«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

28. studenoga 2006.

JUGOSLAVIJA – POUKA I OPOMENA HRVATIMA!

prosinca 1918. – 1. prosinca 2006.

Prvi dio

Piše: prof. Goran Jurišić, Zagreb.

Jugoslavija – bivša zemlja nekoliko stotina masovnih grobnica hrvatskog naroda, bivša zemlja u kojoj je s vremena na vrijeme cijeli hrvatski narod bio u oporbi prema zagrebačkom i beogradskom jugoslavenskom i velikosrpskom režimu. Bivša zemlja u kojoj su Jugoslaveni (partizani/titoisti) 1945. godine nad Hrvatima izvršili genocid i zločin protiv čovječnosti !!!

Marksistička ili titoistička historiografija koristila je pojam “tamnica naroda” kako bi se time objasnila politička povijest prve Jugoslavije, od 1. prosinca 1918. do 10. travnja 1941. godine, u kojoj je hrvatski narod, uz druge narode u Jugoslaviji, bio praktički utamničen. Međutim, i druga Jugoslavija, komunistička ili Titova Jugoslavija (SFRJ) bila je također “tamnica naroda”, tako da se u hrvatskoj historiografiji pojam “tamnica naroda” upotrebljava za opis obje Jugoslavije, one kraljevske (srbočetničke) i one komunističko-titoističke.

Hrvati nisu Jugoslaveni nego Hrvati, Srbi su Srbijanci i Cincari, hrvatski Srbi podrijetlom su Vlasi a ne Srbijanci, dok su Bošnjaci podrijetlom Hrvati, a ne Turci. Ne postoji “bratstvo i jedinstvo” Hrvata i Srba. Hrvati su najstariji državotvorni narod u Jugoistočnoj Europi:

