«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

16. studenoga 2006.

 

 

VUKOVAR 1991.

(3/3)

 

18. studenog 1991. – 18. studenog 2006.

 

TKO SU HRVATSKI BRANITELJI, TKO SU IZDAJICE?

“Predsjednik Tuđman i saborski zastupnici isti su kao četnici!”

(Siniša Glavašević 1991.)

 

«Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…» (Izvor: knjiga Alemke Mirković pod naslovom «Glasom protiv topova»)

 

 

BITKA ZA VUKOVAR – SREDIŠNJA TOČKA OTPORA VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI

 

Strogo povjerljivi dokumenti opisuju srpsko-engleske ekspanzionističke planove ovako: Srbi će krenuti u napad i zacrtati nove granice s Hrvatskom. Grad Vinkovci, važno željezničko središte, biti će središnja točka napada. Time će biti protjerano oko 170 tisuća hrvatskih civila, što će stvoriti prostor za doseljavanje Srba, kako bi se povećao tadašnji broj od 29 tisuća Srba na tome području. Planovi su se ostvarili, samo što je umjesto Vinkovaca središnja točka napada slučajem okolnosti postao grad Vukovar na Dunavu, s obzirom da su svi stratezi (krivo) mislili da Vukovar kao nacionalno miješana sredina neće pružati otpor. Međutim, ne samo da je Vukovar, bez prave pomoći središnjih hrvatskih vlasti u Zagrebu, pružio otpor, nego su Vukovarci pružili junački otpor, odolijevajući sa 1.500 hrvatskih branitelja tromjesečnom napadu tako zvanog «Novosadskog korpusa JNA“ u jačini od oko 25 tisuća agresorskih vojnika, i elitne beogradske oklopno-mehanizirane gardijske brigade „JNA“, uz paravojne četničke jedinice iz Srbije.

 

Novinar Hrvatskog Radio Vukovara Siniša Glavašević moralno je optužio pred pad Vukovara saborske zastupnike i predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana za pad Vukovara, predbacujući da središnje hrvatske vlasti Vukovaru nisu poslale potrebnu pomoć.

 

Uglavnom, nakon pada Vukovara 18. studenog 1991. je hrvatski državni vrh bio u panici, bojeći se osvete oko 750 ogorčenih vukovarskih branitelja koji su 18. studenoga 1991. uspjeli iz opkoljenog Vukovara probiti obruč i prebaciti se na slobodni teritorij Hrvatske. U vrijeme pada Vukovara je Tuđman otputovao u Moskvu na sastanak s Miloševićem i tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Na dan pada Vukovara je HDZ donio «Akt o uspostavi Herceg-Bosne». Uglavnom, Tuđmanov režim se uplašio zbog pada Vukovara. Na dan hapšenja Parage, Tuđman 22.11.1991. u Moskvi prima srdačne čestitke od Slobodana Miloševića. Dok državna Komisija na čelu sa šefom hrvatske tajne službe Josipom Manolićem piše totalno lažno i monstruozno izvješče o razlozima pada Vukovara, proglašavajući agentima Kontraobavještajne službe JNA (KOS) i krivcima za pad Vukovara Dedakovića i Paragu (Dedaković je bio službeni glavni zapovjednik obrane Vukovara), predsjedavajući Europske Zajednice (EU), talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis iz Rima 6.12.1991. javno čestita Tuđmanu na uhićenju Parage i pritom izjavljuje (pravdajući srpske zločine u Vukovaru) «da Vukovar ne bi tako stradao niti bi bio razrušen da nije bilo HOS-a koji je htio dokazati svoju hrabrost.» (Talijanski sud je Giannia de Michelisa poslije osudio na sedam godina zatvora zbog korupcije.) Manolić zbog sotonske optužbe protiv Dobroslava Parage, optužbe u stilu velikih laži, nije kazneno odgovarao, čak niti sedam godina nakon Tuđmanove smrti. Kada je Tuđmanov režim godine 1993. po drugi puta na sudu optužio svog oponenta, i to na Vojnom sudu Republike Hrvatske (koji je poslije ukinut), gospodin Paraga je 8. lipnja 1993. u sudskoj dvorani rekao: «Što ja zapravo radim pred Vojnim sudom?» Opće je poznato da je predsjednik Republike Franjo Tuđman 1991. godine, kada se sudilo generalu Špegelju od strane vrhuške jugoslavenske armije, pod svijećom u knjigu zapisao da nikada više civili neće sjediti pred vojnim sudom. Predsjednik sudskog vijeća Damir Kos rekao je da se Dobroslavu Paragi sudi po Predsjednikovoj uredbi. Na to je Paraga optužnicu opisao kao praznu konstrukciju i politički pamfletizam. Sve je počelo tako zvanim «Izviješćem» Komisije za Vukovar, u kojemu je hrvatski državni vrh Paragu i Dedakovića označio kao krivce za pad Vukovara, kao i da su tajno radili za « KOS JNA » i na taj način željeli srušiti Predsjednika Tuđmana. To je dovelo do njihova uhićenja, ali i do Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13.12.1991. kojim su sve optužbe protiv Dobroslava Parage odbačene kao neosnovane, među njima i optužba da je planirao napad na Banske dvore (sjedište vlade Republike Hrvatske u Zagrebu). JNA je Banske dvore raketirala 7. listopada 91’, a samim time su vladini dvori iseljeni mjesec i šest dana prije inkriminiranog datuma, što govori da bi optuženi morali osvajati zgradu u kojoj su možda boravili stolari, čistačice, krovopokrivači i drugi koji su zgradu, zbog posljedica JNA-raketiranja, popravljali i obnavljali. Paraga je oslobođen od optužbe i na Vojnom sudu Republike Hrvatske, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda RH priznat kao legalni dio Hrvatske vojske, dok je na suđenju Vojno tužiteljstvo RH na čelu s Mirsadom Bakšićem tvrdilo da se radi o paravojnim jedinicama, identične optužbe kakve su dolazile od vrhuške «JNA». Bivši general «JNA» i general HV Janko Bobetko i general HVO Šarlija « Daidža » su jedini, uz Krešimira Pavelića, bivšeg komunističkog direktora «Komunalca» u Zagrebu za vrijeme jugoslavenskog komunizma, svjedočili protiv Parage u korist vojnog tužitelja Republike Hrvatske.

