«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

04. prosinac 2006.

ZAŠTO PRAVNA DRŽAVA HRVATSKA UVIJEK IZNOVA DOŽIVLJAVA SLOM?!

Kad istražni sudac Posavec sa Županijskog suda u Zagrebu ne odredi pritvor odnosno odbije pritvor Branimiru Glavašu (ili ga, kao 2. prosinca 2006. nakon 37 dana štrajka glađu pusti na slobodu i privremeno prekine istragu), onda oktroirani predsjednik otete Hrvatske stranke prava Anto Đapić laže da je profunkcionirala pravna država. Kada istražni sudac Posavec napiše rješenje za pritvaranjem Branimira Glavaša, zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela ratnog zločina, za koje neki Glavaševi suradnici iz ratnog Osijeka terete Branimira Glavaša, onda predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić misli da je profunkcionirala pravna država, pod uvjetom da mu je iskreno stalo da Republike Hrvatske bude funkcionirajuća pravna država, što je 2000. godine propustio učiniti, da nakon smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana stvori preduvjete za funkcioniranje pravne države, a preduvjeti su bili ispravljanje nepravdi iz bliske prošlosti kada je Tuđmanova autoritarna vlast instrumentalizirala hrvatsko pravosuđe i dovela do sloma ustavne pravne države. (Politički pritisak se na istražnog suca Posavca vrši s obje “zaraćene strane”.)

Primjeri napada na pravnu državu:

Prvi napad na pravnu državu dogodio se odmah nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine kada je HDZ uveo protiv Hrvatske stranke prava, na čelu s Dobroslavom Paragom, medijski embargo i državnu cenzuru, koja je po ustavu RH izričito zabranjena. Iako je bivši vršitelj dužnosti predsjednika Republike, akademik Vlatko Pavletić, u interregnumu između Tuđmanove smrti i novih izbora za predsjednika Republike Hrvatske, spomenuo u emisiji “Nedjeljom u 2” na Hrvatskoj televiziji u Zagrebu, 3. prosinca 2006. godine, Antuna Vrdoljaka, da je kao bivši socijalistički režiser od Tuđmana bio ustoličen na položaj glavnog ravnatelja Hrvatske radio-televizije, natuknuvši neke Vrdoljakove samovoljne poteze, potpuno je prešutio da je Antun Vrdoljak provodio žestoku medijsku cenzuru protiv predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Parage. Kako je navedena medijska cenzura funkcionirala u praksi neka kao ilustracija posluži činjenica da vodeći Tuđmanov oponent Paraga nije od strane režima dobio u Republici Hrvatskoj u vrijeme Franje Tuđmana priliku da niti jednom nastupi kao hrvatski političar i predvodnik nekomunističke demokratske oporbe na javnoj Hrvatskoj radio-televiziji, a kamoli da je imao priliku ravnopravno nastupati na HTV-u i Hrvatskom radiju kao drugi političari iz drugih stranaka, poput Dražena Budiše, Mike Tripala, Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Ivice Račana, Savke Dabčević Kučar, Stipe Mesića itd. (Isto stanje cenzure protiv Dobroslava Parage i HSP 1861. na snazi je i danas.)

Drugi žestoki napad na pravnu državu dogodio se je kada je prvi predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Vjekoslav Vidović, iz pritvora pustio 1991. godine Dobroslava Paragu, zbog nedostatka dokaza državnog odvjetnika. Međutim, da ne bi ostalo na tome, predsjednik države Franjo Tuđman s položaja predsjednika Vrhovnog suda otpustio je gospodina Vidovića, i to uz bezobrazno i ponižavajuće čitanje bukvice, da kako je to mogao pustiti Paragu iz pritvora?! F. Tuđman tim potezom nije poštivao trodiobu vlasti koja kraljevinu i diktaturu razlikuje od republike i demokracije.

Treći veliki i snažni udar na pravnu državu, koji je de facto razbio višestranački sustav Republike Hrvatske, bio je kada se predsjednik Republike i HDZ-a Franjo Tuđman umiješao u autonomno pravo jedne političke stranke, i to k tome još oporbene, demokratske i parlamentarne Hrvatske stranke prava, koju je Dobroslav Paraga 1992. uveo u Sabor Republike Hrvatske, unatoč masovnoj krađi izbornih listića i izbornoj manipulaciji koja bi, da je bila poništena, pozitivno promijenila najbližu povijest Republike Hrvatske.

