«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
08. prosinca 2006.
“MOJ
ŽIVOT S FRANCEKOM” – U OBLACIMA (1)
(KOMENTAR)
Piše:
diplomirani povjesničar Goran Jurišić, prof.
Supruga prvog predsjednika Republike Hrvatske, Ankica
Tuđman, objavila je u studenome 2006. svoja sjećanja, komentare, i određene
suprugove zapise iz privatnog i društvenog života obitelji Tuđman (i Ankice
Žumbar udate Tuđman) za vrijeme Drugog svjetskog rata, Titove Jugoslavije, i
Republike Hrvatske, uz komentare političkih događaja navedenog doba u kojima su
supružnici Tuđman bili izravno i neizravno sudionicima. Knjigu “Moj život s Francekom” priredila je
novinarka Večernjeg lista Jadranka
Jureško-Kero, a urednik navedenog djela memoarske publicistike je Žarko
Ivković, uz dioničko društvo Večernji
list kao nakladnika, dok je kolumnist Večernjeg
lista i bivši novinar Hrvatskog prava,
Milan Ivkošić, napisao kritiku knjige. Knjiga sadrži zanimljiva sjećanja, ali i
nekoliko sramotnih komentara i stajališta autorice, uz dijelom interpretirane
krivotvorene povijesne događaje, toliko tipične inače za publicistička djela
jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije, u koju knjiga ne
spada, ali se nameće dojam kao da bi mogla spadati, ili će se možda u takva
djela početi ubrajati. I g. Milan Ivkošić se svojom kritikom, kao sastavnim
dijelom knjige, “prilagodio” stavovima autorice, nazivajući vladavinu
jugoslavenskih boljševika i titoistički komunizam “socijalizmom”, doduše, uz
naznaku “socijalizma i njegovih okrutnosti”, ali ipak, pojam kojim se inače
koriste bivši komunisti, nastojeći umanjiti i relativizirati strašnu komunističku
prošlost hrvatskog naroda. Pojam “socijalizam” nije adekvatan pojam kojim bi se
objasnila zločinačka komunistička ideologija, nazvana po njezinom tvorcu Karlu
Marxu - “marksizam”, i po njezinim nositeljima –
„lenjinizam/staljinizam/titoizam”, pod vladavinom boljševika i totalitarnog
režima komunističke partije, s obzirom da se i neke stranke lijevog centra na
Zapadu nazivaju “Socijalistička partija”, koje, međutim, nemaju ništa
zajedničko s titoističkim “samoupravnim socijalizmom”, jer se temelje na demokraciji,
dok se titoistički socijalizam temeljio na diktaturi i tiraniji – na masovnim
zločinima i političkoj represiji. Bliže poznavatelje nedavne hrvatske političke
povijesti ne iznenađuje toliko nedovoljno kritički odmak autoričinog supruga i
nje osobno od partizansko-komunističke prošlosti, koliko iznenađuje što
novinarka i urednik knjige nisu autoricu upozorili na neprihvatljive stavove o
povijesnim pojmovima koje je navela i
na način iznošenja događaja koje je opisala. Ostaje također uvjerenje,
da je autorica knjige namjeravala stvoriti naknadnu pozitivnu sliku o bivšem
partizanskom majoru, politkomesaru, titoistu, generalu “JNA”, disidentu
jugokomunizma i prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu.
