«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

21. listopad 2006.

 

 

Kasno drug Tomac  na Kosovo stiže!

 

 Kvazi dr. Zdravko Tomac(tobožnji doktor, jer je doktorirao na KARDELJEVOM MODELU MJESNIH ZAJEDNICA), voli se prikazivati kao žrtva titoističkog režima, jer  je zbog navodne kritike bio od jugokomunističkog režima «teško kažnjen» na način, da je jedno vrijeme bio uklonjen s radnog mjesta marksističkog  predavača- blebetala na Sveučilištu u Zagrebu. Zamislite koja teška kazna, dok su primjerice, stvarni režimski kritičari i protagonisti i demokrati Hrvatskog proljeća, Bruno Bušić i Ante Paradžik dobili najteže moguće zatvorske kazne koje su odležali od prvog do posljednjeg dana, dok je, nasuprot njima, dr. Franjo Tuđman, kojega Tomac tako zdušno i nekritički brani, odležao kao trećeoptuženi sa montiranih sudskih procesa sedamdesetih godina 20. st. (prvooptuženi bio je Bruno Bušić) samo nekoliko mjeseci, nakon što je osuđen na dvije godine  zatvora, a i tu kaznu je odležao više sa statusom bivšeg generala «JNA» nego sa statusom «hrvatskoga nacionaliste». Narodna poslovica, vjerojatno srpska, kaže: «Kasno kraljević Marko na Kosovo stiže!». Radi se o aluziji na činjenicu da je srbijanska država na Kosovu polju 1389. godine doživjela dugoročno poraz protiv Osmanskog Carstva jer je navodno srpski kraljević Marko sa svojim četama zakasnio na kosovsku bitku, iako je po podacima povijesne znanosti (sveučilišni profesor Kampuš, sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu) kosovska bitka ispala neriješeno, te su poginuli srpski kralj Lazar i osmanski car Murat. Povijesna je istina da kraljević Marko uopće nije zakasnio na Kosovo polje 28. lipnja 1389. godine, na srpski Vidovdan, nego se žestoko borio, ali ne na srpskoj nego na osmanlijskoj strani kao vazal turskoga sultana. Danas se opravdano postavlja pitanje, da li Tomac kasno na Kosovo stiže?

 

Mesićeva osuda Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967.

 