Da li se manipulacija sa predsjedičkih i parlamentarnih izbora iz 1992. ponovila na izborima za predsjednika HDZ-a 2002. i na predsjedničkim izborima 2005. godine?

Izborna krađa predsjedničkih i parlamentarnih izbora od 2. kolovoza 1992. manifestirala se nađenim bačenim originalnim zaokruženim izbornim listićima u većim količinima, zatim, svjedočenjem Stjepana Mesića 1995. da je HDZ krao u prosjeku 5 do 7 posto glasova, i tvrdnjom drugog čovjeka veleposlanstva Savezne Republike Njemačke dr Christiana E., pred svjedocima Ivanom Cesarom, utemeljiteljem Hrvatske kršćansko-demokratske stranke, i Dobroslavom Paragom, obnoviteljem i osnivačem Hrvatske stranke prava, da je HSP dobila na izborima 35 posto glasova, što je praktički značilo da je Hrvatska stranka prava na čelu s Dobroslavom Paragom tada odnijela relativnu izbornu pobjedu, ali, zbog manipulacije vladajućeg Tuđmanova režima nije uspjela demokratski preuzeti vlast, a de facto izborna pobjeda Dobroslava Parage iz 1992. godine poklapa se i s najvećim u zemlji održanim masovnim predizbornim skupovima Hrvatske stranke prava na kojima je u Zagrebu i Splitu bilo preko 100 tisuća simpatizera Hrvaske stranke prava i tadašnjeg predizbornog gesla “UNPROFOR GO HOME, SAV NAROD U SVOJ DOM! (na predizbornim skupovima HDZ-a u to je vrijeme bilo u prosjeku oko 30 tisuća simpatizera)” Tada je jedna trećina državnog teritorija Republike Hrvatske bila pod velikosrpskom okupacijom, a domaći tisak je Paragino predizborno geslo proglasio “ratnohuškačkom”, te je Đapićev vodonoša Slaven Letica u svojim tadašnjim kolumnama u “Globusu” proglasio “izbor” hrvatskog glasačkog tijela kao izbor za mir!?

(Usput rečeno, kontroverzni Zdravko Mamić je u emisiji “Noćna mora” TV Z1 dana 2./3. prosinca 2006. godine ustvrdio, da mu je bivša šuvarovska zvijezda socijalističkog novinarstva, i njegov prijatelj, Ninoslav Pavić, suvlasnik “Jutarnjeg lista, “Globusa”, “Slobodne Dalmacije” itd., u povjerenju povjerio da je članove redakcije “Jutarnjeg lista” “regrutirao” u zagrebačkim kafićima, tako da Davor Butković, Tomislav Wruss i drugi zaista imaju lijepu reputaciju, ako Zdravko Mamić nije lagao.)

Nakon izbora iz 1992. godine, koji, dakle, također predstavljaju udar na pravnu državu, jer je vlast nakon toga obnašala stranka (HDZ) koja praktički nije pobijedila na izborima (koalicija tada nije bilo), predsjednik Franjo Tuđman naredio je dužnosnicima državnih tijela da HSP sa Dobroslava Parage prepišu na Tuđmanove doušnike u HSP-u, dakle, na kliku oko ratnog dezertera Ante Đapića. Usput rečeno, Ante Prkačin, također otpadnik iz Hrvatske stranke prava, i oportunist, predstavljao se u emisiji Željka Malnara, “Noćna mora”, 2. prosinca 2006. kao “general HOS-a”, iako je povijesna istina da nije bio general HOS-a, naprotiv, bio je dezerter HOS-a i HOS izručio neprijateljima, čime je omogućio početak hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni i Hercegovini, i zabijanje graničnih kolaca “Velike” Srbije uzduž Save i Une!

Pravna država je doživjela slom kada je Upravni sud RH 6. siječnja 1994. godine potvrdio protuustavno otimanje Hrvatske stranke prava od strane Tuđmanova režima. Pravna država je također doživjela slom kada je Upravni sud (i Ustavni sud) 2006. godine ponovio svoje sramotno rješenje iz 1994. godine u vezi prava na zastupljanje i predstavljanje pravne države, dok je premijer Sanader mogao objaviti istinu, da je REŽIM UKRAO HRVATSKU STRANKU PRAVA DOBROSLAVU PARAGI, ŠTO SVATKO ZNA, te bi i kontroverzni suci kontroverznog Upravnog suda u tom slučaju postupili po pravu, a ne po političkom diktatu. Sada, nakon razlaza sa Đapićem, premijer Sanader dobio je ono što je zaslužio, “frankenštajna” koji agitira protiv njega i Šeksa, gore nego Branimir Glavaš. Na kraju će Europski sud za ljudska prava ispravljati krive Drine hrvatske politike, u vezi Hrvatske stranke prava, politike koja je držala i drži svoje šape nad nominalno neovisnim hrvatskim pravosuđem.

