Vjesnik: 24. 01. 2002.

Ima li prostora za dijalog između Crkve i društva?

Fra Bonu Šagija zabrinjava što se u javnim istupima ponovno zaoštrava podjela po liniji odnosa prema vjeri, Crkvi i naciji / Prema dr. Ivi Goldsteinu, Crkva potiče nedemokratske i antidemokratske tendencije u društvu i Hrvatskoj, svjesno ili nesvjesno, nastoji zalupiti vrata Europe

ZAGREB, 23. siječnja - Posljednjih su mjeseci zaredale žestoke javne polemike između kritičara iz crkvenih i građanskih redova. Komunikacija »visokog intenziteta« dosegla je vrhunac na pitanjima ustavnosti nekih dijelova Ugovora između Hrvatske i Svete Stolice. Na obje su strane pale teške riječi opterećene »olovnom prošlošću«, s uzajamnim optužbama za »klerikalizam« i »komunizam«.

Nedavno je o tome progovorio i fra Bono Zvonimir Šagi, franjevački redovnik i cijenjeni katolički teolog. On je svih ovih turbulentnih godina u neovisnoj Hrvatskoj bio primjer objektivnog, nepristranog i uistinu kršćanskog govora kakav bi Crkva trebala rabiti u dijalogu s javnošću.

U razgovoru za Kršćansku obiteljsku reviju »Kanu«, Šagi je rekao nešto što je većina medija u nas prešutjela, možda zato jer nisu navikli na ovakav govor fra Bona. Tom je prigodom Šagi rekao »da, kao nikad dosad, široki slojevi katoličkih vjernika imaju dojam neke protuvjerske i protucrkvene udružbe kojoj je teško shvatiti konkretan cilj«.

»Nas koji smo i u ona teška vremena sudjelovali u dijalogu s ateistima zbunjuju najednom tako jednostrani istupi, gotovo istom retorikom kao u vrijeme antiteističkog, ideološki monističkog društva«, kaže Šagi.

Prema fra Boninu sudu, ne mogu se izjednačavati sekularizam i ateizam, stoga činjenica da je država odvojena od religijskih institucija ne znači da je ona ateistička, a još manje antiteistička. Smatra da je neopravdano govoriti o privilegiranosti Katoličke crkve jer je ona - kao specifičan međunarodni subjekt i kao vjerska zajednica povijesno i većinski nazočna u našem društvu - prva jasno definirala svoj status u odnosu s državom.

Šagija zabrinjava to što se u javnim istupima ponovno zaoštrava podjela po liniji odnosa prema vjeri, Crkvi i naciji. »Umjesto gospodarskih, društvenih, političkih programa, umjesto opredjeljenja za prava rješenja, stranke će se opet prosuđivati po katolištvu i vjeri, odnosno po govoru o vjeri, katolištvu i hrvatstvu, javnom odnosu prema Crkvi«, rekao je Šagi, dodavši da se time i teolozima oduzima mogućnost da unutar crkvenih zajednica, među vjernicima, pokrenu otvoreni dijalog koji bi mogao omogućiti i pokretanje pravih pitanja.

S druge strane, kao primjer aktualne građanske kritike, zanimljivo je mišljenje povjesničara i profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. Ive Goldsteina. On je ovih dana, u razgovoru za »Feral Tribune«, istaknuo kako je žalosno i zabrinjavajuće da »Crkva potiče nedemokratske i antidemokratske tendencije u društvu i da ovoj državi, koja sada ima priliku da uđe u Europu, svjesno ili nesvjesno, svim silama nastoji zalupiti ta vrata«.

Kao argument za nedemokratičnost Crkve, Goldstein je istaknuo da Crkva bespoštedno napada svakoga tko ne prihvaća njen stav.

Prema Goldsteinu, Crkva u Hrvatskoj pokazuje da se ne zna kretati u demokratskom miljeu i da ne zna ni ispravno niti pravodobno reagirati na izazove i pitanja s kojima se svakodnevno suočava. Napominje da je Crkva sedamdesetih godina igrala pozitivnu ulogu kao »jedini čuvar hrvatstva i alternativne društvene memorije«, te da se čak i devedesetih, kad je bila privilegirana, pod Kuharićevim vodstvom Crkva znala distancirati od režima.

Gdje je taj kritički odnos prema desnim opcijama danas, pita Goldstein i zaključuje da se Crkva danas »legitimira uz jedan retrogradni politički koncept«, te da se ne želi suočiti s realnošću, »ne zato što je snažna i bahata, nego zato što osjeća da je slaba i nesigurna«.

Za Goldsteina je to crkveno optiranje za desne političke opcije svojevrsni anakronizam u suvremenoj Europi, jer je Crkva u Hrvatskoj danas zauzela poziciju koju više nema ni u jednoj drugoj europskoj zemlji.

Na ovim su primjerima očita dva sasvim različita gledišta na jednu stvarnost, koja dolaze od dvojice uglednih društvenih kritičara. Ako je toliki jaz među stavovima kritičara koje ne možemo svrstati u antagonističke ekstreme, postavlja se pitanje je li uopće ostalo prostora za dijalog.

Naime, kao ni hrvatsko društvo, ni Crkva u Hrvatskoj nije monolitna. I u njoj ima više struja, slojeva, interesnih skupina i lobija. S druge strane, ni sva građanska kritika nije apriorno usmjerena protiv Crkve nego protiv devijantnih pojava unutar nje. Jer čemu bi zapravo služila kritika ako ne bi polazila od nakane da ukaže na negativne pojave, s tendencijom da ih se u konstruktivnom dijalogu pročisti i neutralizira. Na isti način, kao što i Crkva sebi uzima pravo da bude moralni i etički korektiv društva, tako i drugi imaju pravo na tu poziciju. Pa i kad je Crkva objekt te kritike, jer Crkva nije (a i ne želi biti) izdvojena iz društva.

No ključni problem koji ometa konstruktivan dijalog je taj što je kritičara (na obje strane) koji nastoje biti neutralni vrlo malo, a onih koji su za jednu stranu apologeti, a za suprotstavljenu stranu suci, ima na svakom koraku. I sve dok za većinu javna i medijska scena bude sudnica, a ne prostor ravnopravnog sučeljavanja argumentima, »oštar dijalog« će u Hrvatskoj biti samo eufemizam za javne obračune s neistomišljenicima i političkim protivnicima.

Gordan Pandža