«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
23. studenog 2006.
ŠTO SE
KRIJE IZA NAGLO PROBUĐENOG PATRIOTIZMA KOLUMNISTE JUTARNJEG LISTA
DAVORA
BUTKOVIĆA ?
Kolumnist Davor Butković, neslužbeni
glasnogovornik vlade premijera Sanadera, njegov nekritički “zaštitnik” od
rijetkih medijskih i oporbenih kritika na račun vlade, i “kontrolor”, da ne bi skrenuo
s puta ideologije liberalizma, objavio je u glasilu liberalne ideologije,
dakle, u “Jutarnjem listu”, članak pod naslovom “PITANJE PATRIOTIZMA”,
naglašavajući u podnaslovu sljedeće mišljenje: “Patriotizam je u Hrvatskoj već dugo vremena prezrena, ili barem
kontroverzna vrijednost, što je duboko pogrešno. Sjećanje na Vukovar jedan je
od mogućih povoda za povratak na patriotizam”. U istom izdanju “Jutarnjeg
lista” od 18. studenog 2006. objavljena je reportaža na nekoliko stranica o
bitci za Vukovar 1991. godine, razgovor s glavnim zapovjednikom vukovarske
obrane Milom Dedakovićem “Jastrebom”, analiza vukovarske bitke i obrane,
isticanje junaštva vukovarskih branitelja i slično.
Načelno rečeno, ako je nekome u
Republici Hrvatskoj, a pogotovo u politici, potreban povod za povratak na
patriotizam, onda je to jadno, a postavlja se i pitanje, zašto su neki izgubili
patriotizam, a možda nikada i nisu bili hrvatski patrioti.
Zamislimo si da je kolumnist The New York Times 15 godina nakon
osnivanja i uspostave Sjedinjenih Američkih Država pozvao na povratak
američkome patriotizmu. Vođe pokreta nezavisnosti Thomas Jefferson i George
Washington zasigurno bi posumnjali da je kolumnista pijan ili pod utjecajem
opojnih droga, ili nešto treće. Patriotizam u Sjedinjenim Američkim Državama 15
godina nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država nije došao u
pitanje, kao što nikada do danas nije došao u pitanje, i to zato što su na čelu
pokreta za nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država i na čelu američke vlade
bili američki patrioti, za razliku od Republike Hrvatske gdje su 1990./1991. na
čelu hrvatskog pokreta za nezavisnost bili hrvatski patrioti Ante Paradžik i
Dobroslav Paraga, ali na čelu hrvatske vlade nalazili su se nacional-komunisti,
dakle, bivši jugoslavenski komunisti i disidenti komunizma, koji su, po
definiciji pojma “nacional-komunizam”, isticali “nacionalne interese na temelju
iskovane komunističke ideologije, politike i vladavine”, što ne znači da su
hadezeovci Franje Tuđmana provodili nacionalne interese kad su ih isticali. (Svi
izbori u RH bili su nedemokratski.) Programska deklaracija Hrvatske demokratske
zajednice iz 1989. do 1991. potvrđuje navedenu definiciju, s obzirom da je
program Hrvatske demokratske zajednice sadržavao ideologiju marksizma/titoizma
(komunizam se temelji na ideologiji marksizma/lenjinizma/staljinizma/titoizma).
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) godine 1989. – 1991. uopće nije bila
hrvatska državotvorna stranka, nego boljševička stranka koja se po svojemu
programu zalagala za preuređenje Titove Jugoslavije na konfederalnim
principima. Za razliku od stranke prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje
Tuđmana se Hrvatska stranka prava na čelu s hrvatskim patriotima Paradžikom i
Paragom zalagala za osnivanje i uspostavu hrvatske države i za hrvatsku državnu
nezavisnost odnosno za samostalnost Republike Hrvatske, koju je onda oružanim
Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) pomogla obraniti 1991. od velikosrpske
agresije nacional-komunističkog režima Slobodana Miloševića i titoističke “JNA”
i četničkih paravojnih jedinica. Već nakon prvih (i posljednjih) dvokružnih
višestranačkih izbora u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) i
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, u travnju i svibnju 1990.
godine, je predsjednik nedemokratske Hrvatske demokratske zajednice, Franjo
Tuđman, u saziv novoga Predsjedništva SRH pozvao jugoslavenske Račanove
komuniste, koji su izgubili izbore, ali ne svoje formalne predizborne
koalicijske partnere iz Hrvatske stranke prava, koje je, ne samo eliminirao iz
prve nominalno nekomunističke hrvatske vlade, nego i iz javnog političkog
života. Već je tada tadašnji ravnatelj Hrvatske televizije Antun Vrdoljak uveo
čeličnu medijsku cenzuru protiv predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava
Parage i dopredsjednika Ante Paradžika. Paradžik je 1991. ubijen pod
odgovornošću predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, a Dobroslav Paraga
se 17 godina, od pada komunističkog Berlinskog zida, nalazi pod (državnom)
medijskom cenzurom, i to iz jednog jedinog razloga, naime, zato što je g. D.
