«HRVATSKO PRAVO»
11. prosinac 2006.
“MOJ ŽIVOT S FRANCEKOM” – U OBLACIMA (2)
(KOMENTAR)
Piše: diplomirani povjesničar Goran Jurišić, prof.
Svjedokinja vremena,
gospođa Mira Vučetić, svojedobno sugrađanka Ankice Tuđman, koja je svoje
svjedočanstvo o dvostrukom identitetu takozvanog „Tita“ povjerila gospodinu
Juraju Otonu Majeru, živjela je, dakle, u isto vrijeme u Zagrebu kao i Ankica
Žumbar (udata Tuđman), i godinama je posjećivala obitelj Lebedjev u zagrebačkoj
Vlaškoj ulici, nedaleko od stana obitelji Žumbar u Jurišićevoj ulici. Juraju
Otonu Majeru je gospođa M. Vučetić tvrdila da će „Hrvati jednog dana saznati da ih
/1945./ nije klao onaj čije ime krvnik nosi». Mira Vučetić bila je poznata profesorica iz Zagreba, i intelektualno jaka
osoba. Bila je voditeljica «Zagrebačke domaćinske škole» za hrvatske djevojke.
Matica Hrvatska je nakon njene smrti objavila 1976. njenu monumentalnu «Zlatnu knjigu kuharstva». Nakon Drugog
svjetskog rata je gospođa M. Vučetić na području Zagreba tješila obitelji
ubijenih ili zatvorenih Hrvata koje je proganjao Titov režim. Ako ništa drugo
išla je o svoj trošak s namirnicama i kuhala obiteljima žrtava po kućama. Bila
je u duši i na djelu prava «proljećarka» i prije i nakon Hrvatskog proljeća. Za
razliku od nje je Ankica Tuđman uz svog supruga postala «hrvatska proljećarka»
tek u Hrvatskom proljeću 1971. godine, i za razliku od nje je gospođa Ankica
Tuđman sa suprugom bezbrižno živjela 17 godina u Beogradu, u prostranom (i
nacionaliziranom) stanu od 200 četvornih metara, u kojemu je godinama
priređivala proslave u društvu s kolegama njezina supruga (i suprugama njegovih
kolega), visokim oficirima «JNA» i drugima. Čudno je, inače, da Ankica Tuđman u
svojoj knjizi «Moj život s Francekom»
navodi kako od povratka u Zagreb iz Beograda živi u «stanu» u Nazorovoj ulici,
s obzirom da se radi o (nacionaliziranoj) prostranoj vili s vrtom, koju je
bračni par Tuđman pod kontroverznim okolnostima za nisku, ispodtržišnu cijenu
otkupio 1992. od države, umjesto da je na pravdi Boga vila vraćena tada još
živoj židovskoj vlasnici koja je morala pod stare dane živjeti u staračkom domu
umjesto u svom vlastitom domu. No, ako se ta činjenica ostavi po strani, ostaje
dojam, da je Ankica Tuđman sa suprugom
Franjom živjela od 1945. do 1972. godine u oblacima. Tek 1972. godine, kada
joj je suprug od komunističkog režima uhićen i osuđen nevin na dvogodišnju
zatvorsku kaznu koju je odležao u trajanju od devet mjeseci, uz nošenje ručka A.
Tuđman svojemu suprugu za vrijeme dok je morao boraviti u pritvoru, bračni par
Tuđman doživljava otrežnjenje, za koje im je, dakle, trebalo 27 godina. No, dojam je, da Ankica Tuđman od 1990. do
danas ponovo živi u oblacima, jer hvali gospodarske pothvate svoje djece i
unuka, iako je veliko pitanje da li bi bez pozadine vlasti njezina supruga,
prvog predsjednika Republike Hrvatske, njezina djeca i unuci mogli postati
vlasnici dućana i banke, izdavati knjige, uređivati časopis, «uspješno»
poslovati itd.
