«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

07. listopada 2006.

 

ZLOČINAČKA ULOGA TOTALITARNE TAJNE SLUŽBE «KOS» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (4)

 

 

Operacija «Đapić»

 

Dana 3. lipnja godine 1993. objavljen je u državnom tisku (dnevne novine Vjesnik i dr.) javni poziv vlade RH, premijera Nikice Valentića, da «(...)neka članstvo HSP smijeni predsjednika stranke Dobroslava Paragu, a da sudski organi neka izvrše Paragin krivični progon».

 

Nakon što Franjo Tuđman do mjeseca rujna 1993. godine nije direktno preko Đapića uspio preuzeti kontrolu nad Hrvatskom strankom prava (Anto Đapić je u dva navrata na sjednici Središnjeg odbora HSP-a pokušao bezuspješno sazvati izvanredni Sabor HSP-a), izravno se Franjo Tuđman osobno umiješao, izdajući nalog ministru Ministarstva uprave Jurici Malčiću, da iz registra zastupanja i predstavljanja političkih stranaka izbriše ime Dobroslava Parage i 28. rujna 1993. upiše ime ubačenog režimskog provokatora u Hrvatskoj stranci prava Ante Đapića i  Borisa Kandarea, Đapićeva mentora. (Bivši ministar Malčić, koji je za vrijeme premijera Sanadera od strane Hrvatskog sabora imenovan Pučkim pravobraniteljem, priznao je u razgovoru za tjednik «Nacional» od 7. prosinca 2004. godine da je «iza smjene Dobroslava Parage 1993. sa položaja predsjednika Hrvatske stranke prava stajala politička pozadina državnog vrha».) Đapić je nedugo poslije od Kandarea preuzeo oktroirani položaj predsjednika Hrvatske stranke prava. Tako je režimski izrežiranim HDZ-ovim STRANAČKIM UDAROM, potezom pera s položaja predsjednika Hrvatske stranke prava «smijenjen» legalno izabrani i legitimni predsjednik jedne neovisne demokratske oporbene i parlamentarne političke stranke, Dobroslav Paraga.

 

Jugoslaven Anto Đapić uz pomoć HDZ-ovog stranačkog puča preoteo je HSP i potom postao oktroirani «predsjednik» Hrvatske stranke prava, iako je u srpnju 1993. od strane središnjeg odbora stranke isključen iz članstva Hrvatske stranke prava, a isključenje iz stranačkog članstva su u skladu sa statutom stranke na Drugom saboru Hrvatske stranke prava, u veljači 1995. izglasanom većinom potvrdili stranački sabornici. Gosti i svjedoci sabora Hrvatske stranke prava bili su 1995. među inim i kasniji Predsjednik Republike Stjepan Mesić, i ministar vanjskih poslova RH u trećesiječanjskoj koalicijskoj ljevičarsko-liberalnoj vladi (od 2000. do 2004. godine) Tonino Picula (SDP) i dr.

 

Režimski jugoslavenski HDZ

 

Kako bi «KOS JNA» mogao ostvariti svoje interese (eventualno očuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalni disident Franjo Tuđman, za što se pobrinuo šef «hrvatske» Udbe Josip Manolić. Novinar Josip Šentija, prvi direktor Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, posvjedočio je u svojim memoarima, objavljenim u knjizi «Ako Hrvatske bude», da je Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice. Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu. Tuđmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice. Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunističkog režima, krug oko Tuđmana održao je 17. lipnja 1989. godine u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišću/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice, na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predviđenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama». Među osobama koje su trebale sudjelovati na osnivačkoj skupštini bili su neki Tuđmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, među njima karizmatični i dugogodišnji politički zatvorenik dr. Marko Veselica. Mali i konspirativni krug oko Tuđmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tuđmana, koji je na taj način, na nedemokratski način, izabran za predsjednika jedne političke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske.

Nije zato ni čudno da HDZ, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu (takva je percepcija, ali se percepcija ne poklapa s povijesnom istinom), nije, dakle, čudno da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunističkog režima u Zagrebu zabranjena. (Najava osnivanja te političke stranke uslijedila je šest mjeseci ranije kada je Franjo Tuđman u Društvu književnika Hrvatske, na središnjem tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu (Trg bana Josipa Jelačića), predstavio 27. veljače 1989. osnove političkog programa Hrvatske demokratske zajednice koje nisu sadržavale program o hrvatskoj nezavisnosti, nego isključivo program o preuređenju Jugoslavije na bazi saveza suverenih jugoslavenskih republika (program o jugoslavenskoj konfederaciji).