Ne postoje jugoslavenski narodi, nego narodi iz bivše Jugoslavije, jer, primjerice, Albanci sa Kosova nisu južnoslavenski nego albanski narod, staroilirskog, a ne južnoslavenskog podrijetla. I hrvatski narod nije južnoslavenski narod nego hrvatski narod, jer su Hrvati po etničkom podrijetlu većinom stari Iliri, a manjinom dijelom Južni Slaveni, što je dokazala i najnovija DNK-analiza podrijetla naroda koju je na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće provela međunarodna znanstvena ekipa forenzičara na čelu sa dr. Draganom Primorcem iz Hrvatske. Hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar je, također na znanstvenoj osnovi, dokazao da su Hrvati najstariji državotvorni narod na zapadnom Balkanu, što znači da su Hrvati vlastitu hrvatsku državu stvorili stoljeća prije Srba, Slovenaca, Crnogoraca ili Srba (i Mađara), te je dokazao da su Srbi i Rumunji etnička braća, za razliku od Hrvata i Srba koji nemaju nikakvo zajedničko etničko podrijetlo i zajedništvo, tako da je definitivno otpala titoistička fraza o „bratstvu i jedinstvu“ Hrvata i Srba. (Do 1918. godine Hrvati i Srbi nisu živjeli ni u zajedničkoj multinacionalnoj državi.) Crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. Štedimlija je pak, na osnovi srbijanskih izvora dokazao, da se srbijanska nacija u 19. st. pomiješala sa Cincarima koji su se na osnovi svoje pravoslavne vjere asimilirali u srpski narodni korpus, dok se pravoslavni Vlasi iz Hrvatske nisu asmilirali u hrvatski narodni korpus nego su od strane srbijanske vlade u 19. st. posrbljeni, i desetljećima pripremani za ulogu trojanskog konja u zabijanju noža u leđa hrvatskoj većini. Danas bivši hrvatski Vlasi predstavljalju srpsku nacionalnu manjinu u Republici Hrvatskoj, i konstitutivnu naciju u Bosni i Hercegovini, pored Hrvata i Bošnjaka, dok Bošnjaci kao nacija postoje tek od 1993. godine, što znači da predstavljalju najmlađu naciju na svijetu. (Bošnjaci su podrijetlom Hrvati, što je također potvrdio znantveni tim dr. Dragana Primorca, a davno još tvrdio Otac domovine dr. Ante Starčević.) Pilar je ustvrdio da su Rumunji kao i Srbi slavenskog odnosno južnoslavenskog podrijetla, isto kao i Grci i Makedonci i Crnogorci, ali su Rumunji prihvatili jezik romaniziranih Ilira istočnog Balkana, a Srbi su zadržali staroslavenski jezik. Grci nisu podrijetlom antički Grci nego Slaveni, kao i Makedonci, s tim da su i Grci i Makedonci na području svog naseljavanja za svoje zemlje prihvatili staroantička imena, dok su makedonski Slaveni zadržali staroslavenski jezik, a grčki Slaveni nisu. Bugari su pak tatarskog podrijetla koji su na istočnom Balkanu pokorili Slavene ali su se asimilirali među Slavene i prihvatili staroslavenski jezik, a bugarsko ime nametnuli dijelu Slavena. Što se tiče Hrvata, Hrvati su za vrijeme seobe naroda, nakon propasti Zapadnorimskog carstva, kao ratnički narod i plemićka elita pokorili Slavene kojima je od strane Hrvata nametnuto hrvatsko narodno ime i ime jeziku, s obzirom da su Hrvati od Slavena preuzeli jezik – koji predstavlja današnji hrvatski jezik, a hrvatski književni jezik stariji je 500 godina od srpskog književnog jezika. (Vuk Stefanović Karadžić je krađom hrvatskog jezičnog kulturnoga blaga stvorio u 19. st. srpski književni jezik.) Hrvatsko-slavenska narodna skupina je doseljenjem između Drave i Jadrana i Sutle i Drine, i nešto šire, pokorila romaniziranu ilirsku autohtonu većinu i deseljeničku ratobornu avarsku manjinu, a s vremenom, kroz stoljeća i romanizirano stanovništvo u dalmatinskim komunama. Hrvatski narod danas čini podrijetlom cijelu lepezu etničkih skupina, od koje se hrvatska dominantno nametnula drugim etničkim skupinama koje čine koheziju zvana hrvatski politički narod, a i danas proces stvaranja hrvatskog naroda nije završen. U svakom slučaju, Hrvati su hrvatsku državu u Europi utemeljili u stoljeću sedmom, te su Hrvati najstariji državotvorni narod na području bivše Jugoslavije, ako ne i u Jugoistočnoj Europi. Nakon cijepanja hrvatske političke nacije u 10. stoljeću, dio hrvatskog državotvornog naroda na današnjem području Bosne i Hercegovine osniva u 11.st. novu hrvatsku državu koja je u povijest ušla kao (vrh)bosanska kneževina i kraljevina. Osmanlijskom agresijom na Jugoistočnu Europu u 14. stoljeću dolazi u 15. stoljeću do ponovnog cijepanja hrvatske političke nacije, ali ovaj puta ne samo u državotvornom nego i u vjerskom smislu, na katolike i muslimane. To stanje ostalo je do danas, kao i stanje u kojemu hrvatski narod danas živi u dvije odvojene i samostalne države, u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, s tim da je dio hrvatskog naroda iz istočnog Srijema ostao zarobljen u Srbiji, gdje je devedesetih godina 20. st. od strane srbijanskog režima nad Hrvatima izvršeno etničko čišćenje tako da danas u bivšoj istočnoj Hrvatskoj na području Srijema i Zemuna živi hrvatska manjina, kao i u Bokokotorskom zaljevu koji nakon 1918. također nije integralni dio hrvatskog političkog teritorija nego teritorija Crne Gore. U svakom slučaju se etnički prostor hrvatskog naroda od 10. stoljeća (doba kralja Tomislava) do 21. stoljeća konstantno smanjivao, sa tendencijom daljnjeg smanjivanja, a glavni uzrok takvome lošem stanju hrvatske nacionalne sigurnosti treba tražiti prvo u hrvatskim redovima, a onda u inozemstvu. (Do privremenog zaustavljanja gubitka hrvatskog povijesnog i etničkog prostora došlo je osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine kao saveznice Sila Osovine, s time da je i tada dio hrvatskog povijesnog i etničkog prostora u području Međimurja i hrvatske kolijevke Dalmacije ostao do kapitulacije Italije 1943. izvan političkog teritorija hrvatske države, a poslije se do kraja Drugog svjetskog rata Hrvatskoj priključuju hrvatski etnički prostori u području Istre i Baranje, ali 1945. godine Hrvatska opet gubi Bosnu.) Do 1527. godine je današnje područje između rijeke Une i rijeke Bosne bilo integralni dio političkog teritorija Kraljevine Hrvatske, u sklopu personalne unije sa Kraljevinom Ugarskom, a osmanlijske vlasti su navedeno područje nazivali “Turskom Hrvatskom”. Dokazi o tome postoje u Diplomatičkom zborniku, pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, u Zagrebu.)

