«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

19. listopada 2006.

 

 

OPORTUNIZAM VODI U ROPSTVO!

 

 

Prvi hrvatski predsjednik u ime države i jedinstva nametao se iznad i izvan svega.

Dakle u ime onih ideja koje su oduvijek utvrđene kao diktatorske odskočnice.

Svi one koji su bilo što kritički kazivali o takvom vladanju označavani su kao izdajice, kao oni koji su protiv države i protiv sloge. Pozivajući se na te ideje osiguravao je sebi nesmetanu politiku ovoga ili onoga smjera. U takvoj državi jedinstva, narod se morao odreći svih onih ideja i pobuda koje jedno drugo pouzdanije i odgovornije jedinstvo ne bi dovelo u pitanje.

Država jest stvorena no stvorena je država diktature u kojoj je predsjednik svoju stečenu superiornost i poziciju održavao tutorstvom i silom. Da je poživio duže za svoga života vjerojatno ne bi bio srušen.

Njegovom smrću rodila se nada u jednu bolju, slobodniju, demokratičniju Hrvatsku.

No, jeli tome tako?

Prvi cilj, stvaranje države, jest ostvaren, no konačni cilj, ostvarenje slobodarskog sustava koji je preduvjet za blagostanje i sreću naroda još nije ostvaren. Nije ostvaren jer u Hrvatskoj gotovo da i nema slobodarskih snaga ili su grubom silom zatrte. Svi koji su nekada služili predsjedniku danas su našli nove gospodare i njima služe.

To potvrđuje pravilo da se snage koje u sebi nose ideju slobode ne rađaju iz diktature i totalitarizma. Iz takvih sustava rađaju se i takve snage.

Primjer tome je SDP koji iznjedren iz jednog komunističko-totalitarnog sustava, došavši na vlast, nije imao onu snagu koja bi mogla izbrisati i uništiti povijesnu i naslijeđenu diktaturu i totalitarizam.

 

Novi HDZ pokušava, no vidljivo je da u sebi nema onih razvijenih snaga koje bi potpuno odbacile totalitarne sklonosti naslijeđene iz Tuđmanovog doba.

I jedni i drugi ne da još nisu usvojili ideju hrvatske slobode kao apsolutnu ideju hrvatske politike u onakvom općem smislu kako je to usvojeno u svim slobodnim narodima nego se snažno odupiru onima koji takve ideje propagiraju.

 

Pitanje je li uopće sam narod dozrio do tog stupnja u kojem je spreman i odlučan zbaciti gospodare. Je li u sebi nosi ideju slobode i ako nosi je li toliko dozrio da ta njegova ideja i politička ideja gospodara, kao dvije različite ideje, ne mogu više zajedno.

Ili nasuprot tome kod naroda još uvijek vlada naklonost prema socijalnoj, ekonomskoj i drugim totalitarističkim orijentacijama pa je prema tome nezrela masa bez razvijenih političkih osjećaja.

Ja bih rekao da je prije bez onih čimbenika koji bi bili sposobni nositi i sprovoditi njegove prave ideje i osjećaje.

To se u prvom redu odnosi na najizobraženiji sloj a očito je da je on danas odvojen od narodnih masa i da  ne posjeduje potrebnu hrabrost i volju za zdravo djelovanje i rad .

 

Ne ide linijom slobode već ide linijom ropstva. Ide putem neuspjeha, ponižen i indiferentan.

Nema kod njega odlučnosti i požrtvovnosti da pokaže svoju volju i želju za slobodom.

 

Prelazak jednog naroda iz stanja u stanje ide bržim tijekom kad je sredina intelektualno življa.

Naš intelektualac sebe briše kao takvog lišavajući se i prava i dužnosti da ima, da izražava mišljenje i da odlučuje kako o svojoj tako i o sudbini svoga naroda.

