«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

27. studenoga 2006.

 

    POLITIČKO UBOJSTVO U ZAGREBU!

 

Hrvatsko političko rukovodstvo od pokojnog predsjednika Tuđmana, preko Račana do Mesića i Sanadera snosi veliku političku i moralnu krivicu jer su svjesno i zlonamjerno prikrili ubojice hrvatskog Židova Ernesta Brajdera, koji je ubijen 1980. u istražnom zatvoru u Zagrebu. Vrlo licemjerno zvuče riječi isprike i pokajanja za nedužne žrtve Holokausta izrečene danas na otvaranju nove postave Spomen muzeja u Jasenovcu od Mesića, Šeksa i Sanadera dok zločin nad Zagrepčaninom Brajderom ne samo da je ostao nekažnjen već se njegovi počinitelji nalaze u samim vrhovima državnih i sigurnosnih sturktura Republike Hrvatske, premda je zločin nad zagrebačkim Židovom osudila najšira međunarodna javnost i mnogi  vodeći političari ,dok je američki Senat, zahtjevao provođenje sudske istrage i javno objavljivanje njezinih rezultata od bivše jugoslavenske vlade a što se izravno proteže na današnju hrvatsku vladu. Razlozi ortakluka sa Brajderovim ubojicama dobro su nam poznati, ali onog dana kada će ubojice  i  njihovi današnji pomagači  sjesti na optuženičku klupu, nikakvi im izgovori da nisu znali, neće biti olakotna okolnost. U spomen na žrtvu Ernesta Brajdera, koji je položio svoj život za slobodu i ljudska prava drugih, dok mu grad Zagreb i RH nisu odali nikakvo posthumno priznanje niti iskazali bilo kakvu zahvalnost, pa čak niti raznorazna društva političkih zatvorenika, objavljujemo razgovor iz tjednika “Nacional” posvećen uspomeni na ovog inteligentnog i hrabrog čovjeka, čiju je žrtvu prije prepoznao cijeli demokratski svijet, nego li  njegov hrvatski narod, čija ga vlast i danas sramotno prešućuje a s njegovim ubojicama objeručke surađuje . Narod bez povijesnog pamćenja nema budućnosti!

. 

"Vjerujem da bivši udbaš Zdravko Mustač, koji je i danas na vrlo visokom položaju u hrvatskoj tajnoj službi, dobro zna kako je to moj prijatelj Ernest Brajder skočio s petog kata i preminuo bez povreda" !

 

Nadnaslov: Dobroslav Paraga ,predsjednik HSP-a 1861.,otkriva tko je 1980. uhitio njega i njegovog prijatelja Ernesta Brajdera zbog skupljanja potpisa u
 prilog političkih zatvorenika, kako je tekla istražna procedura,
 nakon koje je Brajder nadjen mrtav ispred svoje kuće - o čemu
 su istragu zatražili američki Senat i 38 američkih kongresmena
 - a on osobno bio osudjen na četiri godine robije na Golom otoku. 

Podnaslovi:
 * U istražnom zatvoru Ernesta Brajdera i mene saslušavali su
 Vladimir Ivasović i Mišo Deverić-Ćos, koji je deset godina kasnije
 postao šef 6. odjela, zadužen za osobnu sigurnost predsjednika
 Tudjmana
 * Neposredni medicinski uvidjaj o Brajderovoj smrti potpisala je
 liječnica Hitne pomoći dr. Katja Tomašević, koja od straha
 nikada nije htjela o tome progovoriti ni riječi

Jedna od fotografija: Faksimil dopune krivične prijave tužilaštvu
u kojoj se traži dopunsko saslušavanje Ernesta Brajdera i Dobroslava
 Parage sa vlastoručnim potpisom Načelnika Zdravka Mustača.
 Dopuna je dio službene bilješke saslušavanja tada, najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića. Dobriša Cesarić je tada već umirao od bolesti -
umro je doslovce okružen sa udbaškim agentima, jedan mu je čak
 sjedio na krevetu, koji su od tog hrvatskog velikana tražili da povuče
 svoj potpis sa peticije za obustavljanje mučenja hrvatskih političkih
 zatvorenika.

