Zadarski list: 19. i 20. 01. 2002.

Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 otkriva do sada nepoznate podatke o istrazi ubojstva obitelji Ševo:

Protiv Vinka Sindičića vodi se postupak zbog likvidacije obitelji Ševo, a Bože Vukušić svojom knjigom želi prikriti istinu

Bože Vukušić svojim apsurdnim tvrdnjama u knjizi i na njezinom predstavljanju ustvari nastoji prikriti stvarne krivce za likvidaciju obitelji Ševo i odvesti istragu posve pogrešnim pravcem. Zadarski novinar, kojega je prozvao bez ikakve osnove, potpuno je nedužan i to treba reći. HSP 1861 je prije dvije godine na zagrebačkom Županijskom sudu podnio kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića kao osumnjičenog za ubojstvo hrvatske emigrantske obitelji i istraga je tek počela, kazao nam je u jučerašnjem razgovoru Dobroslav Paraga

Piše: Arijana BARABA

Čitao sam tekstove objavljivane u Vašem listu o reakcijama na knjigu Bože Vukušića "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva" i morao sam se javiti. Vukušić svojim apsurdnim tvrdnjama u knjizi i na njezinom predstavljanju ustvari nastoji prikriti stvarne krivce za likvidaciju obitelji Ševo i odvesti istragu posve pogrešnim pravcem. Ništa drugo. Zadarski novinar kojega je prozvao bez ikakve osnove, potpuno je nedužan i to treba reći. HSP 1861 je prije dvije godine, a po naputku i zamolbi gospođe Anđe Primorac, rođene Ševo, na zagrebačkom Županijskom sudu podnio kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića kao jedinog osumnjičenog za ubojstvo tročlane hrvatske emigrantske obitelji, kazao nam je u jučerašnjem razgovoru Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861, te nam je dostavio i sav materijal prijave koji konačno daje malo svjetla na čitavu aferu "Denis" o kojoj je naš list pisao tijekom proteklih desetak dana.

Sindičić je spretno igrao dvostruku ulogu

HSP 1861 na dan 3. kolovoza 1999. godine podnio je Kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu RH i državnom odvjetniku Berislavu Živkoviću protiv Vinka Sindičića, rođenog 1943. godine u Baškoj Vodi na otoku Krku, koji je u to vrijeme boravio u pritvoru Županijskog suda u Zagrebu. HSP je dalje naveo u prijavi da Sindičića "sumnjiči da je počinio teško kazneno djelo trostrukog ubojstva jedne maloljetne i dvije punoljetne osobe izvan granica Hrvatske, odnosno bivše SFRJ, čime je počinio akt Međunarodnog terorizma da naškodi Republici Italiji, u kojoj je ubojstvo počinjeno.

HSP 1861 zastupan po Dobroslavu Paragi kao predsjedniku podnosi ovu Kaznenu prijavu kao zainteresirana strana, radi otkrivanja i kažnjavanja zločinačkih djela bez obzira na počinitelja. Takav i taj interes morao bi prije svega biti u interesu demokratske države Hrvatske, a poglavito sudskih vlasti", stoji u obrazloženju prijave koju u cijelosti prenosimo:

"Postoji osnovana sumnja da je Vinko Sindičić trostruki ubojica ubojstva počinjenog 24. na 25. kolovoza 1972. godine u Italiji u mjestu San Dona di Piave - Caorle, kojom je prilikom u osobnom automobilu NSU crvene boje ubio tri osobe i to - Stjepana - Stipu Ševo, rođenog 10. prosinca 1937. godine u Hamzićima, Hercegovina, Tatjanu Ševo, rođenu 4. travnja 1946. godine u Varaždinu i njezinu kćer Rosemarie, rođenu 27. travnja 1963. godine u Stuttgartu.

Postoji osnovana sumnja da je Vinko Sindičić bio tajni agent Udbe u bivšem komunističkom režimu SFRJ pa je kao takva osoba boravio i putovao po mnogim zemljama svijeta, naročito se zadržavao u zemljama Zapadne Europe. U udbaškom poslu predstavljao se kao emigrant iz SRH, odnosno prema potrebi i zadacima koje je primao iz udbaških centara Beograda i Zagreba, uključivao se u emigrantske organizacije, pratio pojedine obitelji kao i pojedine osobe, usidrivao se u njihov život, utvrđivao njihova ponašanja i djelovanja prema komunističkoj Jugoslaviji.