U njezinim sjećanjima
nema ni riječi o nasilju koju je vlast njezinog supruga prakticirala nad
hrvatskom oporbom, posebno nad dužnosnicima Hrvatske stranke prava, kao i
političko ubojstvo Ante Paradžika za koje je 1991. bio odgovoran predsjednik
Republike Hrvatske Franjo Tuđman. «Jadnica», požalila se u svojoj knjizi na
«medijske napade Dobroslava Parage» u kontekstu afere oko njezine udruge za
pomoć djeci, a niti riječju ne spominje strašne medijske i druge napade njezina
supruga na Dobroslava Paragu, i napade predsjednika Republike Franje Tuđmana na
predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Paragu (klevete, uhićenja i
dr.), politički montirane sudske optužbe i procese od 1991. do 1999. godine, i
lažne kaznene prijave koje je njezin suprug zapovijedio državnim institucijama
da podnesu protiv Dobroslava Parage, tako da je njezin suprug praktički došao u
onaj položaj u kojemu su se nalazili predstavnici titoističkog režima kada su
Franju Tuđmana lažno optuživali, a Dobroslav Paraga našao se u hrvatskoj državi
koju je branio u istom položaju kao Franjo Tuđman sedamdesetih i osamdesetih
godina, u kojemu se osim Franje Tuđmana nalazio i Dobroslav Paraga, trpeći od
titoističkog režima puno strože sankcije i nepravedne kazne nego bivši general
«JNA» kojemu Tito nije «pakovao», dok je titoistički režim 1980./1981.
Dobroslavu Paragi tako «pakovao» da je kao mlad čovjek postao, nažalost, simbol
žrtava komunizma s naših prostora, poznat po tome u cijelom svijetu. Metodu
medijske cenzure i stavljanja flastera na usta je autoričin suprug primijenio
nad Dobroslavom Paragom na isti način i u istoj mjeri kao totalitarni
titoistički režim protiv Dobroslava Parage osamdesetih godina 20. st. To je
činjenica od koje povijesna znanost od Franje Tuđmana ne može učiniti hrvatskog
junaka, naprotiv.
Žalosno je što A.
Tuđman u svojoj knjizi njemačke vojnike u Drugom svjetskom ratu na području NDH
naziva «Nijemcima» dok hrvatske vojnike ne naziva Hrvatima nego isključivo
«ustašama», tako da i ta činjenica govori puno o osobi Ankice Tuđman. Pasus sramote predstavlja onaj koji je
u njezinoj knjizi naveden kao opis
ubojice nezina svekra, Stjepana Tuđmana, vijećnika «Zavnoha» i partizana.
Franjo Tuđman je, naime, 1986. saznao ono što je navodno cijelo vrijeme slutio,
da njegov otac i pomajka nisu u Velikom Trgovišću počinili samoubojstvo, kako
je glasila službena verzija jugokomunističkog režima, nego da je njegove
roditelje ubio zapovjednik UDB-e iz Klanjca, izvjesna osoba imena i prezimena
Franjo Poturica, zvan «Buncek», i njegov zamjenik Stjepan Papa, s tim da je
navedeni zamjenik i danas živ, kako je autorica navela (evo posla za Glavnog
državnog odvjetnika Bajića da se pozabavi političkim ubojstvom Stjepana Tuđmana
i njegove supruge, kad to već predsjednik Franjo Tuđman nije htio pokrenuti).
Međutim, Ankica Tuđman je navela i sljedeće: «(...) Poturica je bio u domobranima do početka 1944. godine. Takvi su
bili pogodni da postanu udbovski krvoloci, pa eto i ubojice. (...)»
Ako je uopće točno da
je optuženi Franjo Poturica bio bivši domobranski časnik, može se reći da je Ankica
Tuđman praktički titpizirala bivše rijetke domobrane, koji su prešli u
partizane, kao ubojice UDB-e, te ispada da ubojice UDB-e većim dijelom i nisu
«pravi» partizani, pogotovo ne «prvoborci» kakav je bio njezin Francek.
