«HRVATSKO
PRAVO»
02. prosinac 2006.
DOSSIER “TITO”
(3/3)
Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju (ne)djela njegova (Iv
3,20)
Godine 1937. po nalogu Kominterne osnovana je KP Slovenije i KP Hrvatske. KPH je osnovana po Staljinovom nalogu zato što su
komunisti smatrali da će na taj način, postavivši hrvatsko nacionalne pitanje u
Jugoslaviji, lakše srušiti kapitalistički beogradski režim Kraljevine
Jugoslavije s kojim Sovjetski Savez nije imao diplomatske odnose. Josip Broz je 1939. prihvatio pakt
Hitler-Staljin kojim je započeo Drugi svjetski rat i zajedniči, njemački i
sovjetski napad na Poljsku. Tim paktom počeo je i Hitlerov program «Endlösung»
(tzv. konačno rješenje židovskog pitanja) odnosno njemački nacistički pokolj
poljskih Židova (oko 2 milijuna, preživjelo je tri tisuće), i poljske
inteligencije, kao i sovjetski komunistički pokolj zarobljenih časnika poljske
vojske u Katynu kraj grada Smolenska u (sovjetskoj) Rusiji 1940. godine, i
«klasna borba» protiv «klasnog neprijatelja» u baltičkim republikama koje je
Crvena armija zauzela. Sovjetska tajna policija NKVD je u «klasnom ratu» protiv
naroda Litve, Estonije i Latvije deportirala narode baltičkih republika u
Sibir. Sve te zločinačke akcije je poslušno podržavala Komunistička partija Jugoslavije i generalni sekretar Josip Broz Tito. Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu «Tito», je na Drugom zasjedanju jugokomunista u privremeno od partizana zauzetom Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od
svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije, a 1974. su
ga jugokomunisti proglasili doživotnim predsjednikom Jugoslavije.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je
Tito zapadne antifašističke Saveznike, Engleze i Amerikance, smatrao «klasnim
neprijateljima». Po naredbi Tita su njegovi najuži suradnici iz partizanske vojske,
politbiroa CK KPJ i agenti Velebit, Đilas i Koča Popović pregovarali s
predstavnicima njemačke vojske u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Sarajevu,
Gornjem Vakufu i Zagrebu. S generalom Wehrmachta, Alexanderom Löhrom, Titovi su
izaslanici, zbog velike osovinske protupartizanske ofenzive 1943. godine,
pregovarali o prekidu vatre između jugoslavenskih partizanskih i njemačkih
snaga: Tito je tražio da mu Nijemci ne smetaju u napadu na četnike, i ustaše i
domobrane, a njegovi partizani neće napadati njemačku vojsku. Tito se spremao napasti Engleze i
Amerikance ukoliko naprave invaziju u hrvatskoj Dalmaciji. Dok su Titovi
partizani, zavedeni od Tita kao «guske u magli», ginuli u borbi protiv fašista
i njihovih saveznika, Tito je sa fašistima pregovarao. Za Josipa Broza Tita su Englezi bili opasniji od Nijemaca zato što su
Englezi uvodili demokraciju i ugrožavali njegov san o diktaturi u komunizmu.
Kad su se pisali zakoni na tzv. «oslobođenom» teritoriju bivše Jugoslavije,
Titovi jugokomunisti imali su podlogu iz Moskve. Primjerice, kad su pisali
zakon o tužilaštvu, dobili su iz sovjetske Rusije predložak od (zločinca)
Višinskog (poznati javni tužilac) koji je vodio tzv. Moskovske procese, glavnu
predstavu Staljinovih čistki. Onda su to preveli s ruskog i uključili u svoje
programe za poslijeratnu Jugoslaviju.
Kao jugoslavenski lider je Tito zadužio YU kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke s više od 20 milijardi US$, a većinu kredita uložio u izgradnju vojnih objekata i stvaranje ekonomski samoodržive takozvane Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja je 1991. razorila pola Hrvatske. U zamjenu za političke, građanske i
vjerske slobode je jugoslavenski diktator Tito dozvolio svojim podanicima da
putuju na Zapad, i da u komunističkoj Jugoslaviji gledaju u kinima zapadne
filmove i slušaju Rock&Roll
glazbu itd. Tito je
bio 35 godina komunistički diktator.
Nikada nije suđen za kršenje ljudskih prava iako ih je de facto masovno i brutalno kršio. Kao jugoslavenski diktator bio je zbog nepripadanja
Jugoslavije vojnom Varšavskom paktu omiljen na Zapadu. Zbog toga ga Zapad nije
pitao niti tražio njegovu odgovornost za masovno kršenje ljudskih prava u
Jugoslaviji. Tito je počinio sljedeće
ratne zločine i zločine u miru nakon Drugog svjetskog rata: Titovi ratni
zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom
inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika
politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj
šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio
«rukovodstvo» CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika
oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner
traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju «izazvati represalije...
u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno
dovesti do oružane akcije.» (Prevedeno sa srpskog jezika, op.a.)
Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u ulici Nikole Jurišića, miniranje
željezničke pruge Zagreb-Vinkovci, oružani napad na vlak s mljekaricama, i na
policijske snage NDH u okrugu grada Siska u srpnju 1941. ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza
1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi
teroristički napadi doveli su početkom 1942.
do prve konkretne oružane akcije kada je partizanska Druga proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj
Bosni nakon čega je 500 stanovnika
Rogatice izbjeglo pred «narodnom vlašću» u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u
noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani s Kozare napali
opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u
partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad «oslobođen») uslijedio je teror
protiv civilnog stanovništva: ubijeno je 229 građana Prijedora, a sveukupno je
u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih
pripadnika ustaške posade i sveukupno 300 građana, a prilikom povlačenja su
Titove horde zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon
što su partizani iz «udarne» XIII
proleterske brigade «Rade Končar» zauzeli mjesto Sošice na planini
Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na
smrt osudio i strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O
izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog
vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio
je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i
Socijalističke Republike Hrvatske.) Vrhunac
ratnih zločina partizana dogodio se nakon službenog završetka Drugog svjetskog
rata kada su Titove snage iz Jugoslavenske
armije, a među njima i hrvatske partizanske brigade i hrvatski pripadnici
vojne i civilne Ozne, s predumišljajem, i bez suda, čak i bez Prijekog suda,
ubili preko 200 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika oružanih snaga NDH.
Potom je uslijedio teror partizanskih
vojnih sudova nakon rata, od 1945. do kraja tzv. prve petoljetke. Daljnji mirnodopski Titovi zločini uslijedili su
masovnim hapšenjem sudionika Hrvatskog
proljeća i njihovim suđenjem na montiranim političkim procesima. Od
pojedinačnih političkih ubojstava, koja je maršal Tito naredio, najveća ubojstva
predstavljaju ubojstvo ratnog sekretara KPH Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, zatim, trovanje
do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim,
izručenje Hruščovu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i
reformiranog komunistu Imru Nagya,
koji je za vrieme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio
politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja
je osuđen na smrt strijeljanjem i pogubljen, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog emigranta i demokrata Bruna Bušića,
kojega je po Titovu nalogu ubila u Parizu 1978. jugoslavenska Udba. Tito nikada nije
bio stvarni antifašist. Na koncu, osim Staljina nitko kao Tito nije pobio
toliko antifašista. Tito je iskoristio totalitarnu komunističku ideologiju
da bi zadovoljio svoj nezasitni nagon za apsolutnom vlašću i moći, isto kao i
Staljin. Po ocjeni komuniste Mike Tripala
Tito je pripadao staroj lenjinističkoj školi, koja je dogmatski shvaćala
«klasnu borbu», «diktaturu proletarijata» i «rukovodeću» ulogu partije. Greška,
međutim, nije bila u (Josipu Brozu) Titu nego u sustava komunističke partije i
ideologiji marksizma. Na koncu je Josip Broz* «Valter» «Tito» sa 35 godina
vladanja postao u Europi diktator s najdužim stažom.
* Vidi analizu
slovenske povjesničarke Jerce Vodušek-Starič, «Jutarnji list» od 14.5.2005. pod
naslovom «Mit o Titu kao geniju je za
naivce, on je naredio masovne pokolje», i Josipa Hećimovića Nikšića
«Hrvatsko slovo» od 03.6.2005. pod naslovom «Krvavi
tragovi Josipa Broza», i drugi izvori.
TITO – JOSIP BROZ ILI JOZEF LEBEDJEV ?
O Titu postoji osnovana teorija
o preuzimanju identiteta od Josipa Broza koja se temelji na osobnom svjedočenju
gospođe Mire Vučetić (djevojački
Deželić) iz Zagreba. Gospođa Vučetić bila je poznata profesorica i
intelektualno jaka osoba. Rodila se u Gospiću 13.11.1892. godine, a u Zagrebu
je godinama djelovala kao voditeljica «Zagrebačke domaćinske škole» za hrvatske
djevojke. Matica Hrvatska je nakon
njene smrti izdala 1976. njenu monumentalnu «Zlatnu knjigu kuharstva». Od 1945.
je na području Zagreba tješila obitelji ubijenih ili zatvorenih Hrvata koje je
proganjao šef jugoslavenske komunističke partije i partizanski vođa Tito, ali,
koji Tito, onaj Josip Broz, ili Jozef Lebedjev?
Gospođa Vučetić rekla je jednom da će Hrvati jednog dana saznati da ih «nije klao onaj čije
ime krvnik nosi.»
Gospođa Vučetić je od tridesetih
godina XX stoljeća u Zagrebu prijateljavala s obitelji Lebedjev, u Vlaškoj
ulici. Radi se o bogatoj i obrazovanoj židovskoj obitelji koja je bila
ljevičarske političke orijentacije. U dom obitelji Lebedjev zalazili su poznati
masoni i neki intelektualci komunisti. Nisu dolazile osobe židovske vjere niti
se o vjeri moglo u njihovu domu razgovarati. Obitelj su činili Jozef plemeniti Lebedjev, njegova
sestra Ana i njihova majka. Jozef
Lebedjev bavio se trgovanjem željezom, ali je posjedovao izvanrednu
kulturu, s obzirom da je divno svirao glasovir i čitao knjige na stranim
jezicima.
