«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
16. listopada 2006.
PRIJATELJSKI SASTANAK
MESIĆA I KARAĐORĐEVIĆA, UNUKA UBOJICE STJEPANA RADIĆA!
Nakon što je Mesić u svom prvom mandatu u predsjedničkom uredu primio i najvišim državnim odličjem Republike Hrvatske odlikovao kontroverznog špekulantskog milijardera i ljubitelja bivših komunista Georgea Sorosa, te u predsjedničkom uredu zaposlio kontroverzne savjetnike poput Tomislava Jakića, bivšeg glasnogovornika totalitarnog CK SKH na jednoumnoj TV Zagreb, i Stanka Nicka, bivšeg djelatnika jugoslavenskog konzulata u Sydneyu, osumnjičenog da je iz vatrenog oružja pucao u konzulatu na hrvatskog dječaka koji je za vrijeme protujugoslavenskih prosvjeda hrvatskog iseljeništva u konzularnom dvorištu s jarbola skidao simbol «tamnice naroda» SFRJ, i ranio ga, u drugom predsjedničkom mandatu zaposlio je kao savjetnike u predsjedničkom uredu bivšeg pripadnika totalitarne jugoslavenske tajne službe Budimira «Budu» Lončara i na Pantovčaku ugostio 10.10. 2006. Aleksandra Karađorđevića, potomka zavjereničke kuće Karađorđevića i terorističke organizacije «Crne ruke».
Partizansko-četnička suradnja 1941.
Predsjednik Mesić inzistira na tome da je antifašist i podržava jugokomunističku partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu kao «antifašističku» navodnu «borbu za slobodu», a s druge strane je u posjet primio Karađorđevića, koji je u Australiji obišao sve deklarirane četničke organizacije. Možda se Predsjednik Mesić izgovara da je četništvo u Republici Srbiji rehabilitirano kao «antifašističko», ali povijesne činjenice dokazuju da Mihailovićevi četnici, ali ni Titovi partizani, nisu bili antifašisti u Drugom svjetskom ratu, osim u onoj mjeri u kojoj je antifašist bio Staljin. Za boljševike u Sovjetskom Savezu, pa i balkanske boljševike i četnike može se jedino tvrditi da su deklarativno pripadali antihitlerovskoj koaliciji, pri čemu je vrlo upitno u kolikoj mjeri su se četnici u Hrvatskoj, u Bosni i u Srbiji uopće borili protiv Hitlerovih jedinica. U Hrvatskoj se četnički pokret, primjerice, 1941. godine uz pomoć talijanskih fašista borio protiv hrvatskih civila, pretežito protiv seljaka i nenaoružanog, golorukog hrvatskog naroda. U Srbiji su četnici 1941. digli oružani ustanak protiv njemačkih okupatora, kojemu se hijenski pridružio i boljševički dvojac Tito i Čiča odnosno komunističke vođe Josip Broz (bravar-kaplar) i Slaviša Vajner, zvan «Čiča», apotekar iz Koprivnice, ali Nijemci su ustanak brzo skršili i četničke i partizanske jedinice rastjerali na sve četiri strane svijeta. U razbijanju
ustanka i tzv. «Užičke republike» 1941. su Nijemcima pomogli Titovi partizani
koji su četnicima Draže Mihailovića, koji je također nosio nadimak «Čiča»,
zabili nož u leđa kada je Tito povukao partizanske odrede sa zajedničkog fronta
sa četnicima u Valjevu i napao glavni četnički štab na Ravnoj Gori. (Miko
Tripalo u svojim memoarima «Hrvatsko proljeće» užički ustanak ocjenjuje kao
najveću Titovu pogrešku, smatrajući Tita, ne samo staljinistom, nego
častohlepivim koji je «direktnom akcijom» htio brzopleto osvojiti vlast u
interregnumu raspada Kraljevine Jugoslavije i kaosa oko njemačko-talijanske
invazije na Balkanu.) Partizansko-četnički savez, međutim, nije završio nakon
sloma užičkog ustanka, jer su obje pobunjeničke frakcije imale zajednički
nazivnik koji se zvao «Jugoslavija». Tako je Tito na pregovore sa «đeneralom
Dražom» poslao svoje najbolje drugove na čelu sa Kočom Popovićem, zapovjednikom
«Prve proleterske brigade», i Petrom Stambolićem, koji su sa četnicima
dogovorili modus podjele vlasti na oslobođenim područjima (podjela vlasti na principu
pola-pola, a stanovništvo poslije «plebiscitom» odlučuje želi li četničku ili
partizansku vlast). U Drinjači su četnici majora Jezdimira Dangića i Titovi
izaslanici, srpsko-crngorski boljševici Svetozar Vukmanović «Tempo» i Rodoljub
Čolaković 1. listopada 1941. potpisali čak i pismeni sporazum o suradnji, ali
ne protiv njemačkog i talijanskog okupatora, nego protiv ustaša. Dana 1.