 

Glavaševićeva moralna optužnica protiv Franje Tuđmana, Josipa Manolića i Stjepana Mesića i apeli Hrvatskog Radija Vukovara 1991. godine:

 

Pismenu moralnu optužnicu protiv hrvatskog državnog vrha zbog izdaje Vukovara napisao je novinar Hrvatskog Radio Vukovara Siniša Glavašević, kojega su srpski okupatori, zajedno s tehničarem Hrvatskog Radio Vukovara, Brankom Polovinom, ubili odmah po osvajanju Vukovara, 20. studenog 1991. na poljoprivrednom dobru Ovčara kraj Vukovara, gdje se nalazila masovna grobnica s ubijenim hrvatskim braniteljima i ranjenicima iz vukovarske bolnice. (Poslije je masovna grobnica ekshumirana, a posmrtni ostatci Siniše Glavaševića sahranjeni su 1997. na zagrebačkom groblju Mirogoj.) Siniša Glavašević je za vrijeme velikosrpske agresije na Vukovar postao najpoznatija hrvatska ličnost u to vrijeme, koji je dobio  nevjerojatne simpatije hrvatske javnosti zbog njegovih svakodnevnih iscrpnih radio-izvještaja odnosno telefonskih javljanja iz opkoljenog i napadnutoga grada, izvještaji koji nisu sličili crno-bijelim izvješćima novinara CNN-a s nekog ratišta u svijetu, nego izvješća koja su svjedočila o strahotama siline napada neprijatelja na grad, i izvješća koja su predstavljala apele hrvatskom vrhovništvu i svjetskoj javnosti da se grad i njegovi stanovnici spase od totalnog uništenja! Danas su vlasti Republike Hrvatske praktički zaboravile na Sinišu Glavaševića i njegove kolegice i kolege s Hrvatskog Radio Vukovara, kao što su zaboravile i na grad Vukovar, koji ni danas nije do kraja obnovljen, iako su taj grad i njegovi hrabri stanovnici praktički donjeli spas Republici Hrvatskoj od poraza u ratu !!! (Tuđman je optuživao «KOS» da je dijelio letke s optužnicom, za pad Vukovara, protiv Tuđmana, ali je predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga moralnu optužnicu, za pad Vukovara, protiv Tuđmana dobio potpisanu od Siniše Glavaševića, koji je Dobroslavu Paragi poslao optužnicu telefaxom iz Hrvatskog Radija Vukovara, u ured Hrvatske stranke prava.).

 

«HRVATSKO PRAVO» ĆE OVIH DANA OBJAVITI FAKSIMIL ORIGINALNE OPTUŽNICE KOJU JE SINIŠA GLAVAŠEVIĆ POSLAO DOBROSLAVU PARAGI, NEKKOLIKO DANA PRIJE SVOJE TRAGIČNE SMRTI!

 

Predsjednik Hrvatske stranke prava (HSP) Dobroslav Paraga je za vrijeme napada «JNA» na Vukovar tjednima non-stop telefonski i telefax-porukama komunicirao sa Sinišom Glavaševićem koji ga je obavještavao o očajnom položaju u kojemu su se našli vukovarski branitelji. (Paraga je na molbu delegacije vukovarskih branitelja POČETKOM RUJNA 1991. GODINE poslao u Vukovar dragovoljce Hrvatskih obrambenih snaga.) Na kraju je gospodin Glavašević u otvorenom pismu optužio «gospodu iz Sabora Republike Hrvatske», i iz hrvatske vlade i Predsjednika Tuđmanu za izdaju Vukovara, izjednačivši hrvatski državni vrh sa četnicima.