Nedvojbeno je da je svoje poslodavce iz Beograda i Zagreba vjerno izvještavao o zbivanjima i praćenju pojedinih osoba, obitelji i organizacija, primao je upute i za likvidaciju nepoželjnih osoba, neprijatelja komunističkog sustava u koju likvidaciju se i sam upustio kao izvršilac najokrutnijih zločina. Vinko Sindičić je izvršio temeljitu pripremu za ubojstvo obitelji Ševo. Poslije ubojstva Josipa Senića i zatvaranja Oreča, Korača, Miloša i Rogića 1972. godine - stuttgartska skupina organizacije "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" bila je uglavnom razbijena.

Na slobodi je ostao Stipe - Stjepan Ševo sa svojom sjenom Vinkom Sindičićem, koji je vrlo spretno igrao dvostruku ulogu.

Pred Ševinim prijateljima hvali njega čime se uvlači i u njegovu obitelj, ali taj lukavi Sindičić posredstvom raznih anonimnih pisama i telefonskih razgovora po Saveznoj Republici Njemačkoj, širi najgore laži o Ševi. Pripisuje njemu krivnju za Senićevu smrt i zatvaranje skupine Oreč, optužuje ga na kraju čak i za izdaju Bugojanske akcije, itd.

Dobro je igrao dvostruku ulogu, s jedne strane agent jugoslavenske Udbe, s druge strane predstavljao se kao radikalni hrvatski emigrant u inozemstvu.

Udba osigurala Sindičićev alibi

Sindičićev san ostvario se kada je Ševo najavio da će tijekom 1972. godine ići na godišnji odmor u Italiju. Stipe Ševo odlučio je da 18. kolovoza 1972. godine sa svojom obiteIji, suprugom Tatjanom i kćerkom Rosemarie krene na godišnji odmor u Italiju, ali bez Vinka Sindičića. U tome, na žalost, nije uspio. Naime, kada se on s obitelji spakirao, pojavio se nenajavljeno i Vinko Sindičić s putnom torbom, rekavši da bi i on želio s njima putovati za Italiju jer se treba u Trstu sastati sa svojim roditeljima koje nije vidio godinama. Prije kretanja na put došlo je do malog ekscesa između Vinka Sindičića i kuharice koja je radila u Ševinoj gostionici u Stuttgartu.

Sindičić je upitao Ševu:

- Što radi kod tebe ova špijunka? Uslijedio je odgovor kuharice:

- Ti si špijun.

U prepirku se uključila Tatjana Ševo koja je rekla svom suprugu:

- Ako on ide, mislila je na Sindičića, ja neću ići!

Lukavi Sindičić se brzo svima ispričao, da je umoran, da cijelu noć nije oka sklopio, pa neka mu oproste. Tatjana je tiho promrmljala:

- Pokvarit će nam put ovaj idiot. Tatjana kao da je znala da s toga puta povratka neće biti.

Dakle, Sindičić je imao svoj plan i zadatak Udbe koji je morao izvršiti, a to je bilo ubojstvo čitave obitelji zbog zatiranja tragova zločina. Sindičić je lagao obitelji Ševo da ide u Trst na sastanak sa svojim roditeljima jer se on nije s njima niti sastajao, nego je želio i morao znati gdje će se obitelj Ševo smjestiti. Obitelj Ševo smjestila se u pansion "Bar Ristorante Centrale" u San Dona di Piave između Venecije i Caorla, u sobu broj 2, da bi se Sindičić smjestio odmah do njih, u sobu broj 3 gdje je prenoćio samo jednu noć - 18. kolovoza 1972. godine na 19. kolovoza 1972.

Sutradan navečer odvezao se vlakom za Trst na tobožnji sastanak s roditeljima. Vinko Sindičić je lagao da ima sastanak s roditeljima u Trstu.