Paraga hrvatski patriot i vođa hrvatskog pokreta za nezavisnost iz 1990./1991.
godine.
Podrazumijeva se da onaj koji je
stajao na čelu pokreta za hrvatsku državnu nezavisnost, na čelu državotvorne
Hrvatske stranke prava, stranke hrvatskoga patriotizma i nezavisnosti, ne bi
rušio suverenitet Republike Hrvatske, nego bi suverenitet hrvatskog naroda
zaštitio i jačao, što kod Franje Tuđmana i njegovih nasljednika Ivice Račan,
Stjepana Mesića i Ive Sanadera nije slučaj, jer umreženi drugovi i gospoda, u
simbiozi, traže zamjene za ustavni suverenitet Republike Hrvatske, a o čemu se
radi govori program Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati gospođe Vesne
Pusić, u kojemu se hrvatskom narodu nagoviještava pojam “novog suvereniteta”. (Gospođa
Pusić je nekoliko puta javno izjavila da je zadovljna Sanaderovim novim kursom,
za koji je rekla da je politika liberalne ideologije.) Prilikom toga treba
naglasiti da se suverenitet jedne nezavisne države može uvjetno očuvati i u
složenoj konfederativnoj državi kakva je Europska Unija, ali pod uvjetom da
Republiku Hrvatsku vode hrvatski patrioti, a ne bivši jugoslaveni i komunisti,
doušnici komunističke totalitarne tajne policije, ratni profiteri i korumpirani
političari. Republici Hrvatskoj nedostaje, ne samo Zakon o lustraciji, odnosno zakon
o provjeri prošlosti onih bivših komunista, posebno funkcionera CK Saveza
komunista, koji su u komunističkoj Jugoslaviji kršili ljudska prava, provjera doušnika
i šefova i operativaca Udbe i KOS-a, nego i efikasno Državno odvjetništvo i
sudbena vlast, koja nije efikasna jer je premrežena korupcijom i pod pritiskom
političkog diktata vladajuće garniture, u kontinuitetu od 1990. do danas
(primjeri za to su politički motivirani otkazi prvom predsjedniku Vrhovnog suda
RH Vjekoslavu Vidoviću, i Krunoslavu Olujiću, Glavnom državnom odvjetniku
Ortynskome, splitskom Općinskom državom odvjetniku Nikši Wagneru, sucu Šeriću,
raznoraznim ravnateljima policije i Krim-policije, i vraćanje u policijsku i
obavještajnu službu i hrvatsko pravosuđe bivših komunističkih funkcionera i
montera političkih sudskih procesa za vrijeme titoističke diktature, poput suca
Vrhovnoga suda Ranka Marjana, šefa HIS-a Lončarića itd.)
Davor Butković, koji se
predstavlja kao inteligentni čovjek, predbacujući nekim drugim javnim osobama
da su “neinteligentne”, trebao bi znati definiciju nacionalizma, pogotovo kada
pojam nacionalizam upotrebljava u staroj titoističkoj totalitarnoj maniri
diskvalifikacije političkih protivnika i ideoloških oponenata. Prvo riječ, dvije o
ideologiji liberalizma kojoj svjetonazorski, legitimno, pripada Davor Butković.
Liberalizam je “u individualizmu ukorijenjen politički, gospodarski i društveni
pravac mišljenja i oblika života, koji zastupa slobodu, autonomiju, odgovornost
i slobodno razvijanje osobnosti”. Pojam liberalizma nije nužno istovjetan pojmu
slobode naroda, jer zastupa isključivo individualnost osobe, a ne naroda. Nacionalizam
definiran je dvoznačnim značenjem, jednim negativnim, i jednim pozitivnim. S
jedne strane je nacionalizam (a) “jaka, često netolerantna, pretjerana
nacionalna svijest, koja moć i veličinu vlastite nacije štuje kao najvišu
vrijednost“, a s druge strane je nacionalizam (b) „probuđena samosvijest jednog
naroda (jedne nacije) sa nastojanjem stvaranja vlastite države“. Davor Butković
koristi se, međutim, isključivo definicijom pod (a), dok pozitivnu definiciju
nacionalizma pod (b) namjerno prešućuje i cenzurira, kao da ne postoji, a
navedena je u svjetskim rječnicima stranih riječi zemalja zapadnih liberalnih
demokracija, kao na pr. u svjetski poznatom i priznatom rječniku stranih riječi
„DUDEN“, nakladničke kuće Duden iz Mannheima-Leipziga-Beča-Züricha, 1990.
godine.
