«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

16. listopada 2006.

UROTA U KARAĐORĐEVU

Dogovor Milošević – Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine (3)

«SRBIJA IZ TRI DELA OPET JE CELA»

Dok su stanovnici zapadne Jugoslavije, građani Slovenije i Hrvatske, sudjelovali u demokratskim procesima koji su se odvijali u njihovim republikama, stanovnici istočne Jugoslavije, građani Srbije, slavili su pobjedu svog vođe Slobodana Miloševića.

Socijalistička Republika Srbija dobila je 1989. novi ustav po kojemu više nije bilo povijesnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Srbija je postala centralistička, jedinstvena republika. Narodne mase u Srbiji, surfajući na valovima nacionalizma, bile su uslijed propagande beogradske televizije u nekoj vrsti delirija (masovnog ludila) i u jednoj vrsti izvanrednog stanja uslijed stalnih masovnih uličnih demonstracija (takozvani “mitinzi istine”). Krajem 1989. su Srbi u Jugoslaviji bili u izvjesnom “mobilizacijskom” stanju, očekujući od svog vođe Slobodana Miloševića i generalštaba JNA zeleno svjetlo za preuzimanje Jugoslavije. Razlika između Hitlera i Miloševića u manipulaciji masama bila je ta, da je Hitler obećavao Nijemcima ujedinjenje povijesnih njemačkih zemalja, likvidaciju nezaposlenosti i svjetski mir u Europi, dok je Milošević obećavao ujedinjenje srpskih pokrajina Vojvodine i Kosova sa Srbijom, ali i rat s drugim narodima Jugoslavije. Hitlerovo antižidovstvo, antiboljševizam i antiliberalizam bio je dio njegove kampanje dolaska na vlast, dok je kod Miloševića bilo izraženo antimuslimanstvo i antialbanstvo. Zajedničko kod Hitlera i Miloševića bilo je označavanje Nijemaca odnosno Srba kao ugrožene nacionalne manjine u susjednim zemljama. Milošević je ustavnim promjenama u Srbiji oduzeo Kosovu i Vojvodini autonomiju, ali nije imao ništa protiv da te dvije srbijanske pokrajine zadrže naoko autonomni status u državnim tijelima Jugoslavije, tako i po jednog člana u Predsjedništvu SFRJ, jer je srbijanski čelnik sam odlučivao koje će funkcionere poslati u Predsjedništvo, šaljući, naravno svoje kadrove, tako da Srbija, ne samo da je bila ravnopravna u Jugoslaviji (suprotno tezi iz Memoranduma SANU) nego je bila u privilegiranoj pozicijim s obzirom da je u Predsjedništvu imala tri glasa, dok su ostale jugoslavenske republike imale po jedan glas. Zajedno sa instrumentaliziranim rukovodstvom Crne Gore je na taj način Milošević 1991. u Predsjedništvu SFRJ imao četiri (4) glasa od osam glasova. (Slobu Srbina zeznuo je Srbin Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ iz Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, tako da srbski «vožd» do raspada Jugoslavije nije, čak niti uz silne pritiske, uspio u Predsjedništvu SFRJ sakupiti peti, većinski glas za legalno izglasavanje izvanrednog stanja, i stavljanja JNA u službu preuređivanja unutarnjih republičkih granica.

Ø Sljedeći politički potez srbijanskog “vožda” bio je OBNAVLJANJE VELIKE SRBIJE pod plaštom Jugoslavije:

Slobodan Milošević je na srbski vjerski, pravoslavni blagdan «Vidovdan», dana 28. lipnja godine 1989. na proslavi 600 godina od Kosovske bitke na Gazimestanu (srpsko-osmanlijska bitka), na meetingu od oko milijun Srba, najavio institucionalne i izvaninstitucionalne bitke njegova režima. Bila je to najava rata nesrpskim narodima Jugoslavije.

