KOSOVAC FRANJO TUĐMAN

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

10. listopada 2006.

ZLOČINAČKA ULOGA TOTALITARNE TAJNE SLUŽBE «KOS» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (6)

Kosovac Franjo Tuđman?

Komentar: Postavlja se osnovno pitanje: Da li je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio (bivši) suradnik Kontraobavještajne službe JNA (kosovac), i, ako je bio, kako je prvi hrvatski predsjednik mogao biti suradnik jugoslavenske obavještajne službe KOS? Ili, kako se moglo dogoditi da hrvatsku državu u ratu protiv Jugoslavenske narodne armije i u borbu za hrvatsku nezavisnost i opstanak vodi (bivši) suradnik Kontra-obavještajne službe (KOS) Jugoslavenske narodne armije, ako je bio njen čovjek ?

Ne smije se izgubiti iz vida da je nadzor nad načelnikom Kontraobavještajne službe JNA, i nadzor nad Kontraobavještajnom službom JNA dugo godina imao general JNA i jugoboljševik Ivan Gošnjak, u čijem je kabinetu u Beogradu kao njegov ađutant radio i general JNA Franjo Tuđman. Ako je Franjo Tuđman bio suradnik «KOS-a», postao je kosovac još za vrijeme Jugoslavije četrdesetih ili pedesetih godina 20. stoljeća, po položaju koji je zauzimao u JNA. Kasnije je mogao biti ucijenjen da pristane na suradnju s jugoslavenskom vojnom obavještajnom službom «KOS» u zamjenu za manju zatvorsku kaznu koju mu je u dva navrata na političkim sudskim procesima izricalo izvitopereno komunističko pravosuđe. (Tuđman je služio minimalne zatvorske kazne u odnosu na, primjerice, Vladu Gotovca, Dobroslava Paragu ili Marka Veselicu.) Nije poznato da je Franjo Tuđman u vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost 1991. bio suradnik «KOS-a» koji bi radio za račun srbijanske i jugoslavenske vlade, ali joj je išao na ruku glede podjele Bosne i Hercegovine. Za vrijeme rata na Kosovu 1999. se Franjo Tuđman, na primjer, u talijanskom tisku zalagao za podjelu Kosova između Srba i Albanaca, etničko-teritorijalnu podjelu koju je zagovarao i velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić. (Tuđmanov prijedlog o podjeli Kosova je javnosti objašnjavao i branio tadašnji ministar vanjskih poslova RH Mate Granić.)

Zašto je, međutim, Franjo Tuđman dao osloboditi agente kosovce «JNA» iz tajne grupe «Labrador» i «Opere» u Republici Hrvatskoj od progona hrvatskog pravosuđa? (U izručenju špijuna sudjelovali su Josip Manolić, Slavko Degoricija i Josip Boljkovac.)

Franjo Tuđman je zbog navodnog hrvatskog nacionalizma izbačen iz članstva SKJ. Zašto kao bivši komunist, disident Titova režima (titoizma) i sudionik Hrvatskog proljeća, ne dobiva 1972. na montiranom političkom sudskom procesu (kao trećeoptuženi) visoku zatvorsku kaznu? Marko Veselica dobio je, primjerice, visoku sedmogodišnju zatvorsku kaznu. Zatvorski tretman Franje Tuđmana bio je primjeren bivšem generalu JNA, a ne osuđenom hrvatskom nacionalisti. Nakon drugog zatvora Tuđman, za razliku od drugih disidenata, bez problema dobiva 1987. jugoslavensku putovnicu kako bi putovao do hrvatskog iseljeništva u Kanadu i SAD i tamo sakupljao devize za osnivanje nacional-komunističkog pokreta i stranke HDZ. (Franji Tuđmanu je kao bivšem zatvoreniku jugoslavenskog zatvora «Lepoglava» putovnicu pomogao nakon 1986. godine od službenih organa Jugoslavije nabaviti bivši šef politbiroa CK SKH i šef jugoslavenske komunističke partije (SKJ) i bivši predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije, Mika Špiljak, čiji je sin Vanja optuženi agent «Kontraobavještajne službe JNA»; politička praksa jugokomunističkog titoističkog režima je bila, da su disidentima režima i nepravedno osuđenim političkim zatvorenicima redovito oduzimane putovnice i sva građanska prava doživotno ili na više godina; privilegij ponovnog, a pogotovo privilegij brzog dobivanja putovnice, «pasoša SFRJ», kao što je F. Tuđman dobio taj privilegij, nisu imali drugi bivši politički zatvorenici, čak ni oni koji su bili bivši oficiri JNA kao Tuđman. Politički zatvorenik savjesti Dobroslav Paraga, primjerice, nije mogao 1988. dobiti jugoslavensku putovnicu, čak niti uz intervenciju njemačke vlade, s obzirom da ga je njemački predsjednik Richard von Weizsäcker htio službeno primiti u Bonnu kao borca za ljudska prava iz nedemokratske Jugoslavije (primio ga je poslije, 1989. godine), s tim da je Paraga putovnicu dobio od reformiranog liberalnog komunističkog «rukovodstva» tadašnje jugoslavenske republike Slovenije, a ne od boljševika u Zagrebu.