Uz navedene činjenice postavlja se pitanje, zašto je najstariji državotvorni narod Jugoistočne Europe, hrvatski narod, osnovao 1918. jugoslavensku, a ne hrvatsku državu?

Poznat je opis Jugoslavije kao “versailleske tvorevine”. Predstavnici engleske odnosno britanske i američke politike su na pobjedničkoj konferenciji u pariškom predgrađu Versaillesu 1919. godine, nakon Prvog svjetskog rata, priznali osnivanje Jugoslavije, iako se u biti radilo o „Velikoj“ Srbiji pod imenom Jugoslavija (Kraljevina SHS od 1918. godine, a od 1929. godine velikosrpska tvorevina mijenja ime u „Jugoslavija“.) Poznata je činjenica da je Velika Britanija 1915. godine, uslijed Prvog svjetskog rata, svojim srbijanskim saveznicima obećala jamstvo za „široki pristup Jadranskome moru“, kao i jamstvo za pripajanje, s vremenom, Bosne i Hercegovine, a sve na račun hrvatskog povijesnog i etničkog prostora, i hrvatske države. (Vidi knjižni izvor: „DIPLOMACIJA PRIJEVAROM“, 9. poglavlje: „JUGOSLAVIJA U ŽARIŠTU“, Zagreb, 2005. godine, autor dr. John Coleman.) Međutim, da u hrvatskom narodu nije postojao cijeli niz izdajica, ne bi nakon raspada Austro-Ugarske 1918. bila stvorena umjetna Jugoslavija, nego bi bila obnovljena prirodna povijesna Hrvatska, čiji je državotvorni narod star 10 tisuća godina, ako je vjerovati američkom istraživaču povijesti dr. Colemanu, a mi Hrvati možemo se dičiti sa 1300 godina starom hrvatskom poviješću na europskom tlu, što znači da je hrvatska nacija starija od njemačke i francuske nacije, s obzirom da su njemačka i francuska nacija nastale tek u 10. stoljeću nakon raspada Franačkog Carstva. Hrvatska država je starija i od ugarske države Mađara koja je etablirana tek u 11. stoljeću, da bi, međutim, već koncem 11. stoljeća Mađari okupirali dijelove Sjeverne Hrvatske (sjeverno od Gvozda), a nakon 1101. godine i Južnu Hrvatsku. (Etabliranje Zagrebačke bisupije 1094. godine, od strane ugarskog kralja, služilo je isključivo mađarskoj okupaciji dijela hrvatske države.) Hrvatska država je postojala i nakon stvaranja personalne unije s Kraljevinom Ugarskom, od 1101. do 1527. godine kada odlukom hrvatskog Sabora potpada pod njemačko Austrijsko Carstvo Habsburške dinastije, sve do 1918. godine. Hrvatska država obnovljena je tek u 20. stoljeću, s tim da su prije toga Hrvati prošli kalvariju zvana Jugoslavija. Uzroci osnivanja Jugoslavije ne leže, dakle, u Versaillesu, u Londonu ili u Washingtonu, nego u Beogradu, i u Zagrebu. Srbijanci nisu ni namjeravali stvoriti Jugoslaviju, nego isključivo obnoviti srednjovjekovno Dušanovo carstvo, nakon skoro 500 godina turske okupacije. Međutim, s vremenom su Srbijanci početkom 20. st. uvidjeli da Jugoslavija predstavlja zgodan model za „Veliku“ Srbiju, a s obzirom da su Srbijanci u 19. st. obnovili srbijansku državu, a Hrvati tada nisu obnovili hrvatsku državu, zbog raznoraznih političkih okolnosti represije, a nisu kao Srbi bili spremni na oružani ustanak, Srbijancima je uspjelo nadmudriti i prevariti Hrvate, iako su Hrvati imali i te kako pametne, obrazovane, mudre i razborite političare pod vodstvom Oca domovine Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Josipa Franka, Aleksandra Horvata, Vladimira Prebega, Ivice Franka i drugih pravaša. Međutim, jugoslavenska struja u hrvatskoj politici, pod vodstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Mažuranića, i poslije Frana Supila i Ante Trumbića uvijek se priklanjala režimu i na taj način dolazila na vlast, sa koje pozicije su Strossmayerovi nasljednici Ante Trumbić i Stjepan Radić priključili 1918. hrvatske zemlje srbijanskoj državi, pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS), odnosno sudjelovali su u osnivanju Jugoslavije. Sa srpske strane je na osnivanju Jugoslavije radio agent srbijanske vlade u Hrvatskoj, Svetozar Pribićević, dok je Fran Supilo, tvorac Hrvatsko-srpske koalicije iz 1905. godine, godine 1909 odustao od jugoslavenskog projekta, uvidjevši da se iza jugoslavenskog projekta krije projekt „Velika“ Srbija.