listopada 1941. je i kralj Petar II Karađorđević pozvao preko radio-stanice u
Londonu i putem letaka, koje je dijelio Draža Mihailović, Srbe na oružani
ustanak. Dok su partizani na Romaniji čuvali u zimu 1941./1942. četnicima leđa
od napada ustaških jedinica, četnici su etnički čistili pogranično područje u
dolini rijeke Drine u istočnoj Bosni. Kako jedna ruka drugu mije, četnici su
partizanskom vođi Slaviši Vajneru «Čiču» na Romaniju slali pošiljke oružja i
municije iz tvornice oružja u Užicama. Pošto boljševici ne trpe konkurenciju,
Tito je napao svoga četničkog saveznika. Prilikom čišćenja terena od četničkih
jedinica su ustaše uhitili Čiču sa Romanije i toga ratnog zločinca osudili na
prijekom sudu na smrt i likvidirali ga. Tada Josip Broz Tito dalje solo
preuzima vodstvo partizansko-boljševičkog ustanka u Bosni. Pošto su četnici do
proljeća 1942. pobili preko 10 tisuća muslimanskih civila i osvojili istočnu
Bosnu do Sarajeva, partizanski redovi počeli su se naglo osipati, jer su se
Titove dvije proleterske brigade u to vrijeme sastojale isključivo od
srbijanskih i crnogorskih boraca. Pošto je četnicima osvajanjem istočne Bosne
porastao prestiž, Tito je naglo ostajao bez boraca koji su masovno prelazili
(dezertirali) u četnike (godine 1944. događa se obratni proces: četnici naglo
prelaze u partizane). U pravu se
uvijek postavlja pitanje: cui bono est? Tko je imao koristi od raskida
sporazuma partizana i četnika? Njemački i talijanski okupatori, i njihovi
hrvatski ustaški saveznici u NDH.
Srbijanski dokumenti dokazuju četničko etničko čišćenje bosanskih muslimana-civila – u ime kralja Petra II Karađorđevića
Da četnici nisu bili antifašisti dokazuje srbijanski dokument od 13. veljače 1943. godine, koji predstavlja izvješće «Štaba Limsko-Sandžačkih četničkih odreda» pod zapovjedništvom «komandanta Pavla Đurišića», koji u tom strogo povjerljivom dopisu izvještava «načelnika štaba vrhovne komande» Dražu Mihailovića, ministra obrane jugoslavenske kraljevske vlade iz Londona, a ovaj jugoslavensku vladu i kralja Petra Karađorđevića u Londonu (oca od Aleksandra kojega je primio Predsjednik Mesić). Četnički komandant Đurišić hvali se klanjem osam (8) tisuća muslimanskih civila, te navodi «(...) Intervencija okupatora iz Pljevalja i Čajniča sastojala se samo u tome- zaštita i obezbeđenje njihovih garnizona od opasnosti usleđenje našega napada (...)» Ili drugim riječima, niti su talijanski fašisti napadali četnike, niti su četnici napadali talijanske fašiste i okupatore. Partizani i četnici dobivali su za vrijeme Drugog svjetskog rata otvorenu podršku talijanskih fašista u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, kojoj je Italija bila formalni saveznik po Rimskim sporazumima od 18. svibnja 1941. godine. (Zapovjednik talijanske armije u NDH i anektiranom dijelu Dalmacije, general Roatta, bio je tajni suradnik britanske obavještajne službe koji je iz Londona dobivao zadatak da naoruža četnike i partizane; nakon rata je Roatta pod britanskom zaštitom živio na Malti, iako je bio de facto ratni zločinac.) Međutim, četnici već 27. srpnja 1941. uz pomoć talijanske obavještajne službe dižu «narodni ustanak» i u kninskoj krajini etnički čiste hrvatsko pučanstvo, dok talijanske jedinice prolaze kraj, od četničkih jedinica, opkoljene Udbine i ne pomažu svome hrvatskom savezniku. Na kraju srpske pobune talijanska vojska jednostranim aktom okupira onaj dio područja hrvatske Dalmacije u NDH koji po Rimskim ugovorima nije anektiran. Partizanski boljševici digli su 22. lipnja 1941. godine također oružani ustanak protiv NDH, međutim, već iste godine boljševička revolucija u NDH je propala, a većina komunističkih tajnih ćelija razbijena. (Partizanski ustanak na području današnje Republike Hrvatske ojačao je tek krajem 1942. kada je iz ratnog zarobljeništva razmijenjen antifašist Andrija Hebrang, kojega Tito poslije rata daje ubiti i oklevetati, i kojemu Tito krade njegov imidž antifašiste.)