Kako drugi disidenti i bivši politički zatvorenici nisu poput Franje Tuđmana dobili na vrijeme natrag putovnice, nisu shodno tome mogli putovati u inozemstvo i u posjet hrvatskoj emigraciji i iseljeništvu, tako da je Franjo Tuđman uz pomoć jugoslavenskog režima nije imao konkurenciju, pa je na umjetan način bio prvi koji je krajem osamdesetih godina 20. stoljeća uspio posjetiti hrvatsko iseljeništvo u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Zapadnoj Europi. Franjo Tuđman je pred hrvatskim iseljeništvom više naglašavao svoje disidentstvo, političko uzništvo i sudioništvo u Hrvatskom proljeću, nego rad u generalštabu JNA i partizanski prvoborački staž iz 2. svjetskog rata. Ako bi pred hrvatskom emigracijom na političkim tribinama, i prijemima u hrvatskim klubovima pred hrvatskim iseljeništvom i spomenuo svoj partizanski angažman, onda bi se Franjo Tuđman predstavljao kao hrvatski antifašist, unatoč tome što u 2. svjetskom ratu nije bio demokrat nego komunist odnosno boljševik i «politićki komesar» jedne partizanske brigade, te je kao vrlo mlad čovjek rat dočekao s visokim vojnim činom «majora», a nakon rata postao najmlađi general «JNA», što sigurno ne bi bio da diktator maršal Tito u njega nije imao neograničeno povjerenje.

Kada su u nezavisnoj Republici Hrvatskoj u drugoj polovici devedesetih godina 20. st. iz Pariza u Zagreb prenijeti posmrtni ostatci političkog emigranta i hrvatskog patriota Bruna Bušića, kojega je jugoslavenska Udba (državna sigurnost SDB) ubila na Titovu zapovijed 1978. u Parizu, Tuđmanova bliska suradnica i ministrica u hrvatskoj vladi, Ljerka Mintas Hodak, na Bušićevoj je komemoraciji na zagrebačkom groblju Mirogoj prepričala kako joj je Predsjednik (Franjo Tuđman) pričao «da je posjećivao Bušića ilegalno u inozemstvu kada je Bruno već bio emigrant». Ako je ta informacija točna, ako se Tuđman pred svojim suradnicima nije hvalio, izmišljajući susrete s Bušićem u inozemstvu, kako bi sebe uzdigao iznad ostalih političara, s obzirom na Bušićev neupitan ugled, onda je Franjo Tuđman zaista, i, nažalost, bio suradnik jugoslavenske obavještajne službe prije nego je postao prvi Predsjednik Republike Hrvatske, jer je nemoguće da jedan bivši politički zatvorenik savjesti neometano, bez znanja jugoslavenske obavještajne službe, prelazi državnu granicu, tajno posjećuje političkog emigranta Bruna Bušića u inozemstvu, koji je na crnoj listi jugokomunističkog režima postao nakon Hrvatskog proljeća neprijatelj br. 1, i potom se neometano vratio u zemlju (SFRJ).

Franjo Tuđman se nametnuo koncem osamdesetih godina 20. st. hrvatskoj nacionalnoj emigraciji, iako je bio partizanski prvoborac i aktivist KPH i KPJ te politički komesar u zagrebačkom tzv. X partizanskom korpusu Jugoslavenske armije u 2. svjetskom ratu (a pred kraj rata i član Vrhovnog štaba maršala Tita u Beogradu, iz kojega su dolazile zapovjedi za masovne likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika). Tuđman je nakon rata u Titovoj Jugoslaviji postao general u glavnom stožeru JNA pedesetih godina 20. st. kao adjutant generala Gošnjaka u Personalnoj upravi Generalštaba JNA u Beogradu (načelnik Teorijskog odjeljenja Generalštaba). Začuđujuće je, da se upravo Franjo Tuđman, kao bivši jugoslavenski komunist, i u mladosti boljševik, nametnuo hrvatskoj emigraciji kao neki «mesija», ako se izgubi iz vida vjerojatnost da mu je pomogao «KOS JNA» (ili Služba državne sigurnosti, SDB) da postane to što je postao: predsjednik HDZ, hrvatski vođa devedesetih godina 20. stoljeća i prvi Predsjednik Republike Hrvatske (od 1990. do 1999.). Kao predsjednik hrvatske države Tuđman je održavao izvrsne političke kontakte s vođom agresije na Hrvatsku - srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.

