Jutarnji list: 02. 01. 2002.

Sretna nova

Treća četvrtina Vladina puta pokazat će prije svega jasan gospodarski trend. Najkasnije za godinu dana moći ćemo podići palac gore ili ga spustiti dolje

Piše: Zdenko Duka

Sutra će Vlada na prvoj ovogodišnjoj sjednici, raspravljati o sebi samoj, o koaliciji koja vlada i - o nama. A mi, iznevjerenih očekivanja, uz strepnju koju nalažu iskustvo i razum, na prijelazu godina uvijek se nadamo, ohrabreni čestitkama i koječime, da će biti bolje.

Ni 2002. neće sigurno biti dosadna.

Pola prijeđenog puta kasno je za povratak, ali je daleko od kraja, pa je neka prijelomna točka, u kojoj se miješaju i pesimizam i optimizam, i iza koje dolazi treća četvrtina koja mora pokazati ide li se k cilju ili se zalutalo.

"Smjer kojim idemo, taj je smjer dobar. Njime ćemo nastaviti i u godini koja je pred nama i rezultati neće i ne smiju izostati!", hrabri nas u novogodišnjnoj čestitki predsjednik Stipe Mesić. Potpredsjednik Sabora Mato Arlović kaže ovih dana "kako Vlada ne vlada, nego samo liječi rane". Dokad će vidanje rana trajati Arlović ne kaže. Osim toga, i vidati rane može samo onaj koji zna kako će ih najbrže zacijeliti. Mora znati što je dobro i za zdravog, i dok ranjenomjoš vida rane, izvoditi ga istodobno na najbolji put.

Ako ne vlada Vlada, ondaje ili kaos ili, pak, vlada netko drugi. Antiglobalisti i, s druge strane, zagovarači "nacionalnog suvereniteta", reći će da u Hrvatskoj vladaju stranci jer su oni kupili vodeće hrvatske banke i jer će, najvjerojatnije, već u 2002. dovršiti kupnju najvećih i najvažnijih hrvatskih tvrki. To nije isisano iz prsta.

Najfascinantniji podatak u prosincu je da su (osiromašeni) hrvatski građani samo u tom posljednjem mjesecu u godini izvukli iz čarapa i u banke uložili više od milijardu maraka, a iznos uloženih deviza tijekom godine debelo premašuje potreban novac za autocestu od Zagreba do Splita. Nakon što su, jednom, prije deset godina, u propaloj državi, "nacionalizirane" devize, Ijudi su se oporavili. Nekoliko milijardi maraka iznesenih na sunce dokazuje da živjeti u Hrvatskoj i nije tako loše, te da su se mnogi snašli i u (polu)ratnom okruženju i u raljama "bešćutnog" kapitalizma.

Ali kamo će taj naš novac otići ipak odlučuju stranci, i bogate banke vrlo vjerojatno neće ni ubuduće, kao ni do sada, ulagati u hrvatske programe, nego će eure iznositi van, gdje je sve sigurnije a porezi su manji.

Ono što se poslije dvije godine koalicijske vlasti može sigurno reći jest da se u ovoj zemlji prvi put u pola stoljeća gradanski živi, odnosno da se i u politici i u gospodarstvu barem pokušavaju primijeniti norme liberalnog kapitalizma, vrlo nesavršenog političkog sustava od kojeg ipak još nije pronađen bolji.

Ona ključna, treća četvrtina puta pokazat će prije svega jasan gospodarski trend. Hoće li biti više novih radnih mjesta od onih koja se ukidaju; hoće li se velila vanjski dug početi smanjivati ili će barem stagnirati; hoće li hrvatski izvoz u novim bescarinskim uvjetima doista značajno ojačati, kao što tvrdi Linić i neki drugi, sve su to pitanja na osnovi kojih ćemo (najkasnije) za godinu dana moći podići palac gore - ili ćemo ga morati spustiti dolje.

Politički, ova će godina biti isto toliko trusna kao i u ekonomiji. Dva ključna izborna stranačka sabora - HSLS-ov i HDZ-ov odredit će kojim će se političkim pravcem kretati te stranke. Čini se da sabor HSLS-a, početkom veljače, neće presudno utjecati na stabilnost vladajuće koalicije jer bi koalicija, čak i ako dođe do izvlačenja (dijela) te stranke iz nje, najmanje još nekoliko mjeseci mogla opstati.

Iako svijest o posvemašnjoj hrvatskoj nevinosti u posljednjem ratu sve više slabi, detonator koalicije u nekim, ali zaista samo posebno nepovoljnim unutarnjim okolnostima u 2002. može biti Haaški sud s novim optužnicama.

Jačanje prava i pravne sigurnosti (a to je još najbolnije) za građane je najvažnije. Uz pravicu i novac, treba li štogod drugo?