabora Republike Hrvatske. Iz Račanove partije je Tuđman u novo Predsjedništvo SRH pozvao Dušana Bilandžića, zvan «Dule», koji je jedno vrijeme vodio srpsko-hrvatsko povjerenstvo za iscrtavanje novih republičkih granica, koje su formirali Milošević i Tuđman.

Predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga još je 1990. odbio daljnju koaliciju između HDZ i HSP. Paraga, naime, nije imao povjerenje u komuniste, pošto su isti oni aparatčici komunističke partije, koji su ga početkom osamdesetih godina 20. st. proganjali i mučili zbog slobodnog izražavanja mišljenja, a njegovog kolegu, studenta Ernesta Brajdera za vrijeme policijske istrage ubili, ti isti zločinci sjedili su, dakle, nakon 30. svibnja 1990. godine u vlastima Republike Hrvatske.

Pošto je Paraga do kraja godine 1990. od hrvatskog Sabora otvoreno tražio raskidanje državno-pravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom, i uspostavu nezavisne hrvatske države, a tijekom 1991. i 1992. bio protiv podjele Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića (podjela BiH poticana i od dijela međunarodne zajednice), i pošto je Paraga u vrijeme prvih sukoba JNA s Republikom Hrvatskom osnovao dragovoljačke oružane postrojbe HOS, Predsjednik Franjo Tuđman odlučio je Paragu ukloniti iz političke arene: prvo je represivni policijski aparat RH u političkom atentatu u Zagrebu 1991. ubio Paraginog zamjenika i načelnika oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), Antu Paradžika, a potom je 1992. i godine 1993. uslijedio državni progon Dobroslava Parage: montirane, lažne optužnice pred Vojnim sudom RH, a kada je Paraga zbog nedostatka dokaza javnog tužitelja bio od suda oslobođen svih optužbi, Tuđman je krenuo na razbijanje Hrvatske stranke prava putem u stranku ubačenih režimskih provokatora i optuženih suradnika (doušnika) tajne službe. Tuđman je HSP pošto poto htio staviti pod kontrolu režima, i na kraju i uspio:

Dana 3. lipnja godine 1993. objavljen je u državnom tisku (dnevne novine Vjesnik) javni poziv vlade RH, premijera Nikice Valentića, da neka članstvo HSP smijeni predsjednika stranke Dobroslava Paragu, a da sudski organi neka izvrše Paragin krivični progon. U sljedećem nastavku feljtona: Operacija «Đapić»)