 

Tuđmanova cenzura Hrvatskog Radija Vukovara na Hrvatskoj radio-televiziji:

 

Novinari Hrvatskog Radio Vukovara, gospođa Alemka Mirković, Vesna Vuković i gospoda Josip Esterajher i Siniša Glavašević pokušavali su za cijelo vrijeme napada na Vukovar izvještavati hrvatsku javnost, ali naišli su kod uredništva Hrvatskog radija i Hrvatske televizije na cenzuru, koju je nametnuo hrvatski državni vrh (vrhovništvo), i to protuzakonito, jer hrvatski Sabor nikada nije službeno zbog srpske pobune i Miloševićeve agresije na Hrvatsku proglasio izvanredno stanje u Republici Hrvatskoj. Glavaševićevu optužbu hrvatskog državnog vrha potvrdila je i Alemka Mirković u svojim memoarima, u knjizi «Glasom protiv topova», a pismenu Optužnicu je Siniša Glavašević, za svaki slučaj, kako ne bi bila uništena i kako ne bi postala nedostupna hrvatskoj javnosti, poslao 1. studenoga 1991. godine (18 dana pred pad grada) telefaxom Dobroslavu Paragi u ured Hrvatske stranke prava u Zagrebu. Međutim, urednici hrvatskih medija bili su, po svjedočenju novinarke Jasne Babić, u strahu pred Tuđmanovim režimom koji je nakon pada Vukovara počeo uhićivati vukovarske branitelje i zapovjednike obrane, pa se nisu usudili objaviti moralnu optužnicu Siniše Glavaševića, koju je napisao u ime hrvatskih branitelja Vukovara. (Paraga je tada bio, kao što je i danas, pod medijskom cenzurom, te je to razlog što sa svoje strane nije uspio objaviti Glavaševićevu opravdanu optužnicu protiv Franje Tuđmana, osim u stranačkom glasilu «Hrvatsko pravo») Optužnica je objavljena tek 14 godina poslije u emisiji Latinica na Hrvatskoj televiziji, dana 28. studenoga 2005. godine, pod naslovom «Je li Vukovar izdan?» Nakon što su shvatili da su njihovi radijski izvještaji o srpskoj agresiji na Vukovar pod cenzurom, hrabri hrvatski novinari obratili su se 1991. godine zagrebačkom Radiju 101*, i stranim, zapadnim televizijama, koje su u cijelosti prenosile njihova dramatična, istinita izvješća, za razliku od državnog Hrvatskog radija i Hrvatske televizije. (*Godine 1996. je Tuđmanov režim pokušao preko Ninoslava Pavića, suvlasnika Jutarnjeg lista i predsjednika uprave Europapress holdinga, oteti zagrebački i Radio 101, ali je prosvjed od 100 tisuća Zagrepčana na Trgu bana Josipa Jelačića spriječio ušutkivanje oporbe u Hrvatskoj; jedan od prvih koji se u eter Radija 101 javio u obranu tada popularne Stojedinice bio je Dobroslav Paraga.)

 

Tuđmanov progon hrvatskih branitelja Vukovara:

 

Agonija vukovarskih branitelja i civila nastavila se i nakon pada Vukovara. Vukovarski građani raseljeni su u izbjeglištvu po cijeloj Hrvatskoj, da ne bi bili kompaktni, a vukovarska 204. brigada Hrvatske vojske priznata je od hrvatske vlade tek 2005. godine. Tuđmanov režim i njegovi nasljednici su mučeničku smrt Siniše Glavaševića i drugih hrvatskih branitelja Vukovara iskoristili u propagandne svrhe, koja je imala za cilj Predsjednika Tuđmana predstaviti kao glavnog branitelja grada-heroja Vukovara. U isto vrijeme su Tuđmanov režim i njegovi nasljednici iz SDP i HDZ 14 godina od hrvatske javnosti skrivali što je Siniša Glavašević mislio o hrvatskome državnom vrhu. Zapovjednike Vukovara je Predsjednik Tuđman dao nakon pada Vukovara uhititi, a vojna policija HV je u studentskom domu Lašćina, u Zagrebu, gdje su odvedeni zapovjednici vukovarske obrane, pretukli i mučili zapovjednika operativne zone Vukovar-Vinkovci-Županja Dedakovića «Jastreba», koji je tako brutalno pretučen da mu je cijelo tijelo bilo crno od modrica. Tuđmanov zamjenik i šef tajne službe Josip Manolić napisao je o padu Vukovara totalno lažno izvješće, u kojemu je ovaj boljševik optužio Dobroslava Paraga za pad Vukovara. (Do danas vlasti RH nisu opovrgnule Tuđman-Manolićeve monstruozne laži o navodnoj krivnji Dobroslava Parage, koji je branio Vukovar, za pad Vukovara, te je to jedna od većih sramota i bivše Račanove i današnje Sanaderove vlade !!!)