Titov ustanak 1941.
bio boljševičko-revolucionarni, a ne antifašistički
Komunisti i nacisti izvrsno su do 22. lipnja 1941. surađivali od potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop dana 23. kolovoza 1939. godine. Antifašistički front komunista prebačen je u tom razdoblju na front prema kapitalističkim antifašističkim zemljama zapadne demokracije. Partizani nisu 1941. ni tajili da dižu boljševičku revoluciju, a ne da vode antifašističku borbu, jer je Tito u svom letku iz 1941. pod naslovom «Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini» precizirao da se borba vodi za boljševičku revoluciju, te izražava čvrsto uvjerenje da će se borba vrlo brzo okrenuti protiv zapadnih antifašističkih Saveznika i kapitalističkih zemalja, te se poručuje partizanima da će Sovjetski Savez pobijediti i osvojiti cijelu Europu od Urala do Atlantika. Nema ni govora o partizanskoj antifašističkoj borbi. Partizani u Bosni napadaju nenaoružano seosko katoličko i muslimansko stanovništvo, stvarajući namjerno psihozu terora kako bi izavali ustaški režim da pokrene val represalija protiv srpskog pravoslavnog stanovništva kako bi što više Srba otišlo u šumu odnosno u partizane. Staljin je kiptio od bijesa zato što je njegov balkanski satelit i rezident sovjetske totalitarne tajne službe i političke policije NKVD Josip Broz Tito prve dvije partizanske brigade nazvao «proleterskima» odnosno boljševičkim nazivljem, upozoravajući «Valtera» Tita da će na taj način od partizanskog pokreta odvratiti antifašiste odnosno nekomuniste. Kad je Tito osnovao u Jajcu 29.11.1943. jugoslavensku vladu, Staljin je opet kiptio od bijesa jer mu je Tito kvario dobre odnose sa srpskom emigrantskom četničkom vladom u Londonu, s kojom je SSSR održavao srdačne diplomatske odnose od trenutka državnog udara generala Dušana Simovića u Beogradu 25. ožujka 1941. godine.
Boljševičko-četnička pobuna 1941. i pobunjenički masakri hrvatskih civila
Pobunjeničke vođe partizana na području NDH dobivali su 1941. godine zračnim putom, bez obzira na Titov boljševički orijentirani kurs, propagandni materijal iz Londona i Moskve. Padobranima dobili su značajnije količine oružja i ratnog materijala. U vrijeme partizanskog i četničkog ustanka u NDH primijećeno je nekoliko Savezničkih borbenih zrakoplova. Srbin Stevo Biljetina, rođen 1914. u Donjem Lapcu, izjavio je 30. srpnja 1941. u Bihaću u zapisnik vlasti NDH da se kod Kulen Vakufa padobranima spustilo 10 boljševika iz sovjetske Rusije, i da je poslije uslijedila zračna pošiljka od 100 automatskih pušaka. Početkom veljače 1942. se iznad Romanije u istočnoj Bosni, gdje se nalazio partizanski vođa Slaviša Vajner «Čičo», pojavio britanski zrakoplov iz kojeg su padobranima iskočili major Kawen Elliot (33), iz Londona, vodnik Robert Chapmann (24) iz Barowa u Furnessu, desetar srpske vojske Petar Milković (28) iz Gornjeg Daruvara i Pavle Crnjanski, natporučnik i pilot srpske vojske. Povjerovali su, da su se spustili na pobunjeničkom području, međutim, upali su u mrežu hrvatskih vlasti, i zarobljeni su. Zarobljeni engleski i srpski vojnici imali su zadatak stupiti u vezu sa pobunjeničkim vođama i izraditi daljnju pobunjeničku djelatnost većega stila (u pobunjeničkoj djelatnosti manjega stila stradalo je 1941. od strane četnika i partizana nekoliko tisuća hrvatskih civila). Zarobljeni
