«HRVATSKO PRAVO»
07. studenoga 2006.
«A velik je
tko se malen rodi, al kad pane, golem grob mu treba»/I. Mažuranić/
Tjedan dana nakon smrti prvog predsjednika
Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Vjekoslava Vidovića, izvrsnog odvjetnika ljudskih
prava i zagovornika demokratske Hrvatske i dan nakon skromnog pogreba po
rimokatoličkom obredu na zagrebačkom groblju Mirogoj i mise zadušnice, Galićeva nehrvatska televizija potpuno je
prešutila, sakrila, obmanula, cenzurirala da je u našoj državi umro jedan od
njezinih najvećih ljudi ne samo u sudstvu i pravosuđu.
Imati hrabrosti pokazati zube 1991. godine tada
svemoćnom Tuđmanu, koji je odlučivao o životu i smrti mnogobrojnih ljudi, mogli
su samo rijetki, a na visokom položaju u Hrvatskoj toga vremena samo jedan
čovjek kojeg treba pamtiti ne samo hrvatska javnost već i hrvatska povijest.
Njegovo je ime Vjekoslav Vidović, dostojanstven, skroman i velik za života a
takav i u smrti, na odlasku sa ovoga svijeta.
Premda je sudac Vidović zadužio Hrvatsku rijetko
požrtvovnom obranom neovisnosti pravosuđa, obnašanjem druge od tri najviše
vlasti u hrvatskoj državi, odbijanjem suđenja u političkim procesima 1971-1991.
godine, organiziranjem referenduma o
hrvatskoj neovisnosti 1991. godine, a kasnije do posljednjeg daha,
dugogodišnjom obranom ljudskih i demokratskih prava svih građana Hrvatske, on
izgleda nije zaslužio niti da mu najviši državni dužnosnici prisustvuju
ispraćaju pa ni oni «veliki» političari od kojih je jednom svojedobno doslovce
spasio goli život, ili da upute makar riječi sućuti njegovim najbližima, pa čak
niti da televizijski gledatelji saznaju preko malih ekrana koga su
izgubili.
Sudac, humanist i borac Vjekoslav Vidović otišao
je pred Božji sud u kojeg je vjerovao, a nas je ostavio da se sramimo gdje to i
pod kakvom vlašću živimo, kao da nam
jer poručio kroz stih njemačkog dramatičara, da se time što ostajemo nemamo
više čemu radovati, jer «bezazlena riječ je glupost...vedro čelo znak je
bešćutnoti...pa i taj koji se još smije, samo što nije primio tragičnu vijest.»
Requiescat in pace Dei, štovani i dragi suče
Vidoviću!