«HRVATSKO
PRAVO»
12. prosinac
2006.
“PRIMARIJUS MANIPULACIJE”
«Potpisnici
Deklaracije o hrvatskome jeziku su bombaši koje treba krivično goniti» (Stjepan Mesić, 1967. godine)
«Hrvati su
pobijedili 1941. godine kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu» (Stjepan Mesić, 1992. godine)
«Ako sam to rekao
/1992./, bio je to taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate
u otporu velikosrpskoj politici i četništvu nastojali mobilizirati na
koketiranju s ustaštvom» (Stjepan Mesić,
11.12.2006.)
Zanimljivo, neki su
Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu nastojali mobilizirati na
koketiranju s ustaštvom, samo ne Stjepan Mesić. Optuženi Slobodan Milošević je
na svom suđenju upitao haškog svjedoka Mesića: «Izdali ste Jugoslaviju, izdali
ste Tuđmana i HDZ, tko je sledeći?» Svojom mizernom obranom od činjenične
optužbe da je 1992. godine u govoru pred hrvatskim iseljeništvom u Australiji
veličao NDH, Stjepan Mesić je ovaj puta izdao hrvatsko iseljeništvo, tvrdeći da
je spominjao hrvatsku pobjedu 1941. godine zbog «nabrijanih emigranata», i da
je to bilo nužno kako bi im mogao reći da je Hrvatska ponovo pobijedila 1945.
godine, jer da se našla na strani antifašističkih pobjednika.
Pitanje je, otkud
Mesiću hrabrost da 1992. godine u Australiji uopće govori pred «bombašima».
Naime, u svom napadu na Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku iz 1967.
godine Mesić hrvatsku emigraciju naziva «bombašima». Ne sumnjamo da je Mesić
1992. pred «napaljenim emigrantima» izveo još jednu varku, obraćajući im se na
hrvatskom jeziku, a ne na (nepostojećem) «hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom
jeziku». U priči o Mesićevu
govoru pred australskim Hrvatima 1992. opinion
makeri (stvaratelji javnog mišljenja) naših neslobodnih medija zaboravljaju
jedan mali detalj. Mesić, naime, nije 1992. odbio novčanu pomoć «nabrijanih emigranata»
za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, niti se zna gdje je taj
novac iz Mesićeve torbe završio, osim po onome što Mesić tvrdi, da je torbu
nekome predao u Zagrebu. Kome? Možda mrtvom Gojku Šušku koji Mesićevu priču ne
može potvrditi? Ili nekoj drugoj, u međuvremenu preminuloj osobi? Istraga o
ukradenom novcu hrvatskog iseljeništva, koju Mesić toliko zagovara na riječima,
mogla bi početi istragom nad predsjednikom Mesićem, jer ako pod istragom mogu
biti američki predsjednici, ili kao odnedavno izraelski predsjednik Katzav,
onda nema razloga da se pod policijsko-državnoodvjetničkom istragom ne nađe i
predsjednik-građanin ili građanin-predsjednik.
Mesića svjetlosnom brzinom sustižu repovi njegove mračne
prošlosti. «Jadni» Mesić nikada ne može biti siguran
kada i iz kojeg će šešira iskočiti zec. Predsjednik Mesić toliko je
kompromitiran da je uopće upitno može li suvereno obnašati predsjedničku
dužnost, ili bilo koja obavještajna služba ovoga svijeta može predsjednika
ucijeniti, i Republiku Hrvatsku odvesti na rub provalije? Sanaderovo pokazivanje mišića predstavniku Europske komisije u Zagrebu,
Degertu, ugrozilo je daljnje pregovore naše zemlje s Europskom komisijom, tako
i životno važnu reformu pravosuđa. Zbog Mesićeve kontroverzne prošlosti ponovno
su ugroženi pregovori naše zemlje s Europskom komisijom (europski dužnosnici
ostali su konsternirani Mesićevim govorom u Australiji 1992. godine), pa se
postavlja pitanje, provode li Sanader i Mesić neku tajnu politiku kojom
Hrvatsku guraju prema Balkanu, dok se javno zalažu za punopravno članstvo naše
zemlje u Europskoj Uniji.