Gospođa Ankica Tuđman
bila je “drugarica” i prije svog odlaska 1944. iz grada Zagreba i školskih
klupa u partizane i u šumu, s obzirom da je bila članica “Saveza komunističke
omladine Jugoslavije” (“SKOJ”). Navedeni pojam autorica uopće ne stavlja pod
znak navodnika, što bi u jednom demokratskom društvu bilo normalno, da se
znakom navodnika naznači upitnost te organizacije, za koju autorica također
propušta navesti da se radilo o terorističkoj organizaciji. Član “Saveza
komunističke omladine Jugoslavije” bio je i Ivan Supek u svojoj mladosti, poslijeratni
rektor Sveučilišta u Zagrebu. Gospodin I. Supek je u svojim javnim istupima
naveo da se nikada nije dogodilo da na sastanak članova “Saveza komunističke
omladine Jugoslavije” dolaze bez revolvera. Pojam “Narodnooslobodilački pokret”
(“NOP”) autorica također nije stavila pod navodnike, iako je povijesna istina
da se nije radilo o partizanskom narodnom oslobodilačkom pokretu, nego o
protunarodnom pokretu, što su tragična zbivanja oko bleiburške tragedije i
Križnog puta pokazali i dokazali 1945. godine, kao i etničko i klasno čišćenje
hrvatskog stanovništva nakon Drugog svjeskog rata. Pojam “Zagrebačka omladina”,
koji autorica koristi u naslovu svoga jednog poglavlja, i u tekstu, također
uopće ne objašnjava pravi značaj tako zvane “Zagrebačke omladine” kojoj je
Ankica Tuđman pripadala, jer, osim što su članovi te omladine bili po mjestu
boravka iz Zagreba, ništa drugo sa Zagrebom u civilizacijskom smislu nisu imali
nakon što su se priključili jednoj organizaciji (SKOJ-u i KPH) kojoj je
dvostruki cilj bio, nasilnim sredstvima boriti se za Jugoslaviju i za
komunizam. “Skojevci” su bili najborbeniji dio “Komunističke partije Hrvatske”
i “Komunističke partije Jugoslavije”, a KPJ (i KPH kao dio KPJ) bila je
integralni dio Kominterne ili
“Komunističke internacionale”, koju povjesničari karakteriziraju kao
međunarodnu “terorističku organizaciju” pod kontrolom “Komunističke partije
Sovjetskog Saveza” (KPSS) i njenog “generalnog sekretara” i komunističkog
diktatora i tiranina Staljina. U redu je kada autorica navodi da ona, kao
maloljetna osoba u to vrijeme, nije ni znala što je “SKOJ”, što su “partizani”
i slično, ali 60 i više godina nakon navedenih zbivanja ne naznačiti
totalitarni karakter navedene organizacije i terorističku djelatnost koju je
autorica (navodno nesvjesno) potpomagala, i ne pokazati nikakvo kajanje, znači
ostaviti čitateljstvo današnjice i eventualno sutrašnjice, posebno eventualno
mlađu čitalačku publiku, bez osnovnog znanja, tako da čitatelji autoričine
knjige lako mogu dobiti dojam da se u slučaju “skojevke” Ankice Tuđman
radilo o simpatičnoj pripadnici neke Robin Hood organizacije koja se borila
za pravdu i slobodu. Možda je autorica u svojoj mladosti i bila simpatična, ali
“SKOJ” zasigurna nije simpatična i pravedna organizacija, jer nije služila
borbi za slobodu. Po sjećanju autorice,
njezin brat Franjo Žumbar kao “skojevac” bio je od ustaškog režima
uhićen, isprebijan i strpan na dvije godine u zatvor. Ne opravdavajući nasilje
i ne potcjenjujući strah i patnju koje je osobno proživio autoričin brat i
njezina obitelj, treba reći da njezin brat ipak nije bio član neke humanističke
organizacije nego oružane borbene grupe koja je rušila Nezavisnu Državu
Hrvatsku, ali ne samo nedemokratski i totalitarni poredak režima nego i
društveni poredak kako bi se uspostavio totalitarni poredak komunizma i
obnovila jugoslavenska “tamnica naroda”. Na ovom mjestu treba gospođu Ankicu
Tuđman i njezine istomišljenike podsjetiti, i povijesne istine radi naglasiti,
koliko dugo i zbog čega je njezin brat bio u ustaškom zatvoru, iako se ne može
reći da je bio sto posto nevin, a koliko su godina u zatvoru bili i kakve su
sve torture prošli vršnjaci i sugrađani Ankice Tuđman i njezina brata,
jedanaest zagrebačkih gimnazijalaca na čelu s gospođom Zorom Heger, i to samo
četiri godine nakon nemilih događaja u vezi brata gospođe A. Tuđman.
“Dolje
boljševizam i KPJ!”, “Hrvatska pamti!”