Povijesna istina je, međutim, dijametralno suprotna od one koju je u svojim
memoarima spomenula Ankica Tuđman. Povijesna je istina da dezerterstva
domobrana nisu bila u pravilu, a partizani praktički nisu u zarobljeništvu
držali pripadnike oružanih snaga NDH, domobrane i ustaše, nego su ih na licu
mjesta zarobljavanja strijeljali do smrti ili zaklali. Rijetki su bili
domobrani koji su dezertirali i odmetnuli se među pobunjenike odnosno u
partizane. Jugoslavenska marksistička (titoistička) historiografija je, inače,
u svojim publikacijama i filmovima navela domobrane kao vojnike slabog borbenog
morala i kao kukavice, koji bi se na prvi partizanski metak predavali u bijelim
dugim gaćama. Povijesna je istina, međutim, da je Domobranstvo bilo u oružanim
snagama NDH ono što je bila regularna vojska Wehrmacht u 3. Reichu, dakle,
vojska, a ne razularena banda neke stranačke vojske, kakve su bile neke, iako
ne sve, ustaške jedinice, ustaška seoska milicija, primjerice. Hrvatski
domobrani podnijeli su u Drugom svjetskom ratu najveći teret borbe protiv
partizana i četnika, imali najviše poginulih, mrtvih, i ranjenih, i izdržali su
najveći partizanski i četnički udar u Hrvatskoj i BiH. Suprotno, partizani su
bili upravo onakvi kakve je jugoslavenska marksistička historiografija u svojim
paraznanstvenim djelima opisala kao domobrane: od 7. ožujka 1943. do 17.3.1943. godine dezertiralo je usred tzv. bitke na
Neretvi 212 vojnika-boraca iz jedne partizanske brigade s područja
Dalmacije, među njima pet članova KPJ, a ostali su bili članovi i simpatizeri SKOJ-a,
te jedan zamjenik politkomesara, koji su, dakle, kukavički napustili bojno
polje. (Vidi arhiv CK SKH i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Dokument je od
strane CK SKJ/CK SKH prepisan i ovjeren 16.1.1954.) Većinu ratnih
zarobljenika-domobrana (preko 95 posto) strijeljali su partizani nakon
završetka Drugog svjetskog rata, kao šo su na smrt i bez sudske istrage i
presude na smrt strijeljani vojnici i časnici Ustaške vojnice (preko 99 posto
strijeljanih ratnih zarobljenika), od kojih je nemali broj zaklan. O tome
svjedoče jugoslavenski dokumenti partizanskih jedinica, zatim CK KPH, «Vrhovnog
štaba», i OZN-e za Hrvatsku, navedeni primjerice u knjizi-zborniku dokumenata «Partizanska i komunistička represija i
zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.», Slavonski Brod, 2005. godine. Toliko o
domobranima kao navodnim «udbaškim ubojicama» !
Što se tiče doušništva,
koje je Ankica Tuđman navela, i tu se
može primijetiti dvoličnost. Dok
je, npr. jedan ustaški pukovnik, koji je potajno djelovao kao partizanski
doušnik u redovima oružanih snaga NDH, za autoricu okey, jer je pomagao partizanima, dotle je jedan doušnik
zagrebačkog redarstva u školskim redovima zlotvor koji je autoricu navodno
cinkario ustaškim vlastima, te je ona zbog toga bila prisiljena pobjeći u
partizane, s obzirom da je radila za tajnu terorističku organizaciju «SKOJ».
Neiskreno mi se čini i autoričin navod, da joj je motiv za odlazak u partizane
bila nepravda koju je ustaški režim činio prema Židovima, jer je općepoznata
povijesna činjenica da se partizanima fućkalo za Židove, za koje nisu previše
marili, jer nijedna partizanska jedinica nije nikada pokušala napasti
jasenovački konc-logor da bi eventualno oslobodila židovske i druge logoraše,
dok poslije Drugog svjetskog rata i 45 godina poslije, partizanska odnosno
jugokomunistička vlast nije obnovila izgradnju zagrebačke sinagoge koju je
režim poglavnika ustaškog pokreta dao 1941. srušiti do temelja. Više se čini da
autoričine simpatije prema zagrebačkim Židovima imaju svoj uzrok u tome da je
njezin suprug bio optužen što je izjavio da je sretan da mu žena nije Srpkinja
ili Židovka.