Djelatnik Kriminalističke policije za Veneciju, dr. Salvatore Barba, brzo je utvrdio da se radi o podvali Udbe pa je zatražio informacije iz Njemačke. Informacija je bila da je zločinac Jugoslaven sa sumnjivim emigrantskim statusom pa je dr. SaIvatore Barba žatražio od jugoslavenskih vlasti da je potrebno dopustiti da talijanski organi ispitaju Vinka Sindičića. Na zahtjev kriminalističke policije i dr. Salvatorea Barba odgovorio je Okružni sud Rijeka, odbivši njihov zahtjev s obrazloženjem da se Sindičić već od 20. kolovoza 1972. godine nalazi kod svoje majke u Opatiji i da on ima čvrsti alibi - željeznićku kartu izdanu 19. kolovoza 1972. godine u San Dona di Piaveu s kojom je doputovao.

Talijanske vlasti, kriminalistička policija i sudovi, odmah su zaključili da ne postoji mogućnost suradnje s policijskom državom koja uzima u zaštitu "političkog emigranta", pa je istražni krug bio zatvoren, a Sindičiću je dopušteno i daljnje ubijanje.

Neoborivi dokazi o trostrukom ubojici

Ostala je nepobitna činjenica da je Vinko Sindičić govorio neistinu obitelji Ševo, pa slijedi logičan zaključak:

- da je Vinko Sindioć kupio samo kratu na željezničkoj stanici u San Dona di Piave dana 19. kolovoza 1972. godine kao lažni alibi njegova boravka u Opatiji ili

- da je 19. na 20. kolovoza 1972. godine doputovao u Jugoslaviju - Opatiju - Rijeku - Zagreb ili Beograd samo po instrukcije da bi se već 24. kolovoza 1972. godine našao ponovno na željezničkoj stanici u San Dona di Piaveu, doputovavši vlakom "Simplon Expres" koji je dolazio iz Jugoslavije, a dočekala ga je na opisanoj stanici obitelj Ševo koja ga je ukrcala u automobil.

- Isto tako je moguće da Vinko Sindičić nije morao otputovati iz Italije, a mogao je otputovati u Njemačku i naručiti razgovor za suprugu Stipe Ševe, te najaviti njegov dolazak u ime druge osobe, a onda se na željezničkoj stanici San Dona di Piave pojaviti na isti način kao što se pojavio pred obitelji Ševo 18. kolovoza 1972. godine kada su putovali iz Njemačke za Italiju.

- Dokazne činjenice i prikupljeni materijal da je sumnjičeni Vinko Sindičić trostruki ubojica gotovo je neoboriv.

a) te večeri 24. kolovoza 1972. godine oko 21.30 sati piljarica Antonia Mazaletto, što prodaje lubenice na glavnom trgu (Piazza de Gasperi) sjeća se crvenog NSU automobila iz kojeg je izašao Stipe Ševo i kupio za kćer Rosemarie krišku lubenice, kojom je prilikom piljarica vidjela u automobilu "čovjeka s crnim naočalama" koji se uvlačio u unutrašnjost automobila "kao da se krije".

b) na mjestu ubojstva ostali su tragovi i to:

-automobil u kojem su sjedili ubijeni i ubojica

- prazni šaržer prigušivač i sedam čahura

- mnogi drugi tragovi zločina, možda kose, otisak cipela ili ogrebotina na tijelu ubijenih, jer se Tatjana Ševo branila od napadača do iznemoglosti, odnosno od ubojice Vinka Sindičića, koji je za njezino okončanje života morao uporabiti novi šaržer metaka ubacivši ga u pištolj. Potrebno je vidjeti i otiske prstiju i ruku.

c) u neposrednoj blizini zločina nalazila se vojarna "Tombola Fava" artiljerijski raketni puk koji je na obavijest stražara vojnika Waltera Gabiatia, da se čuju u neposrednoj blizini pucnji oglasio stanje uzbune. Vojarna je smještena svega stotinjak metara od ceste San Dona di Piave.

Vojska je učinila blokadu svih okolnih puteva, a prvi putnici - jedan mladi bračni par izjavio je da je neposredno poslije nesreće vidio da je iz toga automobila izašao "jedan muškarac ne baš mnogo krupan" i u žurbi nestao u mraku prema obližnjem vinogradu.

Ispitivanje tog trostrukog ubojstva provodila je i "Centrala" u mjestu Streti di Eraclea kriminalističkom taktikom obrade, ali o tome nisu javno objavljeni podaci. Postoji informacija da je s javnim tužiteljem razgovarao državni odvjetnik SRH iz Zagreba, odnosno da je Zagreb upoznat s tim zločinom.

Predmet još nije u zastari!