Naime, nakon što su
Ankica Tuđman i njezin suprug Franjo došli 8. svibnja 1945. godine na valovima
pirove partizanske pobjede na vlast u Zagrebu, u petak, 21. kolovoza 1947.
godine je vod “milicionara” dovodio iz zatvora Okružnog suda u Zagrebu na
“narodni sud” na Zrinjevcu br. 5 (današnja zgrada Županijskog suda) kolonu
zagrebačkih omladinaca, u koloni po sustavu između dva “milicionara” jedan od
optuženih članova “Tajne organizacije hrvatske omladine”. Optuženici su bili učenici zagrebačkih
gimnazija, i maloljetni, uz jednu optuženu punoljetnu žensku osobu, navedenu
gospođu Zoru Heger:
“Velika dvorana zagrebačkog Okružnoga
narodnoga suda za grad Zagreb, kako piše na žigu presude, kada su optuženike
uvodili pred veliko krivično vijeće, čiji je predsjednik bio Stjepan Pramuš, prije te funkcije vozač ZET-ova
tramvaja, bila je puna (…) Galeriju su zaposjeli dovedeni tzv. ukači i
batinaši, a to su bili mahom učenici tzv. Partizanske gimnazije “Maršal Tito” u
Zagrebu iz Gundulićeve ulice 30, danas Evangelističkog centra (…) koji su
nosili engleske vojničke košulje (zvane partizanske) i kape titovke sa crvenom
zvijezdom, a naoružani pištoljima i bokserima. Kada je ta čudna kolona točno u
osam sati počela ulaziti u dvoranu, mi optuženici, blijedi i iscrpljeni od
silnih batina koje smo primili i dovedeni na suđenje ravno iz samica, okruženi
brojnim naoružanim stražarima (...) galerija je počela pljeskati i lupati
nogama te uzvikivati: “Smrt izdajicama naroda!” i “Nećemo da žive!” Među
publikom naše majke s maramicom u rukama u to vrijeme brisale su suze. Iako im
je srce od tuge pucalo, uzdignuta su čela odbijale prezirne poglede publike u
dvorani članova SKOJ-a, AFŽ-a /”Antifašistički front žena”, op.a./ i KPJ.” (vidi članak
u Slobodnoj Dalmaciji “Prsten s
grobišta”, od 10.3.1994.)
Uglavnom, optužena
skupina zagrebačkih gimnazijalaca osuđena je na višegodišnju zatvorsku kaznu,
uz prisilni rad (kao maloljetnici !!!), navedena u presudi br. “K-404/4”, i to
u trajanju od 1 do 5 godina, a posebnom odlukom “sekretarijata za narodnu
prosvjetu” izbačeni su iz svih škola u Hrvatskoj, i to “doživotno”, zbog
kaznenih djela “protiv naroda i države”. Sada će čitatelji ovih redaka možda
pomisliti da su navedeni zagrebački gimnazijalci zasigurno prestrogo kažnjeni,
ali da su neku kaznu sigurno zavrijedili, jer su sigurno podmetali bombe, bili
naoružani, pomagali u terorističkim djelima ili namjerama i slično, isto kao
svojedobno članovi “SKOJ-a” u NDH. Međutim, iznenaditi će se, a možda i
razočarat neki, da je “krimen” osuđenih
maloljetnih građana Zagreba i mladih Hrvata bio taj, da su po razredima u
školama skidali Titove slike i po zidovima pisali parole “Dolje boljševizam i KPJ!”, “Hrvatska
pamti!”. Dakle, brat od Ankice Tuđman je zbog pripadnosti terorističkoj
organizaciji proveo kao punoljetna osoba dvije godine u ustaškom zatvoru, dok
su potpuno nevine i to maloljetne osobe osuđene od totalitarnog partizanskog
režima na jednu do pet godina zatvora, uz kaznu prisilnog rada, kaznu koju je
svatko “odradio” od početka do kraja, s tim da je jedna odrasla ženska osoba iz
navedene zagrebačke skupine, Zora Heger, “odradila” sedmogodišnju kaznu u
ženskom koncentracijskom logoru komunističkog režima kraj Slavonske Požege.
Supruga gospođe Heger ubili su 1945. u Maceljskoj šumi kraj Krapine, metkom u
potiljak, bez suđenja pred revolucionarnim tribunalom ili “narodnim sudom”,
kolege partizanskog majora Franje Tuđmana iz bivšeg partizanskog “Zagorskog
odreda”, kojemu je za vrijeme rata pripadala i Ankica Tuđman. (Uz gospodina
Hegera je partizanski režim u Maceljskoj šumi ubio preko 12 tisuća hrvatskih
ratnih zarobljenika i dvadest i jednog franjevca i svećenika.) Prije samog
uhićenja i suđenja skupini zagrebačkih gimnazijalaca 1947. godine su
provokatori titoističkog režima, Micika Soljačić i njezina sestra, prokazali
svoje vršnjake, kojima je UDB-a organizirala zasjedu u kojoj je 9. svibnja
1947. ubijen učenik 6. razreda II. Klasične gimnazije u Zagrebu, Anđelko Capek.