Zastrašujući je pak
autoričin navod da je major Franjo Tuđman, na preporuku generala Ivana Šibla,
politkomesara partizanskog X. zagrebačkog korpusa, 31. siječnja premješten u
«Vrhovni štab» kojemu je na čelu stajao maršal Tito. Iz «Vrhovnog štaba» su u
svibnju i lipnju 1945. dolazile zapovijedi o masovnim likvidacijama hrvatskih
ratnih zarobljenika i civila.
Obiteljski prijatelj
Tuđmanovih je pak Štef Krkač, zagorski partizanski prvoborac, rezervni
potpukovnik «JNA» i svojedobno «komandant bataljuna KNOJ-a» u Krapini. Autorica
navodi da je krapinski KNOJ «osiguravao od neprijateljskih elemenata cijelo
Zagorje od Sutle do Prigorja». Pojam «neprijateljski elementi» tipičan je pojam
iz boljševičkog antihumanističkog rječnika, a «neprijateljski elementi» su u
navedenom slučaju u stvarnosti hrvatski rodoljubi koji su nakon Križnog puta
očajnički pokušali oružani otpor protiv režima titoističkih masovnih ubojica.
No, za Ankicu Tuđman su ti ljudi, koji su, kad bi bili uhvaćeni, na licu mjesta
s predumišljajem ubijeni, obični banditi, tako da njezina priča o tome, da je
«Hrvatska bila Franji Tuđmanu ispred i iznad svega» obična propaganda. «KNOJ»
je inače onakva zločinačka organizacija kakve su u Trećem Reichu bile
zločinačke jedinice «SS-Einsatzkommando». Autoričin susjed u Nazorovoj ulici,
Josip Manolić, bio je, inače, svojedobno u bjelovarskoj OZN-i «specijalist» za
obračun s «neprijateljskim elementima».
Ispada da je
prošlogodišnji navod predsjednika Republike Stjepana Mesića o tome, da se «među
hrvatskim bleiburškim žrtvama nalazio veliki broj zlikovaca», komplementaran s
mišljenjem Ankice Tuđman o «neprijateljskim elementima», pa se postavlja
pitanje, što se to s hrvatskim narodom dogodilo da je opet u jednom svom važnom
povijesnom trenutku na čelo borbe za hrvatsku državu izabrao 1990. one koji su
se od 1941. do 1945. borili protiv hrvatske države i ideje o hrvatskoj državi,
a za jugoslavensku državu? Još gora i poraznija je činjenica da su Hrvati i
nakon 1990. godine, sve do 1999. godine birali Franju Tuđmana za svog državnog
čelnika, s tim da se izbori trebaju uvjetno shvatiti, jer nije bilo
višestranačke izborne kontrole, a postoje dokazi u prilog tvrdnji, da su svi
izbori od 1992. do 1999. bili krivotvoreni i masovno manipulirani, tako da bi
se eventualna moralna krivnja Hrvata trebala samo uvjetno spomenuti, jer nisu
ljudi krivi ako su kao birači glasovali za Tuđmanove oponente, a autoritarni,
nominalno demokratski režim uvijek i uvijek iznova proglašavao Franju Tuđmana
kao izbornog pobjednika, umjesto kao gubitnika. Osim toga, ne treba se iz vida
izgubiti ni državnu medijsku cenzuru pomoću koje biračko tijelo nije niti moglo
uočiti političku alternativu predsjedniku Tuđmanu. No, porazna je činjenica da
Hrvati protiv takvog nepravednog političkog stanja nisu masovno demonstrirali,
osim kada je bila u pitanju visina plaća, kao prilikom masovnog prosvjeda na
Jelačićevu trgu koji je 1997. organizirao radnički sindikat na čelu sa Borisom
Kunstom. (Nastavlja se.)