Vjesnik: 16. 01. 2002.

Za razliku od drugih stranaka, SDP vješto skriva svoje prljavo rublje

Iz Bandićeve gluposti svatko će izvući pouke, a najviše koristi imat će Račan, pa makar i uz minimalne gubitke za stranku. Mnogi sukob Račana i Bandića olako svode na nekakva ideološka razmimoilaženja, ali zapravo je riječ o rivalitetu. A Račan, kao Račan, zna da je mnogo puta korisniji omekšivač ili odstranjivač kamenca negoli smrdljiva lužina ili kiselina

GOJKO MARINKOVIĆ

Većina hrvatskih političkih stranaka svoje prljavo rublje običava prati javno uz upotrebu žestokih i po zdravlje štetnih deterdženata, ne libeći se ni solnih i inih kiselina.

Ni autoritaran i neprijeporan Tuđman nije uspio spriječiti cipelarenja unutar svojeg HDZ-a, a prva velika javna bruka zabilježena je kada su drugi i treći čovjek stranke - Josip Manolić i Stipe Mesić - osnovali Hrvatske nezavisne demokrate. Kako je slabila Tuđmanova fizička moć, tako je rasla nesnošljivost među sukobljenim strujama, da bi nakon njegove smrti nastala još jedna stranka - Granićev DC.

Vrh stranke i danas se glođe kao žuti mravi, pa nema jamstava da se HDZ neće nastaviti dijeliti. Uostalom i HIP je takav primjer.

U Hrvatskoj narodnoj stranci najviše se pamti odlazak Ivice Vrkića koji se nakon poraza od Radomira Čačića skrio pod skute HDZ-a i uhljebio na HRT-u. Među pravašima godinama je trajao nesmiljen sraz Dobroslava Parage i Ante Đapića. U HSS-u, u vrijeme predsjednikovanja pokojnog Drage Stipca, vodile su se oštre polemike o tomu treba li baš doslovno shvatiti ime stranke i tako joj suziti biračku bazu. U IDS-u bilo je svakakvih potresa, od onoga s Ivanom Herakom do sadašnje situacije kada predsjednik Ivan Jakovčić gotovo da ne razgovara s Dinom Debeljuhom.

Apsolutni prvak po količini javno oprane prljavštine ipak je HSLS, koji se nakon jednog oštra okršaja podijelio na dvije stranke i tako je nastao LS. Sadašnji najnoviji veksl ekshibicionizam vodi neizvjesnom raspletu sve dotle da se ne zna hoće li se roditi još neki novi LS.

U ovih desetak višestranačkih godina stječe se dojam da je od pošasti mazohističkoga javnog pranja prljavog rublja bio pošteđen jedino SDP.

Od trenutka kada je na posljednjem SKH kongresu, potkraj 1989. godine, Račan pobijedio sada već pomalo zaboravljenog Ivu Družića, a potom se riješio usluga Drage Dimitrovića, Celestina Sardelića, Borisa Malade i drugih mu dotadašnjih saveznika, ali i protivnika kao što su Branko Horvat i potpuno marginalizirao staru komunističko-marksističku struju, SDP se u pravilu doimao kao monolit.

U najtežim vremenima kao što je to bilo 1992. godine, kada je stranka jedva prelazila izborni prag, Račan se oslanjao na Zdravka Tomca i Matu Arlovića i nekoliko tada još neiskusnih cura, a ni u jednom trenutku nije javno rogoborio protiv Tomčevih izleta udesno i njegova koketiranja s Tuđmanom. Istina, sijevnulo bi tu i tamo, kao na primjer, zbog udruživanja s Vujićevom Socijaldemokratskom strankom, ili neprihvaćanja Tripalova ASH-a.

SDP je svoje međusobne nesuglasice prao u vlastitoj perilici rublja bez javne buke, što je jedan od razloga da je SDP u jednom trenutku postao prvom strankom u zemlji i zajedno s HSLS-om prije dvije godine srušio HDZ. Nesklonost da se prljavo rublje izbjeljuje u javnim praonicama Račan je pokazao i nakon Bandićeve gluposti.

Premijer je u svojoj prvoj reakciji, a na tome je i ostalo, izjavio kako zagrebački gradonačelnik mora odgovarati prema zakonu kao i svaki drugi građanin, ali da će i snositi političke posljedice, vješto i oprezno prebacujući lopticu na teren Gradskog odbora SDP-a. Osim samog Bandića, koji se nevješto branio »narodnom« izrekom »nek prvi baci kamen«... pokazavši da kao praktičan vjernik ne poznaje ni Bibliju, jedini se još iz SDP-a oglasio Zdravko Tomac.

On je smislio formulu o izglasavanju nepovjerenja Bandiću, ali je onda oštro zaprijetio HNS-u da bi stati uz bok opozicije značilo kraj gradske koalicije i nove izbore. Tomac je bio precizan: SDP ne želi smijeniti Bandića, niti će ponuditi novog kandidata za prvog čovjeka metropole.

Bez obzira na izletavanje glavnog tajnika HNS-a Srećka Ferenčaka koji je tražio da Bandić da ostavku, reakcije Vesne Pusić upućuju na to da se 31. siječnja u zagrebačkoj Gradskoj skupštini neće dogoditi ništa spektakularno i da Zagreb neće na prijevremene izbore.