Druga fotografija je s obiteljskog groba Ernesta Brajdera (rodjenog
 1949. - ubijen 1980. kad je imao 31 (slovima: trideset i jednu godinu)
 a pokopanog u obiteljskoj grobnici sa roditeljima Ernestom Brajderom
(1897 - 1961) i Mirom Brajder rodjenom Goldoni (1916 - 1967) i Parage
 kraj groba ubijenog prijatelja, hrvatskog Zidova i rodoljuba.

Treca fotografija je prozor na petom katu zgrade u ulici Braće Radić
 br. 4 u Novom Zagrebu s kojeg je navodno skočio Ernest Brajder .

Četvrta fotografija pokazuje Franju Tudjmana u maskirnoj uniformi u
 obilasku bojisnice 1991. s Mišom Deverićem-Ćosom prvim s lijeva do
 njega.

..."Nacional": Razgovor s Vladimirom Ivasovićem  potaknuo vas je na evociranje slučaja vašeg prijatelja Ernesta Brajdera. Kada ste posljednji put vidjeli Brajdera?

Posljednji put sam ga vidio 24. studenog 1980. godine na hodniku
 zagrebacke Udbe u Djordjicevoj ulici, kad su me vodili na saslušanje.
 Povod našeg uhićenja bila je Predstavka za amnestiju politickih
 zatvorenika u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Brajder i ja
uputili smo tu peticiju Predsjedništvu tadašnje Jugoslavije, na tragu
 Konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi koja se tada održavala
 u Madridu. Bilo je ukupno 43 potpisnika Predstavke, medju njima
 i Fran Kršinić, Dobriša Cesarić, Ivan Supek, Živko Kustić, Novak Simić, Andrija Maurović, Franjo Tudjman, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak i tako dalje.
Svi potpisnici bili su saslušavani. Brajder i ja smo skupili potpise, a
 ja sam osobno izričito tražio amnestiju za sve političke zatvorenike,
 ne samo za pocinitelje "verbalnog delikta", sto me stavilo pod
 posebno tešku kvalifikaciju režima, kao da tražim oprost za teroriste.
 Udba je pobjesnila kad je čula da je Predstavka stigla u Madrid, i
 pokrenula je brutalnu represiju.

Racije, pretresi, "samoubojstva"....

"Nacional" : Kako je izgledalo vase uhićenje?

Po mene je došao Vladimir Ivasovic s ekipom, osam sati su pretrazivali
 stan mog oca i zatim me
odveli u samicu, u kojoj sam proveo prvih sedam dana. Rekli su da
 odlazim na nekoliko sati, ali svoj dom nisam vidio nekoliko godina.

"Nacional" : Tko vas je saslušavao?

Ivasović i mnogi drugi, medju njima i jedan čovjek kojeg sam ponovno
 vidio tek deset godina kasnije, ali tada na položaju šefa 6. odjela
zaduženog za osobnu sigurnost predsjednika Tudjmana. Radi se o
Miši Deveriću-Ćosu. Saslušavao nas je niz anonimnih ljudi, ali
 Ivasović je potpisao dokumente o oduzetim predmetima, i njegovo
smo ime saznali odmah.

"Nacional": Kad je Brajder uhićen?

Uhićen je 24. studenog 1980., tri dana poslije mene, u stanu u ulici
 Braće Radić 4 u Novom Zagrebu.
Iznenadio sam se kad sam ga vidio
 u onome hodniku u zatvoru.
Bio je vezan lisičinama, kraj njega su
 stajala dva agenta. Nema sumnje da su nas na tom hodniku namjerno
 suočili, kako bi obojicu omekšali u daljnjim saslušavanjima. Agentima
 sam odmah rekao da je Brajder bolestan, imao je kroničnu upalu
 pluca, i da paze kako s njim postupaju.