 

Dobroslav Paraga je zbog pomoći koju je nesebično pružio obrani Vukovara, pa i cijeloj Republici Hrvatskoj 1991. godine, i obrani BiH 1992. godine, izgubio 1993. godine Hrvatsku stranku prava, koju je doslovno oteo Franjo Tuđman i dao HSP na zlouporabu optuženom doušniku tajne službe Anti Đapiću. Zbog režimskog nasilja nad pravašima je Dobroslav Paraga bio prisiljen, da 1995. osnuje formalno novu stranku, Hrvatsku stranku prava 1861. (HSP 1861.), ali  do danas nije odustao  od prava na povratak Hrvatske stranke prava iz ruke Đapićevih uzurpatora u ruke članstva Hrvatske stranke prava, istinskih i nesebičnih bojovnika za hrvatsku nezavisnost i slobodu, i istinskih demokrata, za razliku od Đapića i njegovih crnokošuljaša, oportunista i karijerista. (Predmet «HSP» nalazi se i danas pod sudskim arbitiranjem. Ivica Račan i Ivo Sanader podupiru protuzakonitu otimačinu Hrvatske stranke prava, i «drugarski» se druže s lažnim magistrom Antom Đapićem.

 

Bitka za Vukovar

 

Bitka za grad-heroj Vukovar od 24. kolovoza 1991. godine, kada je počeo sveopći napad «JNA» na Vukovar, pa do pada Vukovara pod velikosrpsku okupaciju 18. studenoga 1991. godine (u Vukovaru se još 19. studenoga borila jedna bojna 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske), predstavlja središnju bitku u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu (1991. – 1995.) Napadi srpskih ekstremista i pobunjenika na Vukovar započeli su već 2. svibnja 1991. kada su u Borovu Selu kraj Vukovara u zasjedi napadnuti hrvatski redarstvenici iz vinkovačke policijske stanice, koji su išli mirovnim pregovorima intervenirati da uklone cestovnu blokadu u tome od srpskih četnika zauzetom hrvatskom mjestu, i da oslobode dva zarobljena policijska inspektora. Nakon zarobljavanja i ranjavanja, kao posljedice zasjede, srpski su četnici na bestijalan način masakrirali 12 hrvatskih policajaca.

(* Predsjednik vlade Jugoslavije Ante Marković, (Hrvat) posjetio je nakon masakra Borovo Selo i pred tv-kamerama obećao istragu o zločinu, ali bez rezultata. Marković nije ukazao na ubojice i njihove nalogodavce u Beogradu.)

 