„Načertanije“ ili projekt o stvaranju „Velike Srbije“, koja je 1918. nazvana Kraljevina SHS, a 1929. godine „Jugoslavija“

Projekt „Velika Srbija“ postavio je 1844. godine srbijanski ministar vanjskih poslova Ilija Grašanin koji je projektu obnove Dušanova carstva dao ime „Načertanije“. Plan „Načertanije“ ili „Plan Srbije za budućnost“ ostao je državna tajna sve do 1911. godine, a predviđao je pripajanje Srbiji susjednih zemalja Makedonije, Kosova, Vojvodine, Bosne i Hrecegovine i Crne Gore, te dijelova današnje Republike Hrvatske. Zanimljivo je, da je nacionalne ideje u tada malu i potlačenu Srbiju ili beogradski pašaluk donio provizorni šef izbjegličke poljske vlade, knez Adam Czartorijski, koji je u Parizu održavao poljsko ministarstvo vanjskih poslova u izbjeglištvu, koje je svoje predstavnike i agante imalo po cijeloj Europi, tako i u Beogradu. Svojim posredovanjem, i uz potporu francuske vlade, Iliji Garašaninu je dao poticaj i incijativu za plan o stvaranju „Velike“ Srbije, koji se, dakle, počeo ostvarivati za vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića, s povremenim prekidima, ali nikada do 1918. godine ideja „Velike“ Srbie nije zamrla. Čak ni danas, nakon velikosrpskog poraza 1995. u Republici Hrvatskoj, i 1999. godine na Kosovu, te 2006. godine u Crnoj Gori, velikosrpski ili velikosrbijanski plan „Načertanije“ nije od strane Srbijanaca stavljen u Republici Srbiji ad acta.

Izravno plan o „Velikoj“ Srbiji danas, 2006. godine, zastupa Srpska radikalna partija, čiji je vođa Vojislav Šešelj završio u denhaaškom pritvoru suda ICTY, pod optužbom da je u Hrvatskoj i BiH 1991.-1995. počinio ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, a Šešeljeve paravojne jedinice „Beli orlovi“ ratovale su 1991. u Republici Hrvatskoj, sudjelujući u Miloševićevoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, i likvidirajući nenaoružane hrvatske civile, odnosno sudjelujući u etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva. U istočnom Srijemu je Srpska radikalna partija izvršila devedesetih godina 20. st. etničko čišćenje Hrvata u Zemunu i u mjestima istočnog Srijema. Hrvatska vojska je potkresala krila „Belim orlovima“, ali stanje etnički čistog Zemuna i istočnog Srijema ostalo je i dalje na snazi, kao i područja komunističko-fašističke takozvane „Republike Srpske“ u BiH koje je vojska bosanskih Srba etnički očistila od Hrvata i Muslimana odnosno Bošnjaka.