I opet, tko zna koji put, stekao se dojam da je SDP monolitan i čvrst kano klisurina i da je vrh stranke ne samo oprostio nego i stao iza Bandića.

Ali dobri poznavatelji stanja u SDP-u tvrde da je Račan, bez obzira na to koliko je u početku bio zabrinut, jer uz brojne brige nije mu trebala i ta glupost, istodobno zadovoljno trljao ruke. Mlad i agilan zagrebački gradonačelnik, koji bi po svaku cijenu htio biti hrvatski Giuliani, darovao je Račanu takav as od kojeg će Bandić imati dugotrajan mamurluk.

Premijer i Bandić već su dulje u osobnu sukobu i komuniciraju samo putem posrednika, najčešće u liku Zdravka Tomca. Račanu smeta Bandićevo soliranje, prebacuje mu rođačke veze, druženje i vezivanja s ljudima iz sumnjiva miljea, smatra da je njegova politika previše populistička i da mu ništa nije sveto osim karijere. Ima tu nešto od onoga Tuđmanova: neće dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu.

Račan se, zapravo, boji Bandićeve popularnosti i goleme energije, kojoj nitko od SDP-ovaca nije dorastao. Gradonačelnik stiže svugdje i svagdje, a širinom svojeg djelovanja i načinom ophođenja s građanima pridobiva i glasove onih koji u SDP-u vide samo reinkarnaciju komunista.

Uostalom i onaj urbaniji dio Zagrepčana radije bi na čelu grada vidjeli nekog uglednog gospodina i uvaženog intelektualca, negoli vješta populističkog menadžera, uz to još Hercegovca. Svojedobno Račan nije skrivao da bi na tom izuzetno važnom mjestu radije vidio Josipa Kregara.

Račan je čovjek sitnog veza, naučenog tridesetogodišnjim iskustvom u velikoj politici, nije od velikih poteza, a kamoli rezova, pa je tako samo diskretno javno ukorio Bandića, svjestan da s njim ovog trenutka ne može u otvoren rat i da baš ne stoji tako čvrsto u najjačoj SDP-ovskoj organizaciji u zemlji.

To ne znači da neće iskoristiti darovanu mu prigodu da ga smanji za koji centimetar, jer iako je on u SDP-u neprikosnoven broj 1, nije od onih koji će dopustiti da uz njega raste još neki čvrst hrast sorte Giuliani.

Prvi izravni napad na Bandića, ali i tada dosta uvijeno, Račan je obavio prije dvije godine putem Foruma mladih SDP-a Zagreba kada je kritiziran relativan neuspjeh na gradskim izborima, na kojima je SDP-ova lista samo za prsa tukla HNS, osvojivši samo 21 posto glasova.

U pismu, koje je skrivano od javnosti, tada je pisalo: »Za takav izborni rezultat u velikoj mjeri krivimo promašenu i staromodnu kampanju koja je SDP predstavila staromodno i demagoški.« Na sljedećim redovnim izborima Bandić se popravio i osvojio 27 posto, ali onda se Račanu natociljao svojim nespretnim pismom u kojem članovima SDP-a obećaje da im stoji na raspolaganju za rješavanje njihovih problema.

Račan je tada Bandića kaznio tako što mu je zabranio kandidiranje za potpredsjednika stranke i javno mu poručio: »Vlast možemo izgubiti, ali obraz nikada.«

No ni te jasne Račanove poruke nisu spriječile delegate stranačke konvencije da Bandića s velikim brojem glasova izaberu u Predsjedništvo stranke.

Ta konvencija, od prije 13 mjeseci, pamtit će se i po tome što Zdravko Tomac nije uspio postati potpredsjednikom i prvi put nema ga u najužem vodstvu SDP-a. Račan je tako uspio amortizirati makar jednog od stalnih buntovnika i svojeglavaca, koji je pokazivao veće ambicije od onoga što mu je bio voljan ponuditi.

Tomac je htio biti ministrom vanjskih poslova, ali morao se zadovoljiti potpredsjednikovanjem Sabora i predsjedanjem Odbora za vanjsku politiku. Tomac, koji se Račanu u posljednje vrijeme najviše zamjerio tezom: osvojili smo vlast i predali je drugima, vidio je sebe u gradonačelničkoj fotelji, od čega, čini se, ni sada ne odustaje. Kako onda protumačiti da je upravo on kurir na relaciji Račan - Bandić i da je bezrezervno stao na gradonačelnikovu stranu? Zajedno smo jači! Uostalom, nije slučajno da je Bandić izabrao svoga bivšeg profesora za svoga gradskoga stranačkog potpredsjednika. Ili sjećate li se »Ljubavnog glasnika«?

Iz Bandićeve gluposti svatko će izvući pouke, a najviše koristi imat će Račan, pa makar i uz minimalne gubitke za stranku.

Mnogi sukob Račana i Bandića olako svode na nekakva ideološka razmimoilaženja, ali zapravo je riječ o rivalitetu. A Račan, kao Račan, zna da je mnogo puta korisniji omekšivač ili odstranjivač kamenca negoli smrdljiva lužina ili kiselina.

Autor je slobodni novinar iz Zagreba