Počeo je Drugi svjetski rat, i u
kući Lebedjev u Zagrebu zavladala je velika nervoza. Nakon dolaska na vlast
ustaša i osnivanja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine započeo je progon
Židova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Većina Židova iz NDH deportirana je u
logore Jasenovac i dr., ili je izručena
njemačkim nacistima i deportirana u koncentracijske logore smrti u
okupiranu Poljsku, najvećim dijelom u «Auschwitz». Posebice je Anina i Jozefova
majka upozoravala na sve opasnosti koje su prijetile posebice njima, ali i
cijeloj Europi. Jednog nedjeljnog popodneva 1944. godine je Mira Vučetić u domu
obitelji Lebedjev zatekla Jozefa Lebedjeva i njegove kako se užurbano spremaju
na put. «Samo najbitnije», stalno je Lebedjev upozoravao majku i sestru pri
punjenju kovčega. Ana Lebedjev je Miri Vučetić povjerila: «Pao
je Josip Broz, desant na Drvaru je bio užasan za naše. Ti znaš kako mi
dišemo. Jozef mora noćas otići u novu
komandu, a mama i ja idemo u Englesku, vjerojatno također preko Visa. Svejedno, ja ti se više nikada neću
smjeti javiti, a niti Ti ne ispituj za nas. Pazi, mi Te volimo i ne želimo da
se Tebi išta dogodi, makar je i o tome bilo govora. Gubi se, zaboravi nas,
nikad nas nisi upoznala, nemoj ni
ispred ove kuće prolaziti. Kao da nas nije bilo.»
Čim se Tito u svibnju 1945.
godine, nakon sloma NDH, pojavio na Trgu
svetog Marka u Zagrebu gdje je održao govor, Miri Vučetić je sve bilo
jasno. Jasno joj je bilo i to da je onaj čovjek salonskih manira samo zadržao
manire (lijepo ponašanje), a da je u novom okruženju, u kolektivnom ludilu,
pokazao svoje drugo, užasno naličje – dao je ubiti preko 200 tisuća Hrvata,
zarobljene vojnike i časnike Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, i
zarobljene hrvatske civile koji su prilikom povlačenja iz Zagreba pred
jugoslavenskim komunistima bili u pratnji hrvatske vojske.
Komentar: Ili je
Josip Broz Tito bio onaj, koji je osuđen 1928. na tzv. «bombaškom procesu» na
zatvorsku kaznu zbog terorizma, te potom Staljinu izdao svoje jugoslavenske
drugove koji su strijeljani u Moskvi, a za vrijeme Drugog svjetskog rata
počinio cijeli niz ratnih zločina, da
bi 1945. počinio genocid nad hrvatskim narodom, a do 1980. ubijao «klasnog
neprijatelja», hrvatske emigrante i
proganjao hrvatske proljećare, ili je zločine do 1944. godine činio Josip Broz,
zvan «Valter i «Tito», a od 1944. do godine 1980. je zločine počinio Jozef
Lebedjev «Tito» koji je navodno preuzeo identitet Josipa Broza. (Kraj
komentara)
Teoriju o preuzimanju identiteta
«druga» Josipa Broza, zastupaju, pored gospođe Mire Vučetić, «drug» Aleksandar
Matunović, srpski komunist i doktor medicine, pukovnik «Jugoslavenske narodne armije» (JNA) koji je bio osobni liječnik
Josipa Broza Tita. Matunović je bio potpuno uvjeren da Tito nije Broz nego da
mu je majka bila Poljakinja, a otac stanoviti Klein, te da su u njegovom
beogradskom okruženju njegov pravi identitet poznavali Ranković, Krajačić,
Ribar, Pijade i Kardelj. Svoju teoriju iznio je u knjizi «Enigma Broz – Gospodine predsedniče, ko
ste Vi?».
O zagonetki «Tito» govori i
srpski monarhist, bivši sudac Todorović, u knjizi «Hohštapler». Tito je znao da mu je vođa mađarskih komunista, drug
Imre Nagy, koji je svoju komunističku karijeru započeo u moskovskoj Kominterni, kao i Josip Broz, bio, kao
stari svjedok, prijetnja. Zato je to bio Titov motiv da Imru Nagya 1956.
godine, za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije, nakon što je u
jugoslavenskoj ambasadi u Budimpešti potražio politički azil, izruči sovjetskim
boljševicima koji su ga kasnije pogubili. Na «Dan armije» /JNA/, 22.12.1979. Tito se u svojemu govoru na ironičan način
dotaknuo opće poznate činjenice da se za njega govori da on nije Broz nego «Bjelorus
Lebedijev ili neki general Walter». Tako je Tito šest mjeseci pred smrt sam u
javnost ubacio neke poluistinite podatke, vjerojatno u želji da eventualne
istražitelje navede na krivi put.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.