Srbijanska vlada je plan o stvaranju „Velike Srbije“ ostvarila na nekoliko načina: jedan je način bio, da je službena Srbija u hrvatske zemlje slala svoje tajne agente koji su među pravoslavnim stanovništvom vlaškog podrijetla nastupali kao učitelji, prosvjetari, koji su pravoslavne Vlahe poučavali da su podrijetlom Srbi, dijelili među pravoslavcima prosrpske brošure, knjige, letke i sl. U sve se aktivno uključila i Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja je preko popova među hrvatskim pravoslavcima širila misao o „Velikoj“ Srbiji. (Do 1918. u hrvatskim zemljama nije postojala Srpska pravoslavna crkva, koja nakon 1918. prisvaja imovinu tri pravoslavne Crkve u hrvatskim zemljama, jugoslavensko-velikosrbijanski režim ukida pravoslavne Crkve, a hrvatske pravoslavce, bez referenduma, učlanjuje u Srpsku pravoslavnu crkvu. Takvo stanje je do danas, s tim da je titoistički režim 1945. ukinuo Hrvatsku pravoslavnu crkvu, stvorenu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Titoistički režim pogubio je patrijarha HPC Germogena, koji u Republici Hrvatskoj još nije rehabilitiran. Preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Republici Hrvatskoj, beogradski režim i danas utječe na Srbe u Hrvatskoj.) Na području današnje Republike Hrvatske je službena Srbija u 19. st. također agitirala među hrvatskim pravoslavcima, međutim, pola stoljeća dugo bez uspjeha, zato što su vodeći pravoslavni intelektualci bili vatreni pristaše hrvatskog nacionalizma i Stranke prava koja je zastupala politički program stvaranja (obnove) hrvatske države. Pod utjecajem spretno vođene propagande i organizacije Srpske pravoslavne crkve u južnoj Ugarskoj (Vojvodini), kojoj je svrha bila sve pravoslavce u Hrvatskoj podrediti svojoj crkvenoj jurisdikciji, počeli su se tu i tamo pojedini hrvatski pravoslavci deklarirati Srbima u nacionalnom smislu. Međutim, čak i kada su pripadnici pravoslavne Crkve u Hrvatskoj uspjeli na hrvatskome tlu 1887. godine osnovati političku stranku srpskoga predznaka, Srpska samostalna stranka (SSS), većina hrvatskih pravoslavaca ostali su po vlastitom izboru Hrvatima u nacionalnom smislu. SSS na svim izborima do 1905. godine ne prelazi izborni prag, što je dokaz da su hrvatski pravoslavci glasovali za hrvatske stranke, a ne za srpsku stranku. Tek ulaskom Srpske samostalne stranke u koaliciju s nekim hrvatskim projugoslavenskim strankama, i stvaranja 1905. godine Hrvatsko-srpske koalicije (H-SK), na čelu sa Franom Supilom i Svetozarom Pribićevićem, hrvatski se pravoslavci počinju u većoj mjeri deklarirati Srbima u nacionalnom smislu, okrećući leđa svojoj hrvatskoj domovini. Treba naglasiti da se cijeli proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, koji su bili podrijetlom Vlasi, ali ne i Srbi, jer se Srbi tijekom austro-turskih ratova nisu iz Srbije iseljavali u Hrvatsku nego u južnu Ugarsku odnosno preko Dunava u današnju Vojvodinu, cijeli se, dakle, proces posrbljivanja odvijao uz potporu srbijanskog državnog proračuna (iz kraljevske blagajne), uz aktivnu ulogu srbijanske vlade i tajnih agenata Kraljevine Srbije i jataka i doušnika srbijanske obavještajne službe. Primjer: Ilija Garašanin je za provedbu velikosrpskog programa napisao „Smjernice“, i angažirao tri svoja povjerenika, Tomu Kovačevića, Matiju Bana i Jovana Marinovića. Program „Načertanije“ bio je ispunjen provedbom propagande u Dalmaciji, u Hercegovini, u Bosni, u Crnoj Gori, u Novopazarskom Sandžaku, u Makedoniji, i u Bugarskoj. Cijeli sklop tih zemalja srpski propagandisti podijelili su na dva dijela, sjeverni i južni dio. „Na čelu propagande bili su načelnik i njegov pomoćnik. Svaki je dio imao svojeg vođu, svako područje jednog agenta, svaka „nahija“ (okrug) jednog predstojnika i svako mjesto jednog starješinu. Poglavar-načelnik cjelokupne propagande bio je Ilija Garašanin, a njegov pomoćnik Jovan Marinović. Vođa sjevernog dijela bio je Toma Kovačević, a južnog dijela Matija Ban, poslije pak protoprezbiter Đorđe Nikolajević iz Dubrovnika.“ Kao agenti, predstojnici i seoske mjesne starješine angažirani su oni koji su bili lojalni srpskoj politici. Neki su od njih dobivali redovitu plaću, a drugi su radili besplatno, pri čemu im je ipak obećano da če nakon „oslobođenja“ i pripojenja njihovih zemalja Srbiji biti prikladno nagrađeni. U „Smjernicama“ je preporučeno da se za predstojnike u prvom redu angažiraju pravoslavni popovi i trgovci. To je, dakle, bio jedan način stvaranja priprema za stvaranje „Velike“ Srbije. Drugi je način bio osnivanje srpske političke stranke na tlu Hrvatske, 1887. godine, i igranje na kartu mađarsko-hrvatskih tenzija, tako da je za vrijeme bana-stranca u Hrvatskoj, Khunea Hedervarya i njegove dvadesetogodišnje diktature osnovan u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima cijeli niz srpskih novina, štednih zadruga, srpskih kulturno-športskih klubova i drugih organizacija koje su sve radile za jedan jedini cilj - osnivanje „Velike Srbije“ odnosno pripajanje hrvatskih zemalja Srbiji. Hoće li se „Velika“ Srbija zvati Jugoslavija, Kraljevina SHS ili drukčije, Srbima je bilo svejedno. Jugoslavija se može zvati i CEFT-a ili Balkanska unija ili Zapadni Balkan, ili nekakva Zajednica Nezavisnih Republika, Srbima je to svejedno, glavno da su oni dominantni, glavno da mogu vršiti hegemoniju nad drugim narodima, glavno da su oni gazde u tuđoj kući !!!