Tuđmanov politički skok od jugokomunističkog zatvora do Bruna Bušića u emigraciji sedamdesetih godina 20. stoljeća, i hrvatskog iseljeništva osmadesetih godina 20. st. zaista je impresivan, ako se iz vida izgubi suradnja s tajnom službom Jugoslavije. Franjo Tuđman postao je, naime, nakon Hrvatskog proljeća javno žigosani disident jugorežima kojemu su kao političkom zatvoreniku oduzeta njegova građanska prava, što znači i automatsko oduzimanje putovnice. Franjo Tuđman osuđen je 1972. na montiranom sudskom procesu na dvije godinu zatvora (od kojih je odležao samo 10 mjeseci u zagrebačkom pritvoru), plus dvije godine zabrane javnog istupanja. Godinu dana prije toga oduzeta mu je putovnica. Pošto je jugoslavenska obavještajna služba imala poseban operativni sektor za praćenje hrvatske emigracije i disidenata, nemoguće je da je Tuđman bio kod Bušića u emigraciji, a da to KOS ili SDB nisu znali ili odobrili (bliski Bušićev suradnik u Parizu bio je Vice Vukojević, a Bušićev ubojica, sumnja se, kosovac Gudelj iz Splita). Ako su «KOS» i «SDB» znali za Tuđmanov posjet Bušiću u inozemstvu, a nisu odobrili odnosno ako Tuđman tada do Bušića nije otišao kao suradnik «KOS-a» ili «Udbe», onda ga je «KOS» mogao zbog toga ucijeniti (u zamjenu za odustajanje od novog krivičnog progona) tako da je Tuđman onda i koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina 20. st. mogao ponovno postati suradnik «KOS-a». Na isti način je Tuđman ucijenio Đapića da ovaj, kao bivši optuženi suradnik obavještajne službe jugoslavenske armije (KOS) postane suradnik vojno-obavještajne službe vrhovnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, Franje Tuđmana. «KOS» je vrbovao prije svega vlastite oficire JNA, bivše aktivne oficire JNA i one regrute koji su se za vrijeme služenja vojnog roka dali dobrovoljno vrbovati ili su opet na neki način bili ucijenjeni postati suradnicima (i doušnicima) «KOS-a» JNA.

Znanstvena studija članice Senata u Berlinu (Savezna Republika Njemačka) je devedesetih godina 20. stoljeća na reprezentativnom primjerku od 500 bivših suradnika istočnonjemačke komunističke službe državne sigurnosti (STASI) pokazala da doslovno niti jedan bivši suradnik komunističke tajne službe nije stavljen pod fizičku silu kako bi pristao biti suradnikom odnosno doušnikom, nego, ili na dobrovoljnoj bazi, ili ucjenom ukoliko bi tajna služba «STASI» raspolagala kompromitirajućim informacijama o kandidatu-suradniku da je izvršio neku kriminalnu radnju poput krađe, silovanja, pronevjere, ili da je homoseksualac, pedofil, ili da se drogira, ili da mu se kćer ili sin prostituira ili da mu se djeca drogiraju itd. Međutim, niti jedan čovjek, koji je odbio ponuđenu suradnju od strane objavještajne službe «STASI», nije bio ubijen ili bačen u zatvor. U najgorem slučaju je takva osoba dobila otkaz na radnom mjestu ili nije mogla napredovati u javnoj službi (na pr. na sveučilištu, u kazalištu, na radiju ili televiziji, u državnom poduzeću itd.) ali niti jedna osoba koja je odbila izdati članove svoje obitelji, svoje susjede, kolegice i kolege na poslu itd. nije doživjela institucionalni progon. Studija je nadalje pokazala rezultat da niti jedan bivši suradnik zloglasne obavještajne službe «STASI» nije priznao suradnju (doušništvo), čak niti nakon što mu je predočen njegov tajni dosje o sramotnoj suradnji, te se niti jedan bivši suradnik («Inoffizieller Mitarbeiter») nije pokajao. Interesantno je, da su mnogi bivši suradnici državne sigurnosti Istočnonjemačke Demokratske Republike (DDR) imali potrebu nakon pada Berlinskog zida i dalje se sastajati i razgovarati s bivšim djelatnicima državne sigurnosti koji su ih kao obavještajni oficiri godinama vodili kroz program masovne špijunaže nedužnih građana. (U nastavku feljtona: optuženi kadrovik Udbe i KOS-a Stipe Mesić.)