Previranja u Srbiji, protumiloševićevske demonstracije i priprema rata za «Veliku Srbiju» protiv Republike Hrvatske u Miloševićevoj službi državne sigurnosti, i urota u Karađorđevu 1991. između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine

Šef srbijanske komunističke partije i prvi čovjek Srbije Slobodan Milošević je od svog uspona na vlast 1986. sve do 9. ožujka 1991. zastupao teritorijalno jedinstvo Titove Jugoslavije, koja je po njegovoj zamisli trebala biti strogo centralizirana, unitarna država pod njegovim osobnim vodstvom (na sastancima s drugim predsjednicima jugoslavenskih republika zagovarao je princip tzv. «čvrste federacije» u Jugoslaviji. Nakon 9. ožujka 1991. godine Milošević okreće ploču i postaje vatreni zagovornik integralnog srpstva na principu «svi Srbi u jednoj državi» odnosno zagovara raspad Jugoslavije i stvaranje «Velike Srbije», a njegov neformalni glasnogovornik postaje vođa Srpske radikalne partije Vojislav Šešelj koji javno iznosi ono što Milošević tajno zagovara – zapadne granice «Velike Srbije» na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. (Šešelj je unatoč četničkoj retorici spadao u prokomunističku opoziciju). Do preokreta u Miloševićevoj politici i taktici dolazi zbog previranja u samoj Srbiji kada je četnički vođa Vuk Drašković na čelu ujedinjene srbijanske nekomunističke oporbe uspio 9. ožujka 1991. na ulicama Beograda organizirati dotada najveće protumiloševićevske demonstracije, većinom mladih ljudi koji su prosvjedovali protiv despocije koju je srbijanski «vožd» personificirao. (U Srbiji tada još nisu bili održani višestranački izbori kao u Sloveniji i Hrvatskoj.) Beogradske demonstracije pretvorile su se u nasilni i krvavi obračun Miloševićeve policije sa srbijanskom omladinom, u kojemu je ubijen jedan student. Milošević je praktički bio na koljenima. «Voždovu» diktatorsku vlast je izravno spasila intervencija «JNA» kada su glavni zapovjednici «JNA», Titovi generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, na ulice Beograda izveli tenkove i oklopna vozila, jer su Miloševićevu komunističku vlast vidjeli kao jedinog jamca opstanka Titove Jugoslavije i komunističke «Jugoslovenske narodne armije», koju je (Jugoslaviju) Slobodan Milošević praktički svojom šovinističkom politikom razbijao, na što je 1989. upozorio Miko Tripalo u svojim političkim memoarima «Hrvatsko proljeće».

Već 15. ožujka 1991. je Slobodan Milošević preko svojih poslušnika u Predsjedništvu SFRJ blokirao turnusni izbor hrvatskog predstavnika za položaj predsjednika Predsjedništva SFRJ i glavnog zapovjednika «JNA», i na taj umjetan način izazvao «ustavnu krizu», čime je «jugoslavenska kriza», na koju je Miloševića navodno poticala britanska tajna služba vlade njezina visočanstva Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, bila na vrhuncu, nakon što je počela represijom jugokomunističkog režima protiv kosovskih Albanaca 1981. godine i nastavljena represijom Miloševićeva režima i štrajkom albanskih rudara na Kosovu, u Starom Trgu.

Već 16. ožujka, tjedan dana nakon nasilnog sloma protumiloševićevskih beogradskih demonstracija je komunistički diktator Slobodan Milošević sazvao sastanak s predsjednicima srbijanskih općina, na kojemu je izjavio: «Ako treba da se bijemo, bogami ćemo da se bijemo» (gagol «biti» na srbskom jeziku u prijevodu na hrvatski jezik znači tuči se, a u žargonu znači ratovati, op.a.). Pored toga je «vožd» naglasio još nešto, što će ga godinama nakon rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini učiniti najodgovornijim za velikosrpsku agresiju na obje nezavisne države: «Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju sigurnima, odnosno učiniti sposobnima da branimo interese naše Republike, a bogami i interese srpskog naroda izvan Srbije.» Bila je to najava osnivanja tajnih oružanih specijalnih policijskih jedinica u sastavu srbijanskog ministarstva unutarnjih poslova, koje su izravno podržale pobunu Srba u Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i Hercegovini protiv nominalno demokratskih vlada, i koje su za vrijeme rata poticale i izvršavale etničko čišćenje hrvatskog i bosanskohercegovačkog nesrpskog stanovništva. Radilo se o jedinicama za specijalne operacije službe državne sigurnosti «DB» odnosno tajne policije Socijalističke Republike Srbije. Zapovjedni lanac odgovornosti, pa i odgovornosti za ratne zločine, išao je sljedećom crtom: Slobodan Milošević (šef države) – Jovica Stanišić «Ledeni» (šef tajne policije) – Franko Simatović «Frenki» i Radovan Stojičić «Badža» (operativni zapovjednici, Simatović odgovoran za Knin, a Stojičić za istočnu Slavoniju) – Dragan Vasiljević zvan «kapetan Dragan» (odgovoran za pobunu u Kninu) i Željko Ražnatović «Arkan» (odgovoran za istočnu Slavoniju) (zapovjednici na terenu).