Probuđenu samosvijest hrvatskog
naroda i nastojanje stvaranja samostalne Republike Hrvatske, koju je
1990./1991. zastupala Hrvatska stranka prava na čelu sa Dobroslavom Paragom
(danas HSP 1861.), nacional-komunistički režim Predsjednika Tuđmana
okvalificirao i diskvalificirao je kao „neofašizam i ustaštvo“. Silom, nasiljem
i rušenjem ustavnog poretka je Tuđmanov režim ubijao i proganjao hrvatske
patriote iz pokreta nezavisnosti Dobroslava Parage.
Danas, preko tiska zagovarati
hrvatski patriotizam, samo zato što premijeru Sanaderu gori pod petama, znači
zagovarati patriotizam po zadatku, hinjeni patriotizam, a kada vladajućima
patriotizam postane smetnja, preko tiska će ga opet ukinuti ili cenzurirati, kao
što je i list u kojemu piše naglo probuđeni patriot Davor Butković godinama
pridonosio svojim antipatriotskim pisanjem duhovnoj klimi da je patriotizam
nešto lože ili nepoželjno, ili nešto što se ne smije javno manifestirati osim
na športskim natjecanjima, a i na športskim natjecanjima se hrvatske navijače
žigosi kao „nacionaliste“. U Titovoj Jugoslaviji su kao „nacionalisti“, pod
definicijom (a), lažno optuženi i osuđeni na desetci tisuća nedužnih hrvatskih
građana, među njima, bez pardona, i ženski dio hrvatskoga građanstva. Pošto u
uvjetima nominalne demokracije u Republici Hrvatskoj bivši komunisti, koji su
postali „socijaldemokrati i liberali“, ne smiju, barem za sada, u Kazneni zakon
RH uvesti verbalni delikt i kazneno djelo „nacionalizma“, pljušte medijske
optužbe na račun nacionalista, a sebe predstavljalju kao patriote, tako da je
luda kuća perfektna.
Evo primjera kako lažni patrioti
prešućuju i cenzuriraju istinske patriote i hrvatske junake domovinskog rata,
rata za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda i Republike Hrvatske: „Jutarnji
list“, koji je u navedenome izdanju od 18. studenog 2006. promovirao
(polu)rehabilitaciju hrvatskih vukovarskih branitelja iz 1991. godine, u
analizi vukvoarske bitke i obrane niti jednom jedinom riječju ne spominje
jednog od glavnih organizatora hrvatske obrane i aktera pomoći vukovarskoj
obrani, Dobroslava Paragu, a u navodu o sastavu pripadnika oružanih snaga
Republike Hrvatske pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) ne naziva
pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), nego „dragovoljcima“, tako da
mogući neupućeni čitatelj i čitateljica nema pojma da su Vukovar branili
dragovoljci-bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), a kamoli da su
bojovnici HOS-a bili odlučjujući čimbenik u produljenoj obrani Vukovara koja je
dovela do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, te da je Predsjednik Tuđman Vukovar ostavio na
cjedilu i izdao, i Dobroslava Paragu spriječio da u Vukovar pošalje još
pravaša-dragovljaca-bojovnika HOS-a, kao što su bojovnici HOS-a, koji su išli u
deblokadu Vukovara zadržani i pritvoreni u osječkoj vojarni, i slični
antipatriotski potezi Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Stjepana Mesića i drugih
hadezeovaca. Račanovi „socijaldemokrati“ su pak 1991. pokazali takav
antipatriotizam da su, prilikom glasovanja u Hrvatskom saboru za deklaraciju o
hrvatskoj nezavisnosti, 25. lipnja, iz protesta napustili sabornicu. Patriot
Davor Butković u bezbroj je članaka hvalio bivšeg premijera Račana, kao što
sada hvali premijera Sanadera, istog onog koji kao hrvatski patriot nije
ispunio niti jedan zadatak Europske komisije po pitanju reforme hrvatskoga
pravosuđa koja treba hrvatskim građanima-patriotima stvoriti više pravde, a
manje nepravde. Pametnome dosta! I na kraju, Otac domovine dr. Ante Starčević u
svojoj je hrvatskoj patriotskoj politici zastupao liberalne ideje, nacionalne
ideje i socijalne ideje, nasuprot antipatriotskoj jugoslavenskoj politici
Josipa Jurja Strossmayera, pa ugledajmo se onda u Oca domovine i podržimo one
koji riječju i djelom danas zastupaju Starčevićeva načela Hrvatske stranke
prava 1861.