«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
8. studenog 2006.
EUROPSKA KOMISIJA SANADEROVOJ VLADI NE VJERUJE!
U godišnjem izvješću Europske
komisije ili vlade Europske Unije o stanju napretka Republike Hrvatske u svezi
(ne)ispunjavanja reformskih uvjeta Europske Unije za punopravno članstvo RH u
EU, Banski dvori premijera Sanadera doživjeli su slom, kako
prema hrvatskome biračkome tijelu, kojemu je Račanov nasljednik obećao ulazak
Republike Hrvatske u članstvo Europske Unije 2007. godine, tako i prema
europskoj vladi kojoj je tri posljednje godine prodavao obećanja o provođenju
demokratskih reformi u našoj zemlji, tako da i Sanaderovo obećanje o ulasku RH
u EU 2009. godine i sudjelovanje RH na izborima za Europski parlament postaje i
te kako upitno. Stoga je Europska komisija na neprovedena obećanja premijera Sanadera i vladajuće stranke HDZ
udijelila premijeru i vladajućoj stranci crveni karton, a da trula jabuka ne
pada daleko od stabla, i u titoistički predsjednički ured na Pantovčaku je stigla
depeša, ali ne kako su Mesić i “Buda” Lončar očekivali od “vrhovnog komandanta
maršala Tita”, nego od Europske komisije iz Bruxellesa.
Sadržaj depeše: crveni karton s
porukom “No passaran drugovi!” Predsjednik Mesić, po ustavu sukreator vanjske
politike, svojim je vicevima i izletima u zemlje komunističke diktature i
druženjem sa proskribiranim bjeloruskim diktatorom Lukašenkom na Kubi ove
godine, zaradio pljusku kakvu ne pamti od vremena kada ga je Franjo Tuđman
nogirao iz Sabora, iz partije i iz državnog stana u Masarykovoj ulici u Zagrebu.
Gospodine premijeru,što je sa korupcijom zvanom Đapić ?
Najveća zamjerka Europske komisije
Sanaderu i Mesiću je sporo i neučinkovito provođenje reforme u pravosuđu,
neučinkovita, skupa i nestručna javna uprava, i velika, galopirajuća korupcija
koja proizlazi iz nereformiranog pravosuđa i birokratske ex-komunističke javne
uprave. U godišnjem izvješću europske vlade, objavljenom u utorak 8. studenog
2006. godine, naglašava se da Sanaderova i Mesićeva borba protiv korupcije nije
zahvatila visokopozicionirane “kadrove” u vrhu vladajuće stranke, u vrhu
njezine satelitske Đapićeve stranke, i u vrhu saborskih oporbenih stranaka na
čelu s Račanovom partijom SDP, kao ni visoke državne i lokalne dužnosnike, niti
je borba protiv korupcije zahvatila lažne veličine u bivšem hrvatskom
gospodarstvu.
Uvezana
trojka: Račan, Mesić i Sanader
Račanova partija SDP i koalicijska
vlast je u svome prošlome mandatu, zajedno sa Predsjednikom Mesićem propustila
iz inozemstva s tajnih bankovnih računa, koji su Banskim dvorima i titoističkom
predsjedničkom uredu bili poznati najkasnije 2002. godine, u državni proračun
RH vratiti 2 milijarde opljačkanih američkih dolara, koje su ratni profiteri s
dozvolom vladajuće Tuđmanove partije HDZ ukrali od hrvatskog naroda, novac
iseljeništva koji je bio namijenjen za kupnju oružja za obranu RH od
velikosrpske agresije. Račan izmišlja toplu vodu kada tvrdi da treba donijeti
Zakon o ratnom profiterstvu, jer, da je trebalo, mogla ga je donijeti njegova
koalicijska vlada zajedno s Mesićem, ali takav zakon nije potreban jer već
postoje zakoni i kazneni zakon koji ratno profiterstvo može sankcionirati, samo
treba “politička volja”, dakle, pojam “politička volja” koji u svome izvješću
za stanje u Hrvatskoj navodi i Europska komisija. Kazneno djelo zlouporabe
položaja i ovlasti može strpati pola predstavnika vladajuće stranke HDZ i saborske opozicijske stranke SDP u
pritvor, i u konačnici za dugo godina iza rešetaka. Zatvori u Republici
Hrvatskoj već su sada puni, i osuđenici čekaju na izvršenje kazne – na slobodi,
ali i to je strategija vladajućih, jer kada bi gradili nove zatvore, svjesni su
da bi se oni u njima našli. Mesićeva i Sanaderova navodna borba protiv
korupcije osuđena je unaprijed na propast jer vlast nema zatvorskih kapaciteta
za pritvaranje svih onih osumnjićenih kriminalaca koji trebaju biti uhićeni.