„(...) Istina je da su se Garašaninova velikosrpskog plana držali svi vodeći srpski političari u Srbiji i da se je uvijek postupalo po njemu, no riječ je o planu srpske, a nipošto nekakve južnoslavenske državničke politike (...) Po planu „Načertanije“ nisu postupali samo srbijanski političari i državnici, nego, prije svega, i sve znamenitije osobe iz javnog života Srbije koje su djelovale na području kulture, prosvjetiteljstva i narodnog bića, tako da su gotovo cjelokupna literatura i znanost Srbije, prije Prvog svjetskog rata, stajale u službi provođenja velikosrpskog plana (...)“ (Knjižni izvor: S.M. Štedimlija: „Zavjere protiv svjetskoga mira“, poglavlje: „Politički program Srbije“, Zagreb, 1944. i 2005.)

Djelatnost ostvarivanja plana i programa o „Velikoj“ Srbiji završila je 1918. godine, osnivanjem Jugoslavije, i 1945. godine, obnovom Jugoslavije, a plan o „Velikoj“ Srbiji obnovljen je 1986. godine tako zvanim „Memorandumom“ SANU (Srpska akademija znanosti i umjetnosti, u Beogradu) koji je završio na stolu kabineta komunističkog diktatora Slobodana Miloševića, pokretača velikosrpskog rata na području Hrvatske i BiH 1990. – 1995. godine. „(...) Nemoguće je“, naglasio je Štedmilija, „u „Načertaniju“ naći i jednu jedinu riječ iz koje bi se mogao izvući zaključak kako bi Garašaninova Srbija svoju državnu nezavisnost i samobitnost žrtvovala u korist nezavisnosti i samobitnosti jedne zajedničke države svih Južnih Slavena.(...)“ Toliko jugoslavenskim sanjarima, budalama i naivcima među Hrvatima jučer i danas, među titoistima u Republici Hrvatskoj danas, i toliko o jugoslavenskom ideologu Josipu Jurju Strossmayeru, koji je na pitanje, hoće li Srbi sa institucijama svoje nacionalne srbijanske države, poput vojske i policije, u zajedničkoj hrvatsko-srpskoj državi zvana Jugoslavija pokoriti Hrvate, lakonski odgovorio da neće Srbi asimilirati Hrvate nego da će Hrvati, na osnovi svoje premoćne kulture, asimilirati Srbe, te da navodno nema straha da bi Hrvati stradali u Jugoslaviji. Međutim, u obje Jugoslavije ubijeno je blizu pola milijuna Hrvatica i Hrvata, tako da je Storssmayer Hrvatima praktički popločao put do „Bleiburga“ 1945. i „Karađorđeva“ 1971. godine, i na kraju do novoga „Karađorđeva“ 1991. godine. I dobre namjere vode nekada u pakao. Međutim, o dobrim namjerama kod Strossmayera nema ni govora. Službeni ispovjednik careve majke, habsburške nadknezice, izvrsno je bio upoznat sa činjenicom da Srbi isključivo grade „Veliku“ Srbiju i da ih Jugoslavija ne zanima ako bi Hrvati igrali bilo kakvu ulogu u Jugoslaviji. Zato su, primjerice, Srbi 1941. radije izvršili samoubojstvo Jugoslavije nego da Hrvati imaju određenu autonomiju (Banovina Hrvatska), i radije su 1991. razbili Jugoslaviju nego da u Hrvatskoj moraju nositi ili gledati „šahovnicu“, i da Hrvati u Republici Hrvatskoj budu gazde u vlastitoj kući. (U sljedećem nastavku: tehnička geneza stvaranja Jugoslavije 1918. godine.)