Zdravko Tomac, koji se kompromitirao radeći u kabinetu krvnika Jakova Blaževića (Stepinčeva tužitelja), uređujući boljševikovu zloglasnu knjigu «Crvena nit», postao je od komuniste i jugoslavenčine gorljivi zagovornik hrvatske državne nezavisnosti i zaštite digniteta Domovinskog rata. Moglo bi se reći, u redu, nikada nije kasno, ali, da li je to zaista tako da nikada nije kasno? Kad se danas sluša bivšega «druga» Tomca stječe se dojam, kada ne bismo znali za profesorovu prošlost, da se radi o nekom super hrvatskom junaku ravan kralju Tomislavu, Nikoli Zrinskome Sigetskom ili Ocu domovine Anti Starčeviću. Paradoks je da, većinu onoga što Tomac danas priča predstavlja čak i istinu, posebno njegova aktualna kritika predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. To, međutim, ne znači da bismo kao budale trebali sada slijediti «hrvatskoga mesiju» Zdravka Tomca, probuđenog Hrvata, jer, dok su mnogi Hrvati krvarili u borbi za hrvatsku državnu samostalnost, od sedamdesetih godina 20. st. naovamo, Tomac je uživao sve privilegije jugokomunističkog ustroja, s tim da je sve doprinio kako bi se Mesić popeo na vlast položaja predsjednika Mesića. Kako? Ne vjeruj Danajcima ni kada darove donose, stara je grčka poslovica. Koje darove to  Tomac donosi hrvatskom narodu? Na primjer, interview, ili bolje rečeno monolog u broju zadarskog «Hrvatskog lista» od 19. listopada 2006. godine, u članku pod naslovom: «Prestrašno je što je takav lažov i krivotvoritelj na čelu Hrvatske», s nadnaslovom: «Predsjedniče Mesiću, ako imate imalo časti, vrijeme je za ostavku!» U navedenom članku je pretiskan i članak iz «Vjesnika narodne fronte Hrvatske» od 31. srpnja 1967. godine u kojemu se izvještava o govoru Stjepana Mesića 1967. godine iz Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Da, poštovani čitatelji «Hrvatskog prava», posebno mlađi naraštaji nemaju pojma, jer to se u školama ne uči, a u hrvatskim medijima se ne može čuti niti pročitati da je današnji predsjednik RH Stjepan Mesić, i bivši saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND) već prije toga bio saborski zastupnik, i to kao delegat komunističke partije u jednoumnom i jednopartijskom Saboru SRH. Tada je Stjepan Mesić žestoko osudio Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku iz 1967. godine koju su donjeli neki hrvatski intelektualci da bi zaštitili dignitet hrvatskog jezika od tzv. Novosadskog dogovora iz 1954. godine kada su titoisti ustrojili umjetan «hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik». Novosadski dogovor je ustvari bio atentat na hrvatski jezik i na opstojnost hrvatskog naroda. Mesić je za potpisnike Deklaracije o hrvatskom jeziku tražio zatvorske kazne, odnosno tražio je primjenu verbalnog delikta za hrabre potpisnike Deklaracije, koje je usporedio s bombašima i teroristima iz «ustaških emigrantskih neprijateljskih organizacija», kako su jugoboljševici krstili hrvatske emigrante kojima su Udba i KOS podmetali svoje doušnike koji su pak postavljali bombe u jugoslavenska konzularna predstavništva u svijetu, sa ciljem da se kompromitira časna borba hrvatskih emigranata za slobodnu Hrvatsku.

 

Kada bi na pr. Demokratska stranka u Sjedinjenim Američkim Državama raspolagala s takvom sličnom informacijom o predsjedniku Bushu, ne samo da bi Demokratska stranka to odmah objavila na sva zvona, nego bi i mediji pratili Demokratsku stranku u objavi kompromitirajućeg materijala, pa čak i mediji skloni predsjedniku Bushu, jer za razliku od RH američki mediji ne bježe od istine. S navedenom informacijom o Mesićevu totalitarnom boljševizmu iz 1967. raspolagao je i Franjo Tuđman 1989. i 1990. godine, kada je Savka Dabčević Kučar poslala Mesića, «kao svog čovjeka» u HDZ da tamo špijunira za Savku i bezličnu jugoslavensku «Koaliciju narodnog sporazuma». Međutim, u tom slučaju bi se trebalo postaviti pitanje, tko je Franjo Tuđman ako je kao najbliže suradnike uzeo bivše jugoboljševike Mesića, Manolića i Boljkovca? Upravo takvog Franju Tuđmana brani dr. Tomac, što je isto kao kad slijepac vodi slijepca! Danas mnogi Mesićevi kritičari, pa i žestoki kritičari poput Miroslava Tuđmana ili Zdravka Tomca, prešućuju krive Drine Franje Tuđmana i njegove «grijehe» prema Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu u cjelini. Nema sumnje da M. Tuđman ili Z. Tomac neće nikada zapaliti svijeću na grobu Ante Paradžika, a kamoli da bi podržali politiku Dobroslava Parage iz bilo kojeg prošlog vremenskog trenutka, kada su Paragu početkom devedesetih godina 20. st. žestoko napadali Franjo Tuđman, Joža Manolić i Stipe Mesić, a Manolić to čini i danas, šireći najveće moguće klevete protiv Dobroslava Parage. Još jučer je i Zdravko Tomac govorio najveće laži i klevete o Dobroslavu Paragi. Treba samo malo otpuhati prašinu s površine nedavne hrvatske prošlosti pa će se vidjeti tko je tko u Republici Hrvatskoj.