"Nacional" : Udba se tada nije ograničila samo na vas dvojicu, nego je
 vršila racije i pretrese po cijelom Zagrebu?

Tocno, nekoliko puta su pretresli stan moga oca, pretresli su
 ured odvjetnika Tomislava Jugovica u Martićevoj, ordinaciju
 profesora Dušana Katunarića i tako dalje. Istražni sudac
 Bakula je od Dobrise Cesarica na samrtnoj postelji u bolnici iznudjivao izjavu da je
peticiju potpisao ne znajući u stvari što potpisuje. Taj Bakula uvijek me je
 saslušavao vezanog lisičinama, u nazočnosti dvojice stražara.

"Nacional": No, što se poslije dogodilo s Brajderom?

U ćeliji sam se popeo na drvenu ležaljku da bih kroz prozor uhvatio
 malo zraka, i na prozoru ćelije tri kata više - iz žablje perspektive
 - spazio sam svog brata Domagoja kako gleda na dvorište.
Nisam
 ni znao da je i on uhićen. Pozvao sam ga « Domagoj, Domagoj », on je shvatio da ga zovem i rekao mu:"Doveli su Ernesta". Tada je obitelj prvi put dobila obavijest da je Brajder  priveden. Kad je brat pušten, odmah je otišao do Brajderovog
 stana, koji je Udba vec zapečatila, i ništa nije mogao saznati.
 Ernest je živio sam, a nitko od susjeda nije htio govoriti o tome što
 se u medjuvremenu dogadjalo. Da je Ernest mrtav, to je na bizaran
 način saznao tek moj otac. Moj otac ima naviku da redovito i
 minuciozno prati domaći i strani tisak, pa je tako 3. prosinca
1980. u maloj "Vjesnikovoj" rubrici "Umrli" potpuno slučajno ugledao
 ime Ernesta Brajdera. Moj otac i brat stigli su u zadnji trenutak
 na pogreb.

Pokušali su tada pokrenuti istragu, saznati kako je Brajder umro,
 ali nailazili su svugdje na zid šutnje. Od kolega odvjetnika jedini
 im je pomogao Slobodan Budak. Na kraju su ipak uspjeli doći do
 prijepisa sudskog zapisnika o Brajderovoj smrti, u kojem se vidi da je
 Zavod za sudsku medicinu na Šalati, uz potpis dr. Josipa Škavića,
 konstatirao kako je uzrok smrti bilo iskrvavljenje uslijed razdora
aorte, bez vanjskih povreda. Buduci da je Brajder "nadjen" ispod prozora
 svog stana, zanimljivo je da se moze skociti s petog kata bez
 vanjskih ozlijeda...

Zagonetna Brajderova smrt

"Nacional" :  Kad je javnost prvi put službeno saznala za Brajderovu smrt?

Tek u svibnju 1981. godine, kad je Djordje Licina (u "Vjesniku" objavio svoj komentar moje presude u povodu "Predstavke", kojom sam osudjen na pet godina zatvora. Tu
 je opisano kako je Brajder uhicen, objavljena je i njegova fotografija,
 jedina za koju znamo - a Ličina posprdno govori o "jednom
promašenom životu, koji je završio na promašeni način",
samoubojstvom s visine nakon povratka sa saslušanja u policiji. Kad
 su Brajderov i moj brat poslije nekoliko mjeseci u pratnji policije
usli u Brajderov stan, našli su tamo "Sportske novosti" - koje Ernest u
životu nije pročitao - i cigarete "Winston", iako Ernest nije pušio
zbog bolesti pluća, koje su agenti u medjuvremenu podmetnuli kao
 nekakav "dokaz" da je Ernest tu boravio u vrijeme kad se zapravo
 nalazio u zatvoru. Vjerujem da je Ivasoviću i Deveriću, kao i Zdravku
 Mustaču, koji je kao nacelnik SDS-a bio nadležan za istragu,
savršeno jasno što se zapravo dogodilo s Ernestom Brajderom.