Iako smo Sanadera prije nepuna dva mjeseca na stranicama “Hrvatskog prava”
upozorili da uhiti osumnjičene kriminalce, Sanader se zadovoljio pritvaranjem
Đapićeva tajkuna Vlade Zeca – a gdje se je izgubio Đapić?!
Jedini pohvalni potez koji je
Sanader do sada učinio je, da je Đapića i otetu HSP kao potencijalnog
koalicijskog partnera Hrvatske demokratske zajednice nakon sljedećih
parlamentarnih izbora već sada otpilio, svjestan da mu Đapićevi crnokošuljaši
predstavljaju omču oko vrata, i svjestan da njegov pokušaj da rehabilitira
Đapića u Europskoj pučkoj stranci, u Bruxellesu, nije uspio. Jer da to nije
napravio, mogao bi HDZ izletjeti iz
pridruženog članstva Europske pučke stranke. Koje li ironije, Sanader je uspio
u pridruženo članstvo EPP-ED progurati Koštuničine lažne demokrate i koalicionaše
s Miloševićevim socijalistima, ali ne i Đapićeve lažne pravaše i lažnog
magistra. Savjeti izlizanog i kompromitiranog bivšeg ministra vanjskih poslova
Mate Granića, koje je posljednjih godinu šaptao Đapiću na uho, pokazali su se
kao čorci, što je sreća za Hrvatsku. Ironija sudbine je, da Đapić, koji je gore
nego Juda izdao Dobroslava Paragu i služio zatirateljima pravaštva, komunistima
Franji Tuđmanu i Ivici Račanu, sam se polio tonama katrana antisemitizma i
neofašizma koje nikakvim sredstvima ovoga svijeta ne može do kraja života sa
sebe oprati. Ostat će trajno obilježen i kao lažni magistar, a to u svijetu ne
prolazi! Već danas će od Đapića okretati glave svi oni (oportunisti kao i
Đapić), koji su se s njim do jučer rukovali i srdačno družili. Jedini koalicijski
partner Đapiću ostaje Račanov SDP.
Đapićev
potajni put u Washington u oragnizaciji Ilije Letice pokazao se kao čorak
Sanader i Đapić su u utorak, 7.
studenog 2006. godine, kada je najavljeno negativno izvješće Europske komisije
o stanju reformi u Republici Hrvatskoj, doživjeli dvostruki crni utorak:
izvješće Europske komisije sadrži crveni karton, a Sanaderov prijatelj Bush doživio je poraz na izborima za američki
Kongres. Đapićev put u ured senatora Frista, preko plave kuverte, gdje je nudio
potpisivanje spornog američkog članka 98. o neizručivanju eventualno osumnjičenih
američkh vojnika za ratni zločin Stalnom međunarodnom sudu za ratne zločine u
Rimu, bio je uzaludan, jer senator Frist danas odlazi u mirovinu(već je prije
Đapićevog polutajnog posjeta njegovom uredu podnio ostavku zbog korupcijske
afere), a bivši činovnik State Departmenta Radamaker, koji je primio kompromitiranog
Đapića, ostaje bez poslodavca. Tako je to kada se politikom bave neznalice,
izdajice, lopovi, krivotvoritelji i graditelji Potemkinovih sela kao što je
Đapić!