«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

12. prosinac 2006.

“MOJ ŽIVOT S FRANCEKOM” – U OBLACIMA (3)

(KOMENTAR)

Piše: diplomirani povjesničar Goran Jurišić, prof.

„U ime Hrvatske stranke prava i Hrvatskog državotvornog pokreta pozdravljam vas na ovom skupu koji je prosvjed protiv nametnutog, novog konfederalnog ustava kojeg bi sutra trebao izglasati hrvatski Sabor. Moram vas obavijestiti da su nadležne vlasti u Zagrebu izdale naredbu s kojom zabranjuju ovaj skup. Doveli su ovdje policijske odrede, a i sada traže isključenje razglasa, ali ja im kažem s ovoga skupa da niti naredbe policije, niti vojna okupacija, niti specijalci – nitko neće zaustaviti hrvatski narod u njegovom pohodu prema slobodi i nezavisnoj državi Hrvatskoj. Mi, ovdje okupljeni tražimo da hrvatski Sabor raspiše referendum, da dopusti hrvatskom narodu da se sam izjasni da li želi svoju državu – nezavisnu državu, ili želi ostati u tamnici naroda koja se zove i koja će biti nova, treća Jugoslavija (...)“ Dobroslav Paraga, 21. prosinca 1990. godine.

U posljednjem dijelu kritike knjige supruge prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, Ankice Tuđman, osvrnuti ću se na doba kada je Franjo Tuđman zbog opovrgavanja lažnog astronomskog broja žrtava jasenovačkog logora došao u sukob s nomenklaturom komunističke partije iz koje je isključen 1967. iz članstva SKJ, i postao disident jugokomunizma. Tuđman napušta krug boljševika kojemu je pripadao do 1961. godine kada je postao najmlađi Titov general „JNA“, radeći u beogradskom ministarstvu obrane i u glavnom stožeru odnosno u „Generalštabu Jugoslovenske narodne armije“. Autorica knjige radila je 17 godina u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. Tek kada je Franjo Tuđman došao zbog povijesne istine o broju jasenovačkih žrtava u sukob s velikosrpskom strujom u jugoslavenskoj komunističkoj partiji, Tuđman, institucionalno isključen iz jugoslavenskog društvenog života, napušta liniju jugoslavenstva, koju je slijedio od dana odlaska u partizane 1941. godine, i okreće se šezdesetih godina 20. st. hrvatskom nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, a poslije Hrvatskog proljeća zastupa i ideju hrvatskog suvereniteta i osnivanja hrvatske države, ali nikada do kraja otvoreno i beskompromisno, no, u odnosu prema smijenjenim partijskim protagonistima Hrvatskog proljeća Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu, ipak dosta jasnije i hrabrije. Franjo Tuđman nije pristao na poznatu hrvatsku šutnju, kojoj su se podvrgnuli Savka, Tripalo i Dražen Budiša, i tu treba Franji Tuđmanu u odnosu prema navedenima, i bezbroju drugih plašljivih Hrvata, odati priznanje. (Koju veliku štetu za Hrvatsku i povijesnu istinu predstavlja činjenica da je današnja garnitura vlasti RH dopustila da se jasenovačke žrtve opet popnu na nedokazanu visinu od 60 do 80 tisuća, dok je Franjo Tuđman zastupao realniji broj jasenovačkih žrtava od 30 do 40 tisuća, a i ta brojka bi se morala podvrgnuti znanstvenoj provjeri.)

U biti, memoari Ankice Tuđman o njezinoj obitelji i njezinom suprugu, aktivnom sudioniku jugokomunističkog ustroja, zrcale tragediju hrvatskog naroda u 20. stoljeću, pocijepanog na jugoslavenstvo i hrvatstvo. Autorica zorno prikazuje dugotrajan put obitelji Tuđman od neke vrste zaluđenosti jugoslavenskom ideologijom i titoizmom, do otrežnjenja i rađanja svijesti o potrebi da se riješi pozitivno hrvatsko nacionalno pitanje. Metode koje je Franjo Tuđman koristio u trasiranju samostalnog hrvatskog puta biti će ovdje malo kasnije kritički analizirane.