Dobroslav Paraga u ime HSP-a 1861 predložio je zbog svega navedenog Državnom odvjetništvu RH u Zagrebu pokretanje kaznenog postupka protiv "osumnjičenog Vinka Sindičića jer postoje nedvojbeno čvrsti dokazi da je zločinačko djelo trostrukog ubojstva počinio samo on i nitko drugi", uz naglasak na činjenicu da "zastarni rok nije nastupio jer se protiv Vinka Sindičića nije ranije mogao pokrenuti kazneni postupak zbog nedostupnosti, bio je u emigraciji kao osumnjičeni suradnik Udbe, a osim toga tatijanskim vlastima bilo je onemogućeno da provedu kazneni postupak protiv Vinka Sindičića".

Ipak, tek 29. lipnja 2001. godine, znači, nakon gotovo dvije godine od podnesene kaznene prijave, i to nakon što je HSP podnio prijavu i protiv bivšeg državnog odvjetnika RH Berislava Živkovića, stiže odgovor Državnog odvjetništva:

- Kaznena prijava koju ste podnijeli protiv Vinka Sindičića zbog teškog ubojstva triju osoba počinjenih u Italiji, još uvijek se nalazi u radu kod ovog Državnog odvjetništva, a povodom iste je od Ministarstva pravosuđa Italije zatražena dostava dokumentacije sačinjene prilikom uviđaja od strane Kriminalističke policije Italije.

Jučerašnje javljanje predsjednika HSP 1861 Dobroslava Parage pomoglo je posve sigurno rasvjetljavanju cijelog slučaja, ne samo "Denis", nego i likvidacije obitelji Ševo uopće. Sadržaj njihove kaznene prijave protiv Vinka Sindičića prvi je do sada kompletan dokument o tome koje su činjenice slučaja Ševo, odnosno o tome što se zapravo događalo uoči ubojstva njegove obitelji. Što je najvažnije, prema svemu iznesenom, to bi mogao biti i nakon svih saslušanih uključenih strana, i prvi vjerodostojan rezime svih događanja prije i nakon likvidacije obitelji Ševo.

S druge strane HSP-u 1861 i njihovoj Kaznenoj prijavi ostaje sve manje uvjerljiv Bože Vukušić i njegovi do sada identificirani istomišljenici. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog evidentne neargumentiranosti i time neoprostive neozbiljnosti prilikom optuživanja uglednog Zadranina za monstruozni zločin, Vukušićevu tendencioznost ne treba dalje objašnjavati niti podsjećati na sve što je obilježilo predstavljanje njegove knjige u Zadru.

Bez i jednog dokaza, Vukušić je optužio posve nevinog čovjeka za strašan zločin i tako poslužio u igri koja se odvija na velikom platnu, ustvrdili su svi sugovornici našeg lista - od Dobroslava Parage, preko Jure Uvanovića do samoga Mandže. Mandžina jedina zbiljska veza s ubijenim Stjepanom Ševom bila je ta što su se rodili u istom mjestu i nekoliko puta u životu sreli. No, to ne znači apsolutno ništa. Kriviti Mandžu za bilo što na osnovi samo toga, nema veze sa stvarnošću.

No, Vukušić očito nije ni imao namjeru baviti se stvarnošću. Njegova, odnosno, ideja onih koji su ga pokrenuli i uveli u igru bila je zamesti pravi trag do ubojice obitelji Ševo, tvrde naši sugovornici. Na njihovu žalost, igra je prepoznata na vrijeme i ukoliko Vukušić pred javnost ne iznese neoboriv dokaz da je netko drugi iz kruga Stjepana Ševe, osim Vinka Sindičića, u vrijeme likvidacije bio uopće na tlu Italije, a kamoli u San Dona di Piaveu, a hrvatsko pravosuđe ovoga puta odradi svoj posao, ubojica obitelji Ševo, obzirom da je najvjerojatnije posve prepoznata, mogla bi se vrlo skoro sresti s pripadajućom kaznom.

Vukušić to najvjerojatnije sve vrlo dobro zna, kako i sam kaže. Uostalom, možda bi i njegovo ispitivanje pomoglo u sasvim nenadanom, lakom i jednostavnom dokazivanju tko je naručio, a tko ubio Stjepana, Tatjanu i Rosemarie Ševo.