"Nacional" : Kako je na sve to reagirala Brajderova obitelj?

Brat je u silnom strahu doputovao u Zagreb neposredno uoči pogreba,
 i Udba ga je obavijestila da se Ernest ubio. Nikome nije bilo
dopušteno da vidi Ernestovo tijelo, na pogrebu je bio lijes zapečaćen.
 Bilo je jedino dopušteno vjerovati u Ličininu verziju, po kojoj je
 Brajder skočio s petog kata. Zanimljivo je da ni taj skok - koji se
 prema policijskom zapisniku što su ga potpisali Milenko Stojić i
 Ivan Randić - zbio 27. studenog 1980. u osam sati ujutro, iz zgrade
 u kojoj živi stotinu ljudi, nitko osim Udbe nije vidio.
Neposredan
medicinski uvidjaj potpisala je liječnica Hitne pomoći dr. Katja
 Tomašević, koju je kasnije potražio Slobodan Budak. Dr. Tomašević
 od straha nikada, medjutim, nije htjela progovoriti ni jedne riječi o
 tome sto se stvarno zbilo u Novome Zagrebu. Zanimljivo je da u
 njenom uvidjaju stoji kako je Ernest, kad su ga našli, bio još na
životu, i da je preminuo tek u kolima hitne pomoci.

"Nacional" : Tko je, zapravo, bio Ernest Brajder?

Zagrepcanin, iz obitelji hrvatskih Židova koja se još za vrijeme stare
 Jugoslavije doselila iz Sente, iz Vojvodine. Njegova oca komunisti su odmah
 nakon rata zatvorili na deset godina u Lepoglavu, pod optužbom
 da je prenosio pismo nadbiskupa Stepinca. Umro je 1961. godine
 i Ernest ga nije stigao ni dobro upoznati. Kad je Ernest pokopan
 u grobu svojih roditelja, policija mu na nadgrobni križ nije stavila
 ni ime, tako da ga se zamjenilo s ocem, koji se zvao isto kao i on.
Prva vijest o Brajderovoj zagonetnoj smrti pojavila se u pariskom
 "L' Expressu" pod naslovom "Smrt u zatvoru" za Božić 1980. godine, zatim u "Washington  Postu", i to je, kao i moje obraćanje nizu američkih senatora i
 kongresmena, pomoglo da State Departement i Senat u jednom
 trenutku zatraže rasvjetljavanje okolnosti oko njegove smrti.
Senat
 je to 1989. od Jugoslavije zatražio službenom rezolucijom. Poslije
 je isti zahtjev pismeno postavilo i 38 američkih kongresmena.
 Hrvatska, kao nasljednica, ima pravnu, moralnu i političku obvezu da
udovolji tom zahtjevu.
Za pomoć oko Brajderove pogibije obratio
 sam se i Simonu Wiesenthalu, ali on mi je odgovorio kako se
 kod svojih prijatelja u Jugoslaviji raspitao o Brajderovima i dobio
 obavijest da oni nisu bili članovi Židovske općine u Zagrebu,
 i da se preko tog slučaja "širi neprijateljska propaganda".
 
Wiesenthal je, dakako, lagao, jer su ga prevarili oni kod kojih se je raspitao. Brajderov otac je bio član Židovske općine još od prije Drugog svjetskog rata, ali Wiesenthalu nije  odgovaralo da se i Židove prikaže kao borce za hrvatsku stvar,
 pa se zato radije držao svojih beogradskih izvora informacija.

 

"Nacional" br. 21. - 12. travnja 1996., razgovor vodio Srećko Jurdana.