Crte obrane Vukovara postavio je u ljeto 1991. šef «sekretarijata za narodnu obranu» u Vukovaru,  Tomislav Merčep (HDZ). Merčep je navodno pokušao izbjegavati provokacije koje su dolazile od strane srpskih ekstremista. Međutim, hrvatsko vrhovništvo je iz Zagreba u Vukovar, uz monitoring Josipa Manolića, poslalo agente Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske (SZUP), među njima i Josipa Perkovića, da uklone, po mogućnosti da ubiju Merčepa, pod izgovorom da izaziva pobunjene Srbe. Iako nije ubijen, nego uhićen, pripadnici SZUP-a poslije su ga pod prisilom izveli iz Vukovara. (Merčep je u emisiji «Noćna mora» na zagrebačkoj televiziji Z1  2005. godine svjedočio da je u pritvoru u vukovarskoj policijskoj stanici svjedočio telefonskom razgovoru agenta SZUP-a s Manolićem, koji je, na obavijest da Merčep nije ubijen, odgovorio da ga ostave na životu kada ga već odmah nisu ubili.) U isto vrijeme je iz Vukovara na ljetovanje na hrvatski Jadran poslano oko 2000 vukovarske djece, s obzirom da su se u Vukovaru svakodnevno događali oružani okršaji sa srpskim prolaznicima koji su otvarali vatru na Hrvate, kao i oružane provokacije koje su dolazile iz nekih mjesta oko Vukovara u kojima su vlast preuzeli ekstremni Srbi. Državni vrh je povjereniku Republike Hrvatske za grad Vukovar, Marinu Vidiću Bilome, naredio da u Vukovar mora vratiti svu izbjeglu djecu, pod izgovorom da se u predstojećem napadu na grad branitelji budu borili samo ako na licu mjesta događaja imaju logističku i psihološku podržku svojih obitelji. Na dan kada su djeca vraćena iz Dubrovnika preko Bosne u Vukovar trajao je 23. kolovoza godine 1991. žestoki artiljerijski napad JNA na grad. Kada je započela agresija JNA na Vukovar 24. kolovoza, u zajedničkom djelovanju sa specijalnom policijom ministarstva unutarnjih poslova Socijalističke Republike Srbije i oružanih četničkih jedinica, obranu je vodio civilni građanin, gospodin Blago Zadro, i to vrlo, vrlo uspješno. Zadro je uspio organizirati profesionalni, disciplinirani i čvrst odpor invaziji na Vukovar. Međutim, Blago Zadro je poslije, nažalost, poginuo u borbi, pa je službeni zapovjednik obrane Vukovara postao zapovjednik operativne zone Vinkovci-Vukovar-Županja, bivši oficir JNA Mile Dedaković, zvan Veliki Jastreb. (Gospodin Zadro je posthumno odlikovan činom generala Hrvatske vojske; njegov je sin poginuo poslije u obrani Kupresa; obitelj Zadro je podrijetlom iz Hercegovine, koja se u vrijeme Jugoslavije preselila u Vukovar.) S obzirom da je izostala obećana pomoć hrvatskog vrhovništva u oružju i streljivu Vukovaru, Dedaković je svoje zapovjedništvo izmjestio iz Vukovara u Vinkovce, kako bi, navodno, mogao bolje komunicirati sa službenim Zagrebom. (Prilikom evakuacije vukovarskog zapovjedništva poginula su dva bojovnika HOS-a koji su činili osobnu Dedakovićevu tjelesnu zaštitu.) Međutim, pomoć nije stizala. U Vukovaru je nakon Dedakovićeva odlaska posljednji zapovjednik obrane u gradu postao Branko Borković, zvan Mali Jastreb. (Dedaković je tajno snimao sve telefonske razgovore s predsjednikom Republike Tuđmanom i ministrom obrane RH Gojkom Šuškom, iz kojih se iščitava da je hrvatski državni vrh ostavio vukovarske branitelje na cjedilu, a Tuđmanovi odgovori Dedakoviću nisu bili odgovori odgovornog državnika, u biti, Tuđman se pokazao kao mizerija; među ostalim, Tuđman je odbio prijedlog o evakuaciji djece iz Vukovara; Šušak je Dedakoviću odgovorio da oni u Zagrebu ništa ne kontroliraju, te je isto pokazao da nije bio dostojan položaja hrvatskog ministra obrane. Također je indikativno da su se pripadnici jugoslavenske armije iz kasarne «JNA», koja se nalazila u središtu grada Vukovara, otkuda je napadala grad iznutra, u dva navrata željeli predati, ali je hrvatsko vrhovništvo odbilo njihovu predaju.)

 

Nakon velikog prosvjednog skupa Hrvatske stranke prava na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića, u večernjim satima početkom rujna 1991. godine, za vrijeme koje je Tuđmanov režim dao na trgu isključiti javnu rasvjetu i struju za razglas, njen predsjednik D. Paraga najavio je slanje prvih hrvatskih dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Vukovar, koji su po dolasku u grad na Dunavu odmah zauzeli obrambene borbene položaje. (Na tom skupu su ogorčeni hrvatski građani, preko 10 tisuća okupljenih, glasno tražili oružje za obranu od velikosrpske agresije na Hrvatsku.)

 

U obrani Vukovara je osim hosovaca i policajaca sudjelovalo još nekoliko stotina vukovarskih civila. Obrana je raspolagala samo s lakim pješačkim vojničkim naoružanjem, s time da su vukovarski branitelji uspjeli zarobiti nekoliko jugoslavenskih tenkova i oklopnih vozila, ali ubrzo im je za nekolicinu tenkova ponestalo granata. Na Trpinjskoj cesti u Vukovaru nastalo je pravo groblje tenkova i oklopnih vozila «JNA» koje su ručnim protutenkovskim raketama uspjeli uništiti hrabri vukovarski hrvatski branitelji, na čelu s Markom Babićem. Sveukupno je hrvatska obrana u Vukovaru uništila preko 300 tenkova i oklopnih vozila iz beogradske gardijske brigade takozvane «Jugoslovenske narodne armije», kao što je uspjela srušiti cijelo jato lovaca-bombardera ratnog zrakoplovstva jugoslavenske armije. Poginulo je preko 7000 srbskih napadača na Vukovar, a među regrutiranim vojnicima iz rezervnog sastava «JNA» koji su napadali Vukovar nalazili su se, silom prilika, i pripadnici drugih, nesrpskih nacionalnosti iz Vojvodine.

 

Dana 30. rujna 1991. je hrvatska policija iz nejasnih razloga napustila obrambene crte izvan Vukovara, na potezu takozvanog kukuruznog puta Bogdanovci - Vukovar. Nakon toga je Vukovar od 1. listopada 1991. dospio u potpuno okruženje i pod blokadu napadačkih i osvajačkih snaga «JNA» i četnika, koje su se spojile nakon što su zauzele selo Marinci na potezu ceste Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.