Iako se kod autoričina djela radi o sjećanjima na njezinu obitelj i njezinog pokojnog supruga, s obzirom da se dr. Franjo Tuđman na čelu partijskog Instituta za historiju radničkog pokreta (današnji Hrvatski institut za povijest, u Zagrebu) bavio istraživanjem povijesti, poglavito poviješću partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, ispravljajući neke krive Drine u odnosu prema velikosrpskom i jugounitarističkom prilagođavanju povijesti, i s obzirom da je F. Tuđman s vremenom postao disident i oporbeni političar, autorica je propustila u tom kontekstu navesti ulogu, nekada i daleko veću ulogu koju su neki drugi hrvatski disidenti i oporbeni političari igrali na različite načine u Titovoj Jugoslaviji nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća. Autorica je korektno navela ulogu Bruna Bušića u znanstvenom istraživanju povijesne istine o broju jasenovačkih žrtava, u navedenom zagrebačkom Institutu, ali ipak je trebalo malo značajnije istaknuti Bušićevu ulogu, jer beogradski titoistički režim nije slučajno Bruna Bušića odredio kao prvooptuženog u političkim procesima nakon sloma Hrvatskog proljeća, jer je Bruno bio i najistaknutiji i najznačajniji protujugoslavenski i protujugoslavenski eksponent. Tuđmanova uloga bila je, ljutila se autorica ili ne, drugorazredna u odnosu prema ulozi Bruna Bušića. Totalitarni režim uperio je svoje koplje prema Brunu Bušiću, dok je F. Tuđman prošao s nekoliko pljuski. Autorica je navela istinu i činjenice da joj je suprug nepravedno i nedužan osuđen na montiranom procesu, da je izgubio posao, prihode, društvenu poziciju, da je praktički ispao iz sustava, da su ga najbliži partijski suradnici i čelnici Hrvatskog proljeća ostavili na cjedilu onda kada je trebalo djelovati u korist hrvatskih interesa itd., ali ipak kao da je zaboravila da je njezina obitelj u odnosu na veliku većinu hrvatskog naroda bila tri desetljeća privilegirana, da je živjela normalno u odnosu na onaj dio hrvatskog naroda odnosno hrvatsku većinu koju je partizanski režim pretvorio u siromahe, u obespravljene i žigosane „neprijatelje“. Problemi za Ankicu Tuđman počinju tek kada joj suprug pada u nemilost režima, ali i onda režim postupa relativno obzirno prema svome bivšem generalu i prvoborcu. Nakon Titove smrti 1980. režim oštrije postupa prema Tuđmanu, ali i tada njezin suprug ne osjeća na svojoj koži težinu udaraca totalitarnog režima kao drugi, poput Ante Paradžika, Vlade Gotovca ili Marka Veselice i bezbroja drugih hrvatskih rodoljuba. Divljačko postupanje jugokomunističkog režima osamdesetih godina 20. st. prema Dobroslavu Paragi zorno pokazuje razliku između beskompromisnih boraca za hrvatske pravice, i bivših komunista-disidenata poput Franje Tuđmana koji su uvijek bili privilegirani u odnosu na nekomunističke disidente poput Dobroslava Parage. Franjo Tuđman, primjerice, dobiva od režima natrag pravo na putovnicu 1987. godine, a Dobroslav Paraga tek dvije godine kasnije, 1989. godine, te Dobroslavu Paragi nije pri traženju putovnice pomogla kod režima ni činjenica da ga je njemački predsjednik Richard von Weizsäcker pozvao u službeni posjet. Takve razlike u, uvjetno rečeno, „prvilegijama“, gospođa Ankica Tuđman ne uočava, što je šteta, jer bi njezina, inače sadržajno zanimljiva knjiga bila puno ozbiljnija i od obaviještenog dijela čitateljstva ocijenjena boljom ocjenom. Ovako se radi o pokušaju stvaranja bolje prošlosti za svoga voljenog supruga, na što ima pravo, ali je povijest nemilosrdna, jer na kraju ostaju samo gole činjenice koje vrijede, dok Potemkinova sela s vremenom otpuhne vjetar. I Marko Veselica je poput Franje Tuđmana bivši komunist koji je u jednom trenutku svog života napustio jugoslavensku i partijsku liniju i pao u nemilost režima. „Odgulio“ je, nedužan, jedanaestogodiđnju kaznu zatvora kao politički zatvorenik, ali i on je prema Dobroslavu Paragi imao određene, uvjetno rečeno, „privilegije“, jer se kazna ne treba uvijek mjeriti vremenskom kaznom, nego i sadržajnom kaznom, na pr. brojem dana provedenih u samici, štrajkovima glađu, mjestom utamničenja i sl. D. Paraga ima daleko najveći „staž“ u samici u odnosu prema Franji Tuđmanu ili Marku Veselici, i k tome je D. Paraga prije zatvora u Lepoglavi bio utamničen u konc-logoru na Golom otoku – paklu na Zemlji! To navodim stoga da ukažem na apsurd, da neki bivši hrvatski disidenti od svog disidentstva konstruiraju ili su konsturirali bajke u odnosu prema Dobroslavu Paragi, za kojeg je režim nakon Bruna Bušića, kojeg je UDB-a likvidirala 1978. godine, procijenio da je najopasniji protujugoslavenski i antikomunistički „neprijateljski element“.