Aktiviranje 40 kaznenih prijava Hrvatske stranke prava 1861. jednim potezom stvara funkcionirajuću pravnu državu Republiku Hrvatsku!

U slučaju Glavaša nitko u Republici Hrvatskoj nije u pravu osim Hrvatske stranke prava 1861. i onih koji tvrde ono što tvrdi i HSP 1861., da je pravna država izgubila na vjerodostojnosti kada je Franjo Tuđman abolirao sve velikosrpske de facto i de iure osumnjičene zločince koji su počinili zločine za vrijeme napada “JNA” na Republiku Hrvatsku 1991. godine, tako i na Osijek, Vinkovce, Vukovar, Županju, Dubrovnik, Zadar, Novsku, Slavonski Brod, Karlovac, Petrinju i Sisak, Vrbovsko, Šibenik, Viroviticu, Zagreb, Sunju, Jasenovac, Gospić itd. ubijajući civile i razarajući civilnu infrastrukturu, čineći ratne zločine i zločin protiv čovječnosti.

Najnepoštenije je od najvećeg broja političkih subjekata i vladinih i nevladinih institucija u Republici Hrvatskoj što se krivnja za slom pravne države ne stavlja u kontekst Tuđmanova protuustavna miniranja pravne države devedesetih godina 20. stoljeća, kada je Franjo Tuđman provodio represiju protiv pravaša Dobroslava Parage, i kada je objavio ustavnu aboliciju za ratne zločine, pa su pod tim razlogom oslobođeni od služenja kazne hrvatske ubojice Ante Paradžika (dok nalogodavci nisu ni procesuirani niti je nad osumnjičenim nalogodavcima provedena policijsko-državnoodvjetnička istraga)

Abolirani su (od kaznene odgovornosti oslobođeni) srpski oficiri, zapovjednici i vojnici “JNA” i paravojni pripadnici velikosrpskog tzv. “krajinskog” režima odnosno njihovi zapovjednici, tako da predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski debelo vremenski kasni s konstatacijom da je “puštanje Glavaša iz pritvora opasan presedan”, iako je de iure to točno, ali de iure-princip se onda treba dosljedno provoditi, a ne selektivno! Pravna država je doživjela slom i kada su oslobođeni de facto ubojice srpske obitelji Zec 1991. godine u Zagrebu i malodobnog djeteta navedene obitelji, dok ubojica i titoistički nalogodavci ubojstva hrvatske obitelji Ševo i malodobnog djeteta nisu od nadležnih državnih tijela RH niti istraženi, a kamoli da bi nasljednici obitelji Ševo od hrvatske države bili obeštećeni, kao u slučaju nasljednika obitelji Zec.

Dok se istražuju neki de facto pojedinačni i neplanski ratni zločini s hrvatske strane, velikosrpski planski ratni zločini nad hrvatski državljanima se ne istražuju ili ne kažnjavaju, kao što se ne procesuiraju partizanski sustavni ratni zločini i zločin protiv čovječnosti koji je titoistički režim počinio 1944. i 1945. godine. Na takvim primjerima pada vjerodostojnost pravne države! Ne smije se procesuirati POVOD, dok se UZROKE ne procesuira!

Lažni magistar i optuženi doušnik KOS-a, najmanje pozvan da priča o pravnoj državi, a njegovo skupljanje političkih bodova za vrijeme štrajka glađu Branimira Glavaša (štrajk koji nije proveden po međunarodnim regulama) ući će u anale neljudske bezobzirnosti.

Kada bi Sanaderovo državno odvjetništvo stavilo u “proceduru” kaznene prijave Hrvatske stranke prava - Hrvatske stranke prava 1861., pravna država Republike Hrvatske bila bi vrlo brzo uvedena, a kriza hrvatskog pravosuđa i cijelog društva bila bi praktički anulirana. To nije čarobni štapić nego realnost.