 

Vukovar je od 24. kolovoza do pada od 19. studenoga 1991. godine napadan sa svih strana, čak i sa državnog teritorija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Socijalističke Republike Srbije, iz Vojvodine, preko Dunava, topništvom Novosadskog korupsa JNA, a iz samog Dunava je ratna riječna mornarica JNA Vukovar gađala s ratnih brodova. Dalekometna artiljerija JNA i ratno zrakoplovstva svakodnevno su Vukovar obasipali s tonama bombi, čak i međunarodno zabranjenim tzv. kazetnim bombama, koje izbacuju na stotine protupješačkih eksplozivnih naprava koje su ubijale vukovarske civile. Građani Beograda su tenkove tzv. «JNA», koji su iz glavnog grada Srbije odlazili na vukovarsku bojišnicu, ispraćivali bacanjem cvijeća na cestu pred tenkove, u znak podrške srpskim napadačima na Vukovar, što je sve zabilježila i režimska Miloševićeva TV Beograd.

 

Pored bojovnika iz Hrvatskih obrambeniih snaga (HOS) je Vukovar branilo 716 hrvatskih policajaca iz vukovarske policijske stanice, koju je vodio načelnik Stipo Pole. Po instrukcijama Ministarstva unutarnjih poslova RH i ministra Vekića je, po svjedočenju gospodina Polea, načelnik policijske stanice u Vukovaru svakih šest sati slao u Zagreb, u MUP RH, izvješće o stanju u gradu za vrijeme agresije, tako da je hrvatsko vrhovništvo bilo odlično obaviješteno o stanju događaja u gradu Vukovaru za cijelo vrieme napada. Unatoč tome, vrhovništvo nije Vukovaru poslalo pomoć, a kada je na veliki pritisak glavnog stožera Hrvatske vojske na Tuđmana ipak krenula akcija proboja vukovarske blokade, Tuđman je oslobodilačku akciju dao prekinuti! (Kad je 1995. krenula hrvatska oslobodilačka akcija «Bljesak», Tuđman je hrvatskim bojovnicima zabranio oslobađanje Okučana, pod izgovorom da će međunarodna zajednica Republici Hrvatskoj uvesti ekonomsko-političke sankcije ako će akcija potrajati dulje, ali, na sreću, su hrvatski zapovjednici obećali vrhovniku da će Okučane osloboditi za manje od 24 sata, te je tako i bilo, no, da je bilo po Franji Tuđmanu, Okučani bi ostali pod okuapcijom.)

 

Vukovar pao uz pomoć Međunarodnog Crvenog križa

 

Dana 13. listopada započela je državna akcija proboja hrvatskih snaga u jačini od 1500 vojnika prema Vukovaru, koju je organizirao glavni zapovjednik Zbora narodne garde general Tus. Hrvatski bojovnici oslobodili su čak pola Marinaca, dakle, mjesto ispred Vukovara, ali, Predsjednik Tuđman naglo je izdao zapovjed o zaustavljanju te oslobodilačke akcije u kojoj je poginulo deset pripadnika specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske. Po svjedočenju generala Tusa ga je Tuđman nazvao i zatražio prekid akcije, što je Tus odbio, da bi zapovjed o prekidu proboja obruča «JNA» oko Vukovara izvršio Tusu podređeni general (slovenske nacionalnosti), kojega je Tuđman nazvao i naredio mu da prekine akciju. Razlog prekidanju oslobodilačke akcije navodno je pritisak međunarodne zajednice, da bi se u uvjetima primirja dogovorilo slanje međunarodnih snaga Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, u Hrvatsku, kao preduvjet međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Navodno su izaslanik britanske vlade lord Carrington i ministar vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Genscher od Tuđmana ultimativno tražili prekid akcije, a Tuđman ih je onda poslušao, ili je svjedočenje Andrije Hebranga, ratnog ministra zdravstva Hrvatske, o Genscherovoj intervenciji, bila paravan kako bi se s te Tuđmanove povijesne blamaže skinuo dio odgovornosti.

 

Radilo se o akciji Međunarodnog crvenog križa koji je organizirao kolonu bolničkih vozila za evakuaciju ranjenika iz vukovarske bolnice; nakon što su po Tuđamnovoj zapovjedi vukovarski branitelji morali ukloniti protutenkovske mine s cesta na ulazu u Vukovar, iza kolone Crvenog križa su u Vukovar ušle tenkovske kolone «JNA», tako da je na taj način pao Vukovar; Crveni križ je evakuirao jednu trećinu vukovarskih ranjenika, a ostalih 263 ranjenika je JNA pod zapovjedništvom majora Šljivančanina strijeljala 20. studenoga 1991. na vukovarskom poljopriovrednom dobru Ovčara.