Već 5. travnja 1991. «kapetan Dragan» postrojava Martićeve milicajce u Golubiću kraj Knina gdje otvara kamp za vojnu obuku pobunjenih Srba. Bilo je to samo četiri dana nakon što su Martićevi pobunjeni milicajci na Plitvicama, gdje su dizali oružani ustanak i od hrvatske specijalne policije dobili po prstima (tada je uhićen i jedan od vođa pobunjenih Srba, skladištar Goran Hadžić; jednom drugom prilikom je u Hrvatskoj uhićen i Željko Ražnatović «Arkan» i od nadležnog suda Republike Hrvatske zbog terorističke djelatnosti osuđen na pet godina zatvora, ali ga je hrvatski državni vrh razmienio pod čudnim i nerazjašnjenim okolnostima, iako nije bio špijun niti ratni zarobljenik nego terorist). Ratne pripreme koje je «kapetan Dragan» vodio u proljeće 1991. u Kninu bile su pod strogim nadzorom Beograda odnosno šefa srbijanske republike Slobodana Miloševića. Po istom principu je mjesec dana poslie ustrojena srpska teroristička jedinica «Tigrovi» koja je bila pod izravnim nadzorom komandanta Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Srbije Radovana Stojičića Badže, vrhunskog specijalca koji je osobito Miloševićevo i Stanišićevo povjerenje stekao zahvaljujući slamanju velikog štrajka albanskih rudara u Starom Trgu. Obje formacije, «Knindže» i «Tigrovi» spojile su se u u jednu specijalnu jedinicu kada je rat na umjetan i unaprijed pripremljen način 1992. preliven iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Radilo se o Miloševićevoj «Jedinici za specijalne operacije» odnosno o jedinici srbijanske tajne policije, koja je 2003. likvidirala i premijera Republike Srbije Zorana Đinđića.

Uoči osnivanja terorističke jedinice «Knindže» je Milošević 26. ožujka 1991. prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu predložio na tajnom sastanku u Karađorđevu podjelu Republike Bosne i Hercegovine, u zamjenu za rješavanje pitanja srpske pobune u Republici Hrvatskoj, a 15. travnja 1991. godine, dva tjedna pred krvave događaje u Borovu Selu kada su Arkanovi specijalci pripremili zasjedu hrvatskim policajcima koji su masakrirani, Milošević i Tuđman dogovorili su na tajnom sastanku u Tikvešu podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, između Dedinja i Pantovčaka. U tim okolnostima je jugokomunistički vojni vrh «JNA» pokušao preko manipluacije sa članovima Predsjedništva SFRJ u Beogradu izvršiti tihi državni udar i izvesti vojsku i tenkove na ulice gradova u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini (članovi Predsjedništva SFRJ pozvani su da sjednicu održanu u prostoriji ministarstva obrane SFRJ u Beogradu, a ne u zgradi Predsjedništva u Beogradu). Pošto tihi državni udar vrhuške «JNA» nije uspio, Generali Kadijević i Adžić izveli su nakon proglašenja hrvatske samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine otvoreni državni udar, protivno naredbi predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića da se «Armija» mora vratiti u kasarne.

(U četvrtom i posljednjem dijelu feljtona o uroti u Karađorđevu slijedi «Urota u Karađorđevu 1991.» odnosno iskazi Franje Tuđmana i drugih hrvatskih političara i svjedoka i međunarodnih diplomata o podjeli Bosne i Hercegovine između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.)