Pomalo naivno zvuči svjedočenje gospođe A. Tuđman o tajnom putovanju Franje Tuđmana u listopadu 1977. u Švedsku ka Brunu Bušiću, vlakom iz Ljubljane. Zar bivši partizanski prvoborac, major, i general, poznat u javnosti jugoslavenskog ustroja, može neometano prelaziti tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu i neometano se vratiti natrag? Zar je moguće da UDB-a i njezini doušnici ne primijete kontakte disidenta sa tadašnjim državnim neprijateljem Titove Jugoslavije br. 1, Brunom Bušićem? O tome ne bih htio dalje nagađati, to će ostati hrvatskim povjesničarima u budućnosti da istraže o čemu se radi.

Gospođa Ankica Tuđman ističe u svojoj knjizi hrvatsku državotvornu politiku svoga supruga, i stavlja ga u prvi plan i kao prvoga od svih hrvatskih oporbenih političara u bivšoj Jugoslaviji. S tim u vezi je u svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ dala tiskati i „IZBORNI PROGLAS” Hrvatske demokratske zajednice” uoči prvih višestranačkih izbora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 1990. godine. Međutim, niti taj proglas, kao ni „Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice“ iz 1989. godine ne potvrđuje tvrdnju autorice, tvrdnju da je Franjo Tuđman bio nositelj i predvodnik hrvatskog državotvornog programa o samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. U prvoj točci „Izbornog proglasa“ HDZ-a spominje se suverenitet hrvatskog naroda, no, suverenitet ne znači ujedno i državnu samostalnost Hrvatske. U drugoj točci stoji napisano sljedeće: Dajući svoj glas za HDZ, dajete glas: „2. za aktualno i neotuđivo pravo cijeloga hrvatskog naroda, unutar njegovih povijesnih i prirodnih granica, na samoodređenje do otcjepljenja i na ugovorno uređenje odnosa sa susjednim narodima u sadašnjoj SFRJ i Europi.“

Naglasak je, dakle, na suverenitetu hrvatskog naroda u Hrvatskoj kao dijelu Jugoslavije, i nigdje se ne spominje, kao ni u ostalim točkama navedenog predizbornog proglasa, plan o stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države. Za razliku od Hrvatske demokratske zajednice Franje Tuđmana je Hrvatska stranka prava Dobroslava Parage u svom programu iz 1990. godine naglasila politiku stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države. Evo naglaska iz tog programa u govoru Dobroslava Parage na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 21. prosinca 1990. godine:

Moram vas obavijestiti da su nadležne vlasti u Zagrebu izdale naredbu s kojom zabranjuju ovaj skup. Doveli su ovdje policijske odrede, a i sada traže isključenje razglasa, ali ja im kažem s ovoga skupa da niti naredbe policije, niti vojna okupacija, niti specijalci – nitko neće zaustaviti hrvatski narod u njegovom pohodu prema slobodi i nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Mi, ovdje okupljeni tražimo da hrvatski Sabor raspiše referendum, da dopusti hrvatskom narodu da se sam izjasni da li želi svoju državu – nezavisnu državu, ili želi ostati u tamnici naroda koja se zove i koja će biti nova, treća Jugoslavija…(inspektori policije provaljuju u privatni obiteljski stan i u tom trenutki iskapčaju razglas iz električne mreže; okupljeni prosvjednici zvižde vlastima Franje Tuđmana, a D. Paraga uzima megafon i nastavlja govor)… (…)”

Povijesna je činjenica da Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SRH, nije dozvolio raspisivanje referenduma o nezavisnosti, nego je 19. svibnja 1991. godine održan referendum na kojemu su se hrvatski građani izjašnjavali žele li jugoslavensku konfederaciju ili jugoslavensku federaciju. Srećom, Sabor Republike Hrvatske je, na demokratski pritisak Dobroslava Parage, 25. lipnja 1991. proglasio hrvatsku državnu nezavisnost, ali Franjo Tuđman Brijunskim sporazumom od 7. srpnja 1991. stavlja saborsku odluku i ustavni zakon o nezavisnosti izvan pravne snage, do 8. listopada 1991. godine. To su dokazi, a ima i drugih, koji dokazuju nepobitnu činjenicu, da je jedino Hrvatska stranka prava na čelu sa Dobroslavom Paragom stajala iza hrvatske državne neovisnosti i samostalnosti, dok to HDZ sa Franjom Tuđman nije bio, niti je to bio HSLS ili HSS, dok je Račanov SDP-SKH išao čak ispod nivoa suverene Hrvatske u konfederativnoj Jugoslaviji, jer je Ivica Račan zastupao program isto kao Slobodan Milošević, naime, jugoslavensku federaciju, s tim da je Milošević javno htio “čvrstu” federaciju ili srpsku hegemoniju i jugoslavenski centralizam i unitarizam, dok je u stvarnosti razbijao SFR Jugoslaviju i stvarao “Veliku” Srbiju.

Završno, ne samo da autorica na neki način i dan danas živi u oblacima, izvan realnosti, veličajući doprinos njezina supruga i prvog hravtskog predsjednika Franje Tuđmana, koji ima svoje snažne zasluge u borbi za hrvatsku stvar, ali koji je vodio krivu i neprincijepijelnu politiku protiv boraca za hrvatsko državno pravo Dobroslava Parage i Ante Paradžika, a o metodama koje je Franjo Tuđman koristio protiv Parage i pokojnog ubijenog Paradžika ovdje ne treba govoriti, jer o tome će hrvatska povijest još puno i iscrpno pisati. Samo bih naveo, da je Franjo Tuđman bio dugogodišnji suradnik generala „JNA” Ivana Gošnjaka, super zadrtog boljševika, i da je Franjo Tuđman iz hrvatske državne politike izopćio nositelje hrvatskog državnog prava Paragu i Paradžika, ali ih nije uspio pokoriti i uništiti, i to je razlog što je Republika Hrvatska danas još suverena i samostalna i neovisna država, a dokle će takva ostati, i da li će u budućnosti opstati, vidjeti ćemo, i nadamo se da hoće, unatoč svim pokušajima njezine destabilizacije od strane protuhrvatskih snaga kod kuće i u svijetu. Unatoč tome što je Franjo Tuđman 1990. lansirao politiku pomirbe, istovremeno je proklamiranu politiku pomirbe minirao dovođenjem u vlast dokazanih protuhrvatskih, boljševičkih “kadrova”, koji Hrvatskoj i dan danas podmeću klipove. Međutim, pokojni osnivač Hrvatske demokršćanske stranke i politike, dr. Ivan Cesar, ostavio je u svom političkom testamentu 1993. poruku hrvatskom narodu i svijetu, da je hrvatska politika Dobroslava Parage “NEPOKOLEBLJIVA” ! I to je nada koju Hrvati trebaju poduprijeti, i ostati slobodni, a ne postati helotima !