Što se tiče
«hrvatskih pobjeda», sumnjamo da je Hrvatska pobijedila 1941. i 1945. godine, a
«plodove» hrvatske pobjede iz 1995. hrvatski narod osjeća i danas na vlastitoj
koži, posebno Vukovarci, i Hrvati u Bosni. Godine 1945. je Hrvatska doživjela
okupaciju boljševika, isto kao Litva, Poljska ili Mađarska. Dok je u Zapadnoj
Europi, u Francuskoj, Belgiji, Danskoj i Nizozemskoj pobijedio (demokratski)
antifašizam, u Hrvatskoj je 1945. pobijedio totalitarni jugokomunizam, dok Tito
ima s antifašizmom veze koliko Mesićev otac i njegov sin, dakle, nikakvu.
Mesićeva prošlost
obiluje manipulacijama. Njegov kontroverzni govor u Australiji 1992. nije ništa
drugo nego truli plodovi koji danas dolaze na naplatu, taman da se politički
demokratski krugovi u Europskoj Uniji počinju pitati, ima li u Hrvatskoj nekog
državnog čelnika koji ne laže, nakon što su se uvjerili u laži premijera
Sanadera, kojega je Wall Street Journal nedavno
nazvao «doktorom manipulacije». Stipe Mesić bi po tome ispao «primarijus
manipulacije». Mesićeva obrana vrijedi
koliko i njegovi nedosljedni i licemjerni stavovi. Zar predsjednik Mesić nije
nedavno odgovorne u «Večernjem listu» nazvao «ustašoidima»? (Opinion makeri
Mesićevu izjavu o «ustašoidima» prešućuju.)
Drugi predsjednik
Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, uopće nije bio protagonist Hrvatskog
proljeća, iako se takvim predstavljao u javnosti. Naime, integralni dio
Hrvatskog proljeća bila je Deklaracija o
položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, kojom su hrvatski
intelektualci tražili zaštitu za hrvatski jezik od srbizacije. Delegatski
zastupnik komunističke partije u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske,
komunistički aparatčik Stjepan Mesić, traži kazneni progon potpisnika
Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. Partijsko glasilo «Vjesnik», osnovano
od jugoslavenskih partizana u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata kao
«Vjesnik narodne fronte Hrvatske», prenio je 1967. godine Mesićev napad na
potpisnike Deklaracije:
«(...) Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u
diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje *bombi na naša /jugoslavenska,
op.a./ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u
Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica,
koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju,
rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je
uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv
onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi,
a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale
velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod
udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke
domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i
sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali
u pijanom ili kakvom drugom opojom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela
apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se
onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se
ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i
tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.» (Vjesnik, 31.7.1967 «S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije» i «Potpisnici
Deklaracije o hrvatskome jeziku su bombaši koje treba krivično goniti»)
/*Bombe odnosno
terorističke akcije o kojima je govorio delegat Stipe Mesić pripisivane su
hrvatskim emigrantskim organizacijama, koje su u žargonu jugokomunista nazivane
«ustaškim organizacijama»,ali je povijesna znanost u vremenu poslije tih
događaja dokazala da su bombe podmetali tajni agenti i suradnici odnosno
doušnici jugokomunističkih totalitarnih tajnih službi, infiltrirani u hrvatske
emigratske organizacije, op.ured./
Ovome se može
pridodati, da je već samo navedeni detalj o govoru Stjepana Stipe Mesića iz
1967. godine mogao biti dovoljan za lustraciju Stjepana Mesića iz bilo koje
javne i državne službe Republike Hrvatske. Osim ako opinion makeri naših medija misle da je, nakon što je iskočio zec
iz australskog šešira, opet dovoljna isprika, kako bi cirkus mogao ići dalje, u
sljedeće Potemkinovo selo koje su raznorazni «doktori manipulacije» izgradili u
posljednjih 16 godina «hrvatske demokracije».