 

To je naslijeđe iz prošlih vremena u kojima su školovani ljudi bili prisiljavani služiti i robovati. Velika većina tu naviku prenijela je u sadašnjost u kojoj služe svakome osim narodu, kojem takvim odnosom, zabijaju nož u leđa.

Za njih se može reći da su nesretno odgojene osobe a sudbina im je često poput sudbine patrijarha Jakova koji je četiri godine vjerno služio da dobije lijepu Rahelu a na kraju je dobio ružnu Leu.

Umjesto da svijetle, prosvijetljuju i utječu, današnji predstavnici znanosti, umjetnosti, filozofije, sindikata i drugi, služnički su potčinjeni. Njihova aktivnost i rad čisto je služništvo i robovanje. Rutinirani u bezlične profesionalce predstavljaju samo moćno oružje u razvijanju diktature.

Hrvatska danas jest zemlja jedne vrste diktature, zemlja u kojoj nema odgovornosti pa prema tome ni demokracije. To se zorno vidi i na primjeru toliko spominjane korupcije i mita.

Naime, u svakoj zemlji postoji zakon da se ne smije primati mito.

U onim zemljama u kojima vlada visoki stupanj odgovornosti i demokracije kazneno će odgovarati svaki onaj izuzetak koji ponudi ili primi mito.

U zemljama opće neodgovornosti i korupcije odgovarati će i biti prozvan tek poneki od mnogih koji ponudi ili primi mito. To ponajprije iz razloga da se prikriju pravi kriminalci i da se stvori lažna slika kako država ipak djeluje. U Hrvatskoj su zadnjih dana podignute visoke tenzije po tom pitanju ponajprije iz razloga što predstoje izbori pa na taj način vladajući skupljaju poene.

O pravom stanju slobode kod nas oportunisti svih boja šute. Upravo oni su i najopasniji za postizavanje uspjeha svake borbe u tom pravcu.

Može ih se nazvati krpeljima i intelektualcima zadnje kategorije, robljem modernog doba.

 

Zbog njih narod još uvijek ne zna što je to istinska sloboda. Slobodno se može reći da dok bilo koji hrvatski intelektualac nosi i gaji u sebi oportunističku orijentaciju, bez obzira na to je li  političar, stručnjak ili umjetnik a da pri tome ne bude označen i osuđen, dotle neće biti napretka i dotle politika neće znati što je to odgovornost prema ideji slobode naroda.

 

Na kraju valja reći da što se poslušnosti tiče gledajući to sa vjerskog, odnosno kršćanskog aspekta pravi kršćanin treba pristati na poslušnost kako zakonitim ljudskim vlastima tako i gospodarima, javnim vlastima itd. Međutim kršćanin je u pravilu uvijek poslušan samo zato da služi Bogu, zato je i sposoban, ako treba, prkositi nekoj nepravednoj naredbi i nepokoravati se ljudima te biti u službi pravdi i Bogu, odnosno slobodi.

 

O tome govori i Pismo; Gospodaru, Bogu svojem, klanjaj se i njemu jedinom služi(Mt 4,10).

Ili; Idite samo za Jahvom, Bogom svojim, njega se bojte, njegove zapovijedi vršite, njegov glas slušajte, njemu štovanje iskazujte, uz njega se priljubite( Pnz- 13,5).

 

Riječ « služiti» u Bibliji poprima dva oprečna značenja, već prema tome  označuje li čovjekovo podlaganje Bogu ili zasužnjenost čovjeka čovjekom tj. ropstvo. U Starom zavjetu zakon za zasužnjenost čovjeka čovjekom zabranjivao je doživotno ropstvo, osim ako netko ne bi na to sam pristao a knjiga Saveza naređivala je oslobođenje svake sedme godine(Izl. 21,2).

Većina naših intelektualaca nije te sreće, jer mnogi od njih su čitav svoj životni vijek zasužnjeni i robuju.

 

 

                                                                              MIRKO OMRČEN