oficiri imali su sa sobom pismenu zapovijed koju su sa sobom ponijeli iz
Alexandrije (Egipat). Uglavnom, zadatak
im je bio špijunaža, posebno izviđanje jačine njemačkih i hrvatskih jedinica,
jačine protuzračne obrane, pribavljanje popisa časnika hrvatske vojske i onih
koji su voljni surađivati s antifašističkim Saveznicima, izvješćivanje o moralu
hrvatske vojske, oružanih snaga NDH i stranačkih ustaških formacija i sl. Neosporna
je suodgovornost Sovjetskog Saveza i Velike Britanije za mnogobrojne četničke i
partizanske masakre koji su se odvijali na pobunjeničkim područjima NDH
1941./1942. godine. Pobunjenici su na početku rata činili simbiozu četničkih
vođa i srpskih oficira kapitulantske vojske Kraljevine Jugoslavije, zajedno sa
poznatim komunistima. Svoje napade na sela s hrvatskim težacima, na ulične
prolaznike i putnike (u vlakovima i autobusima), na strateške mostove i
željeznicu izvodili su uglavnom noću, iznenada i iz zasjede (sjećamo se kako su
četnici nedavno, 1990. godine nakon početka pobune kninskih Srba od 17.
kolovoza, ubili u zasjedi oko 70 hrvatskih policajaca na različitim kontrolnim
točkama). Naoružani pobunjenici napali su 28.
studenog 1941. godine selo Koraj u okrugu grada Biljeljine u istočnoj Bosni i
pobili između 200 i 300 stanovnika sela, civila. Svi pobijeni seljaci bili su
muslimanske vjeroispovjedi. U napadu na nenaoružano selo sudjelovalo je oko 100
srpskih pobunjenika, koji su djelomično bili naoružani srpski seljaci iz
okolnih mjesta, a djelomično srpski oficiri i vojnici raspadnute prosrpske
jugoslavenske vojske. Dio stanovnika je izbjegao pokolje i razbježao se u
susjedna mjesta Čelić i Brčko. U selu Koraj zapaljeno je 150 kuća, najviše je
stradao seoski trg s lijepim zgradama. U napadu i pljački sudjelovale su čak i
srpske žene i dječaci iz susjednih mjesta. Pobunjenici
i ubojice klicali su kralju Petru i Staljinu. U samom selu je pronađeno
pedesetak unakaženih tijela muslimana. Ubijen je i stari hodža (muslimanski
svećenik) koji je bolestan ležao u sobi kuće. Njega su bacili u vatru. Ispred
opljačkanog dućana Miralema Zajmovića ležalo je 15 leševa. Najviše su stradali
starci koji na početku napada pobunjenika nisu uspjeli pobjeći. Zločinački
napadi četnika i partizana (komunista) bili su 1941./1942. brojni i barbarski (u mnogim manjim i većim mjestima
iživljavali su svoj rasizam i mržnju prema Hrvatima). Mnogobrojne hrvatske
obitelji stradale su od zločinačke ruke pobunjenika. Hrvatske žrtve ubijene
su i grupno, a primjer partizanskih egzekucija u Prijedoru 1942. dokazuje i
masovno ubojstvo civila i njihovo bacanje u četiri masovne grobnice (oko 400
žrtava). Stanovništvo četnicima i paritzanima nije davalo povod za
pobunjeničke zločine, tako da su Hrvati i u tim teškim i provokativnim
trenutcima zadržali prisebnost duha i ravnotežu. Žrtvama su postali i
pripadnici zarobljenih oružanih snaga NDH iz tog vremena koji su napadani iz
zasjede i masakrirani, posebno časnici Domobranstva.
Unatoč svim navedenim činjenicama, Predsjednik Mesić rehabilitira titoizam u Republici Hrvatskoj i prima četničko izaslanstvo. Čini se, kao da je u Republici
Hrvatskoj izvršen državni udar.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.
Croatian Center of Survey the Criminal Communism
HR – 10000
Zagreb
Mat. br:
1900072, br. žiro-računa Raiffeisen Bank u Zagrebu: 2484008-1102798141