(Klasična gimnazija u Zagrebu nije podigla spomen-ploču svom ubijenom učeniku i
nepravedno osuđenim učenicima, dok svugdje drugdje po zagrebačkim ustanovama,
kao na pr. na Filozofskom Fakultetu, u Hrvatskom narodnom kazalištu i po nekim
školama postoje spomen-ploče u spomen na ubijene ili u borbi stradale
“Skojevce” i partizane, koji su lažno navedeni kao “antifašisti”.) S
takvim strašnim stvarima se hrvatsko društvo danas mora suočiti, jer povijesnoj
istini nema alternative, osim PROPASTI! (Ne treba smetnuti s uma, da je
Franjo Tuđman “najzaslužniji” šo je u Republici Hrvatskoj do danas ostao u
glavnom gradu na snazi “Trg maršala Tita”, te što niti jedan osumnjičeni bivši
partizan nije izveden pred sud pravne države Republike Hrvatske.)
Ovu istinitu povijesnu
epizodu stradanja 11 zagrebačkih gimnazijalaca, i supružnika Heger, naveo sam
samo zato da ukažem na dvoličnost, jer jednostrano zgražanje nad ustaškim
nasiljem, bez navođenja partizanskog nasilja, ne samo da nema smisla, nego je
duboko amoralno, a da se ne govori da ustaško nasilje ima svoje uzroke i svoj
povod u partizanskom nasilju komunista, a ne obratno. Jedino ustaško nasilje
nad Židovima i Romima s današnjeg područja Republike Hrvatske i BiH nema nikakav
povod niti uzroke, te predstavlja čin koji se ne može i ne smije opravdati!
Radi se o tome da gospođa Ankica Tuđman niti jednom jedinom riječju u svojoj
knjizi od 647 stranica nije navela partizanske masovne likvidacije hrvatskih
ratnih zarobljenika i civila na Križnom putu 1945. godine, niti etničko
čišćenje Zagrepčana 1945. godine (oko 27 tisuća likvidiranih građana Zagreba,
od toga preko četiri tisuće iz najužeg gradskog središta, bivšeg komunističkog
“Centra” odnosno iz Gornjeg i Donjeg grada), i genocid kojemu je hrvatski narod
bio podvrgnut od strane titoističkog režima. Autorica jednostrano iznosi patnju
partizana i “skojevaca”, dok patnju hrvatskih civila, prouzročenu od komunista,
partizana i skojevaca ne spominje. Čovjek bi mogao reći, pa dobro, gospođa
Ankica Tuđman je sa svojim suprugom od 1945. živjela 17 godina u Beogradu, pa
možda nije uopće znala za komunističke zločine u Zagrebu 1945.-1946. godine,
međutim takvo što se ne može reći, i to zato što se gospođa Ankica Tuđman od
tada do danas mogla informirati što se to događalo u Zagrebu od 8. svibnja
1945. nadalje, poslije Drugog svjetskog rata, i ne sumnjam da nije informirana,
ali preko usana većine bivših partizana ne može prijeći strašna istina da su,
ako ne osobno sudjelovali u zločinima, ali su služili sustavu koji je činio
masovne zločine. Nema čak niti priznanja moralne krivice kod bivših partizana,
osim rijetkih, rijetkih izuzetaka. Autorica navodi i navodnu izjavu svog svekra
u “njihovom” beogradskom stanu 1946. godine: “Zar smo se za to borili?” Na to
je Franjo Tuđman bio smrknuta lica, vjerojatno ljut na oca što uopće dovodi u
pitanje partizansku “antifašističku” borbu. Sljedeći primjer iz knjige Ankice
Tuđman predstavlja pak bezobrazluk par excellence, koji se rijetko može naći
čak i u publicistici najokorjelijih bivših boljševika. O čemu se radi? O tome
pročitajte u nastavku u Hrvatskom pravu
on line.