 

Odmah po ulasku okupatorskih jedinica 18. studenog 1991. u Vukovar su srpski okupatori ubili na licu mjesta, otvoreno na ulicama Vukovara, oko 1500 vukovarskih civila, i time izvršili pravu terminaciju ili uništenje ljudi, t.j. srpski režim izvršio je u Vukovaru genocid nad Hrvatima; pred kamerama srpskih televizija je «JNA» odvodila nekoliko tisuća preživjelih vukovarskih civila u zarobljeništvo, u zatvoreničke logore u Srijemsku Mitrovicu i drugdje u unutrašnjosti Srbije, kao kada su svojedobno u starome vijeku Babilonci vodili Židove u ropstvo. Po podacima organizacije «Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora» je kroz srpski koncentracijski logor u «Veleprometu» prošlo 10 tisuća zarobljenih vukovarskih građana. Dana 14. kolovoza 1992. je kod Nemetina nedaleko Osijeka razmijenjena skupina od 700 hrvatskih branitelja i civila koji su zatočeni u srpskim logorima, koji su se nalazili i na teritoriju Socijalističke Republike Srbije.

 

Međunarodni sud ICTY je za pokolj Hrvata na Ovčari optužio tri visoka oficira JNA, na čelu s tadašnjim majorom Veselinom Šljivančaninom, a 12. prosinca 2005. je srbijanski Specijalni sud za ratne zločine osudio u Beogradu 14 optuženika za ratni zločin nad 200 hrvatskih ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari, koji su bili pripadnici paravojne tzv. Teritorijalne obrane «Republike Srpske Krajine» pod zapovjedništvom pobunjeničke srbske «vlade» Gorana Hadžića. (Hrvatske žrtve iz vukovarske bolnice ubijene su 20. studenoga 1991. godine.) Za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti Haaški sud nije optužio ministra obrane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Veljka Kadijevića i načelnika generalštaba JNA Blagoja Adžića. Od srpskog vodstva optuženi su pred međunarodnim Tribunalom za ratni zločin i genocid u Hrvatskoj i BiH i Kosovu predsjednik tzv. «Savezne Republike Jugoslavije» i Predsjednik Srbije Slobodan Milošević (kojega je 2001. godine Haaškom sudu izručio premijer Srbije Zoran Đinđić, koji je zbog toga od strane pripadnika Miloševićeve specijalne policije ubijen 2003. u političkom atentatu), i šef četničke opozicije u Srbiji (Srpska radikalna partija) i paravojnih jedinica «Belih orlova» Vojislav Šešelj i neki drugi de facto zločinci, ali ne i teoretičar ideologije o velikoj Srbiji Dobrica Ćosić. (Kadijević je u optužnici protiv Miloševića naveden samo kao dio udruženog zločinačkog podhvata, ali nije osobno optužen, a u vrijeme Iračkog rata 2003. bio je savjetnik američke vlade, s obzirom da je bivša Titova Jugoslavija za diktatora Sadam Huseina gradila cijeli niz atomskih bunkera i bunkere za vojno zrakoplovstvo, i servisirala vojnu opremu Arapske Republike Irak.) Od srpskog vodstva i velikosrpskog režima optuženi su od međunarodnog Tribunala još vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i glavni zapovjednik vojske tzv. «Republike Srpske» u Bosni i Hercegovini Ratko Mladić, za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su počinili za vrijeme srbijanske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995.) i pobune bosanskih Srba i srpske okupacije u BiH, i srpski pobunjenički vođe u Hrvatskoj Milan Babić i Milan Martić. Međutim, Haaški sud ICTY nije sudio srpskim optuženicima za velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku, nego samo za pojedinačne ratne zločine.

 

Dok su se preživjeli vukovarski branitelji i njihove obitelji nalazile u izbjeglištvu, urednik i novinar javne Švicarske televizije Felix Karrer razgovarao je u zagrebačkom hotelu «Laguna» s vukovarskim izbjeglicama. Jedna vukovarska obitelj živjela je, primjerice, u sobi veličine 15 četvornih metara. Jedan nezaposleni hrvatski branitelj iz Vukovara pokazao je novinaru što mu je ostalo od njegove kuće u Vukovaru: iz ormara je izvadio kutiju za cipele, u kojoj su se nalazili ostatci njegove kuće – nekoliko pločica kupaonice i druge sitnice. Prilikom posjeta stranačkog vrha Hvatske stranke prava 1861. gradu Vukovaru nakon njegove reintegracije u ustavnopravni poredak RH rečeno je, da je međunarodna zajednica odnosno konkretno organizacija OESS i njen čelnik Tim Guldiman (švicarski diplomat) bila prepreka povratku hrvatskih izbjeglica, Vukovaraca, u Vukovar, da u gradi živi većina Srba, doseljenih iz drugih krajeva Hrvatske s bivšeg okupiranog područja RH, da Srbi svakodnevno provociraju, da su kraj Vukovara uredili srpsko groblje na kojemu se na grobovima pokojnih srpskih vojnika, koji su poginuli prilikom napada na Vukovar, nalaze kamene četničke šajkaće, da OESS prijeći ekshumaciju hrvatskih žrtava koje su srpske okupacijske snage pobile i sakrile u masovnoj grobnici ispod vukovarske tržnice, i to pod izgovorom da bi ekshumacija hrvatskih žrtava poremitila međunacionalne odnose u Vukovaru (?!), da se mnogobrojne hrvatske žrtve, ubijene od srpske okupacijske vlasti, nalaze u mnogobrojnim vukovarskim bunarima, da oni Srbi, koji su 1991. sudjelovali u napadu na Vukovar, sada se za veliku plaću nude hrvatskim vukovarskim obiteljima kao građevinski radnici za obnovu hrvatskih kuća, istih onih koje su za vrijeme rata razarali i slično.