 

Zdravko Tomac 1998. protiv demokratizacije Hrvatske i Rezolucijebroj 375 američkog Kongresa

 

Pišemo godinu 1998. Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. vratio se tada iz službenog posjeta Washingtonu kada su održani pravaški dani na Capitol Hillu: u Zastupničkom domu američkog Kongresa su kongresnici, kao produkt mukotrpnog lobiranja Dobroslava Parage bez i jednog jedinog dolara, predložili «Rezoluciju 375» od 2. ožujka 1998. godine. U rezoluciji 375 američki zakonodavci kritiziraju nedemokratske postupke Predsjednika Tuđmana, te se od vlade RH traže demokratske reforme, sloboda tiska u Republici Hrvatskoj, i povratak otete Hrvatske stranke prava njezinom obnovitelju i osnivaču i legalnom i legitimnom predsjedniku Dobroslavu Paragi, te se «podupiru napori Dobroslava Parage u respektiranju demokracije i ljudskih prava u Hrvatskoj». Uz to je 12 najpoznatijih i najmoćnijih kongresnika potpisalo 24. veljače 1998. službeno pismo upućeno tadašnjem predsjedniku Clintonu, od kojega traže isto što i u parlamentarnoj rezoluciji. Kako bismo dobili sliku o značaju, na pr. predsjednika kongresnog odbora za nacionalnu sigurnost, ili predsjednika odbora am. Kongresa za vanjsku politiku, koji su na pr. potpisali pismo predsjedniku Clintonu, može se reći da su navedeni predsjednici parlamentarnih odbora moćniji, ne samo od predsjednika istoznačnih predsjednika parlamentarnih odbora njemačkog Bundestaga, britanskog parlamenta i francuske Nacionalne skupštine zajedno, nego su moćniji od mnogih državnika razvijenih i demokratskih država ovoga svijeta. Da skratimo priču, da je Američki Kongres bio izglasao navedenu rezoluciju i učinio je obvezujućim zakonom za bilo kojeg američkog predsjednika, i da je State Department prihvatio pismo kongresnika Clintonu, danas Republika Hrvatska ne bi imala sve one probleme koje navode rijetki kritičari u Republici Hrvatskoj, pa i Zdravko Tomac. Ne bi bilo strepnje od toga hoće li svijet ugurati RH u neku balkansku uniju ovog ili onog tipa, ne bi bilo strepnje pred kriminalcima i korupcionašima u Republici Hrvatskoj, pred političkom i ekonomskom i klasičnom mafijom, pred maratonskim odlukama sutkinja i sudaca nadležnih sudova, pred ogromnom zaduženošću Republike Hrvatske, pred strepnjom od gubitka digniteta Domovinskog rata itd. Strah se ne bi uvukao među hrvatske građane kao što je danas prisutan među našim ljudima. Svakako da u tom slučaju ne bi bilo Mesićeve rehabilitacije titoizma i kulta ličnosti diktatora i koljača Josipa Broza Tita i sl. totalitarnih pojava. Na kraju krajeva, Đapić u tom slučaju već godinama ne bi više bio «predsjednik» otete Hrvatske stranke prava, nego bi zasluženo bio u zatvoru, a medijima više ne bi carevale bivše Šuvarove zvijezde socijalizma poput Ninoslava Pavića ili Mirka Galića i sličnih šuvarovaca i titoista odnosno totalitarista, koji danas, protivno ustavu RH, provode žestoku cenzuru u tiskovinama čiji su vlasnici, dok su još 1989. od svega vlasništva posjedovali samo posuđene srpske opanke. U tom sučaju bi vladala sloboda medija, a Hrvatima, niti bilo kojoj drugoj nacionalnosti ne bi se u Republici Hrvatskoj kršila ljudska prava. Ovako se danas najviše krše ljudska prava građanima hrvatske nacionalnosti. Međutim, bi li se dr. Tomac složio s takvim jednim demokratskim uređenjem Republike Hrvatske po viđenju hrvatskog političara i pravaškog prvaka Dobroslava Parage? Zasigurno ne. Inače, navedena rezolucija 375 nije nikada izglasana u američkom Kongresu jer jednostavno nije došla na red, nego je pospremljena u ladicu, ali i dalje kao Damaklov mač visi nad glavama Ive Sanadera, Ivice Račan, Stipe Mesića, Vladimira Šeksa i Ante Đapića !!! Rezolucija 375 nije došla na red iz prostog razloga što je američki Kongres tada bio zaokupljen suđenjem predsjedniku Clintonu zbog afere «Monika Lewinsky», tako da je jedna delikatna stvar između muškarca i žene stajalo Republiku Hrvatsku njezine bliske budućnosti. Poslije je State Department za ruku uzeo Dražena Budišu i Ivicu Račana odnosno doveo ih na vlast, bez obzira što formalno hrvatsko biračko tijelo odlučuje tko će u RH vladati. Međutim, i Zdravko Tomac je, neovisno o toj činjenici, doprinio propasti Republike Hrvatske, i to na sljedeći način:

 

Tomčevi i Šeksovi sinkronizirani napadi na Dobroslava Paragu 1998. godine:

 

Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. g. Dobroslav Paraga je po povratku iz Washingtona 1998. godine na tiskovnoj konferenciji svoje stranke, u Šenoinoj ulici u Zagrebu (iz Starčevićeva doma ga je specijalnom policijom 1993. izbacio Franjo Tuđman) pokušao hrvatskoj javnosti predstaviti Rezoluciju 375. Međutim, većina medija RH, a pogotovo utjecajni mediji, cenzurirali su srž onoga što je rezolucija predstavljala, naime, demokraciju za Hrvatsku. Neki mediji su u cijelosti prešutjeli praktički Paraginu rezoluciju 375, a režimska HTV je napravila sljedeću svinjariju: glavni urednik HTV-a je pustio sliku sa Paragine tiskovne konferencije, ali bez tona, dok su umjesto Parage govorili dr. Zdravko Tomac i Vladimir Šeks, dakle, predstavnik fiktivne parlamentarne opozicije Tomac, tada član Račanova SDP-a, i predstavnik tada vladajuće Tuđmanove partije HDZ, Šeks. I Tomac i Šeks iznjeli su najgore klevete i laži na račun Dobroslava Parage, pri čemu su obojica omalovažili američki savezni parlament i kongresnike, praveći praktički od svega sprdačinu, s time da je Tomac još rekao kako se Paraga, eto, pravi važan, te što je US Congress uopće – NIŠTA! Naravno, boljševici sa HTV-a nisu Paragi dozvolili njegovo zakonsko pravo na demanti iznjetih laži dueta Tomca i Šeksa. Danas Tomac više nije u duetu sa Šeksom, danas su njih dvojica žestoki protivnici, s obzirom da je Šeks generala Gotovinu locirao, identificirao, uhitio i transferirao – u Den Haag, ali prije osam (8) godina su obojica doprinjeli tome da se RH danas nalazi u močvari u kojoj tone.

 

Dakle, da li  Zdravko Tomac kasno na Kosovo stiže? Dok je  Tomac jučer o Paragi lagao, danas o Mesiću govori istinu, t.j. nabraja sve Mesićeve laži i krivotvorine, ali, najgore od svega je što bi Tomac, zajedno s Mesićem i Šeksom, i dan danas o Dobroslavu Paragi lagao sve u šesnaest. Problem je u tome što, kada nevjerodostojni kritičari poput Zdravka Tomca kritiziraju notornog lažljivca Mesića, onda kritika gubi na vjerodostojnosti i na snazi i  učinkovitosti. Bilo bi to isto kao kada bi Juda Iškariotski, nakon izdaje Bogočovjeka Isusa, postao najvatreniji Isusov branitelj, ili, kada Radmir Čačić kritizira građevinsku mafiju. Stoga drugovi Mesić, Sanader, Račan, Tomac, M. Tuđman, Šeks i drugarice Pusić V. i dr. ne živite s laži! (Aleksandar Solženjicin)