 

Da je Hrvatska stranka prava (HSP) pod vodstvom Dobroslava Parage obnovljena u ljeto 1989. godine, a ne u veljači 1990. godine, bila bi vrlo vjerojatno zabranjena, jer se po političkom programu HSP zalagala za hrvatsku nezavisnost i za ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom na osnovi dvostrukog demokratskog plebiscita u obje zemlje. Uz to je njen predsjednik Dobroslav Paraga bio antikomunist, demokrat i antifašist, nepotkupljiv i beskompromisan borac za hrvatske interese. Međutim, posljednja komunistička vlada CK SKH registrirala je HSP samo zato, jer su obavještajne procjene pokazivale da izbore dobiva HDZ. HSP i nije imala vremena se pripremiti za izbore kao HDZ, jer je HSP obnovljena dva mjeseca pred izbore, a HDZ je osnovana 15 mjeseci pred izbore. Razlog tome je taj, što je Franjo Tuđman od jugoslavenskog režima dobio, kao bivši politički zatvorenik (?!), «pasoš» već 1987. godine, i to uz pomoć čelnika CK SKJ i predsjednika Predsjedništva SFRJ, boljševika Mike Špiljaka, dok je režim Paragi uskraćivao «pasoš», unatoč tome što ga je njemački predsjednik Richard von Weizsäcker pozvao u službeni posjet u Saveznu Republiku Njemačku. Tako je F. Tuđman prije svih drugih hrvatskih političara uspio obići hrvatsku emigraciju na Zapadu i «ubrati» novčanu pomoć za izbornu kampanju i u druge svrhe. Kad su ostali hrvatski političari s dvije godine zakašnjenja uspjeli obići hrvatsku emigraciju, novci su već bili dati Franji Tuđmanu koji je pobrao vrhnje. U govorima pred hrvatskom emigracijom je Tuđman prešućivao svoj partizanski staž i boljševičku titoističku prošlost, i više se predstavljao kao hrvatski proljećar i nacionalist.

U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politička liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka) ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predviđen da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj, jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni očuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuređenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ, a u njegov sam vrh lasniran je pitomac Vojne akademije iz Beograda Jozo Radoš). Radi se o oportunizmu i kukavičluku tih tzv. «hrvatskih» stranaka i njihovih predsjednika, jer je ustav Socijalističke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predviđao «pravo jugoslavenskih republika na samoodređenje do otcjepljenja» od Jugoslavije.

 

Tuđmana se moglo ucijeniti, bio je sklon očuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu, jer je o takvoj mogućnosti u Zagrebu razgovarao i dogovarao sedamdesetih godina sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Đilasom.

 

Dok je članstvo stranke HDZ činilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog građanstva, a biračko tijelo činilo oni birači koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše jugokomunističko, od Franje Tuđmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolića, Vladimira Šeksa, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovića (jezikoslovac) i drugih bivših članova jugoslavenske komunističke partije. Gojko Šušak, također najbliži Tuđmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunistički «kadar» u Titovoj Jugoslaviji kao Tuđman ili Manolić, ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) «Saveznog sekretarijata za inostrane poslove» SFRJ, čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Lončar, koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića postao njegov savjetnik za vanjsku politiku u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane političke ekstremne («ustaške») desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH, jer je u Hrvatsku došao 1990. kao hrvatski (politički) emigrant iz Kanade, gdje je bio preko norvalske Krasićeve skupine, infiltriran sa svojim kumom Soptom, u radikalnu hrvatsku emigrantsku organizaciju «Otpor», ali, s jugoslavenskom putovnicom !!! Cilj Šuškova «domoljubnog» angažmana je bio i da se kompromitira hrvatska emigracija. (U isto vrijeme dok je Gojko Šušak bio navodni hrvatski emigrant u Kanadi, njegov brat je bio u zapadnoj Hercegovini bez problema lokalni sekretar Ureda općenarodne obrane JNA.) Činjenica je da niti jedan jedini politički emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ da ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znači da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, političkim i sportskim organizacijama po Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, čak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim političkim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za račun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu («pasoš») koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151).  Postoji osnovana sumnja da je suradnik «KOS-a JNA», a time i tajni agent jugoslavenske komunističke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinović, (kojeg je «KOS» kasnije ubacio i u HSP).

 

Svjedok optužbe br. 12 na suđenju Slobodanu Miloševiću na Haaškom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, Mustafa Čandić, koji je svjedočio u dijelu suđenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine, bio je do veljače 1992. oficir Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA u kojoj je radio u centrali Kontraobavještajne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva JNA u Zemunu. Haaški svjedok Čandić je rekao kako je KOS imao jaku doušničku mrežu u obavještajnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (SZUP), kao i u redovima dužnosnika vladajuće stranke (HDZ) u Hrvatskoj. (U sljedećem feljtonu: operacija KOS-a «Labrador» i Tuđmanov čudan odnos prema agentima «KOS-a».)