 

 

«Ne vjerujte ljudima iz međunarodne zajednice koji se predstavljaju kao pravedni i humani»

 

Jozefina Varga, majka iz Vukovara, stara 78 godina, koja je u velikosrpskoj agresiji 1991. izgubila sina Vladimira, čije je posmrtne ostatke tražila i 1998. godine, u otvorenom pismu Timu Guldimannu, šefu misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Republici Hrvatskoj (OESS/OSCE), žali što mu se ikad obratila i zatražila pomoć. Razočarana Guldimanom i njegovim mandatom, gospođa Varga je istaknula kako ga je posjetila prije mjesec i pol, i zamolila za pomoć. Umjesto pomoći, stigao je odgovor kako “traženje sina i obnova kuće nisu u njegovu mandatu”. U otvorenom pismu Guldimannu ova vukovarska majka je zamjerila “njemu i njegovu mandatu” što se Srbi koji su “poubijali njihove najmilije i uništili cijeli grad još uvijek šeću Vukovarom”, dok Guldimann i slični zagovornici za njih “još uvijek traže oprost i zaštitu”. U pismu je izražena i zamjerka što se i dalje “naglašava samo povratak Srba”, a ne pita “što je s povratkom Hrvata”. Gospođa Varga je šefu misije OESS u RH napisla i ovo: “Moje je skromno mišljenje da se Vaš rad i briga, gospodine Guldimann, odnose samo na Srbe. A što je s drugih 16 nacionalnosti? Molim Vas, recite koje političke emisare da tražimo mi prognanici i roditelji ubijenih i zatočenih?”  U svom otvorenom pismu drugim majkama, čija je sudbina ista kao i njezina, Jozefina Varga poručuje “neka se ne obraćaju i ne vjeruju ljudima koji se predstavljaju kao pravedni i humani”, te dodaje da pri tom misli i na Guldimanna i njegova sunarodnjaka Sommarugu, koji ih je obmanjivao sedam godina”. (Izvor: člana u Vjesniku od 20. kolovoza 1998. pod naslovom “Jozefina Varga: Guldimannova briga odnosi se samo na Srbe”.)

 

Hrvatska javnost mora znati da je Tuđman ostavio Vukovar 1991. na cjedilu, i toga Hrvati moraju postati svjesni, a ne Tuđmanu paliti svijeće i od Tuđmana praviti mit! Ne samo da je F. Tuđman ostavio 1991. godine Vukovar na cjedilu, nego je vrhovnik prodao Vukovar prije i nakon rata Miloševićevom režimu. Još 1991. godine Tuđman je Haagu dogovorio sa Miloševićem u pismenom sporazumu da se istočna Slavonija navede kao posebni entitet uz Republiku Hrvatsku. Uoči «Oluje»  Tuđman je sa Miloševićem dogovorio da će se srpske izbjeglice iz tzv. «Krajine» naseliti u Vukovaru. Stoga rat odnosno oslobodilačka akcija Hrvatske vojske «Oluja» nije obuhvaćala Vukovar nego samo Knin. Tako se nacionalna ravnoteža u Vukovaru poremetila 1995. još više u veliku korist Srba !!! (Danas u Vukovaru živi 30 posto Srba, od toga u vukovarskoj policiji radi 40 posto Srba, po podacima Srpskog demokratskog foruma, Milorada Pupovca.) Vukovar je Šarinićevim tzv. Erdutskim sporazumom postao na neki način srpska županija u Republici Hrvatskoj. Erdutskim sporazumom uopće nije bio predviđen niti utvrđen točan datum do kada Vukovar treba biti reintegriran u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Jedino angažmanom američkog generala Jaquesa Kleina, međunarodnog posrednika,  Vukovar je već 1998. godine reintegriran u RH, a da je bilo po Tuđmanu, ostala bi zadnja ona Vojislava Šešelja koji je  govorio da će Vukovar ostati 10 godina pod srpskom okupacijom. Hrvati su s Tuđmanom imali više sreće nego pameti, jer samo je Bog spasio Hrvatsku od propasti, a da je sve bilo u Tuđmanovim rukama, a ne u Božjim, Hrvatska bi otišla k vragu !!!  Hrvati trebaju znati istinu o Vukovaru, stoga se «Hrvatsko pravo» odlučilo donjeti ovaj feljton o Vukovaru 1991. godine.