- Slučaj ubojstva obitelji Ševo vrlo je jednostavan. HDZ ga nije htio rješavati punih deset godina, a mislim da nakon svega ne treba pojašnjavati njihove razloge prešućivanja istine. Kristalno je jasno koga su štitili štiteći Vinka Sindičića, za kraj je kazao Paraga.

Prema nekim glasinama, hrvatsko pravosuđe i policija navodno su izgubili svaki trag Vinku Sindičiću.

Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 u razgovoru za naš list tvrdi:

Skandalozno je da se Vukušić usudio optužiti Mandžu za ubojstvo obitelji Ševo

Razgovarala: Arijana Baraba

- Ovo nije prvi put do sada da se u slučaju Vinka Sindičića ljudi iz nekadašnje Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća kojoj pripada i dotični gospodin, autor knjige, istragu i javno mnijenje odvode na krivi trag. Tako se činilo i na primjeru optužbe i presude u slučaju ubojstva Brune Bušića. Tu je istraga također usmjeravana na pogrešan trag. Da je tu istraga pošteno i istinoljubivo vođena, nikada se ne bi pojavila optužnica protiv Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića jer Sindičić nije počinitelj tog ubojstva. Sve je to jedna velika podmetaljka, velika igra, kazao nam je na početku jučerašnjeg razgovora Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a 1861 i potpisnik Kaznene prijave protiv Sindičića za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Ševe i njegove obitelji.

Tko, prema Vama, vodi tu igru?

Mandžo je apsolutno nevin

- Visoko pozicionirani igrači u bivšoj HDZ-ovoj i današnjoj SDP-ovoj vlasti koji su zaštićeni poput svetih krava u Indiji u ovoj igri i ne odgovaraju za zločine počinjene u doba komunističke strahovlade. Udba, koja je u naslovu knjige Bože Vukušića, nakon pada berlinskog zida i nakon višestranačkih izbora nije niti reformirana. Ona je doslovno samo promijenila ime. Iz Službe državne sigurnosti u Službu za zaštitu ustavnog poretka, a neki članovi Udbe preselili su u HIS, UNS i tamo čitavih dvanaest godina, i danas tamo sjede, a bili su kreatori, između ostaloga i ubojstava hrvatskih političkih emigranata. Umjesto da se o takvim stvarima vode istrage, objavljuju se knjige koje uz svu “dobronamjernost” tendenciozno odvode na pogrešan trag, na isti onaj način na koji je potpuno pogrešno određena optužnica za ubojstvo Brune Bušića koja je neslavno propala.

Kako ste došli na ideju podnijeti Kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića?

- Kaznenu prijavu podnijeli smo pored ostaloga i u dogovoru s gospođom Anđom Primorac, rođene Ševo, ali prije svega jer smo vidjeli da Državno odvjetništvo i sudovi u Hrvatskoj uopće ne rade svoj posao. Morali smo tako reagirati. Ne samo da ništa nisu poduzimali, nego su i činili štetu, onemogućavali raščišćavanje stvari i kažnjavanje krivaca. Mi smo upozorili i da će propasti njihov proces u vezi s ubojstvom Brune Bušića jer je optužnica sastavljena protiv krivog čovjeka. Sindičića su optužili za ono što nije učinio, a ne za mnoge zločine za koje je utemeljeno osumnjičen da bi ih mogao počiniti, unaprijed znajući da će optužnice pasti. Za mnoge zločine postoje i čvrsti dokazi pa čak i krunski svjedok, ali za to nisu podigli optužbu. Sve zato jer je postojao tajni sporazum prije izručenja Sindičića u Škotsku s njegovim poslodavcima u Hrvatskoj, inače visoko pozicioniranim u ondašnjoj i današnjoj vlasti, da će biti suđen samo za jedno djelo koje nije počinio..

Po Vama je, znači, zadarski novinar Miljenko Mandžo, kojeg Vukušić proziva za likvidaciju obitelji Ševo, posve nevin optužen i to metodom – slučajnog uzorka?!

- Svakako. Bave se namjernim podmetaljkama i prozivkama, da bi sakrili pravi trag koji vodi do pravog krivca i pravog naredbodavca. Gospodin Mandžo, prema saznanjima koje imamo, apsolutno je izvan kruga onih koji bi bili počinitelji tog gnjusnog zločina, likvidacije obitelji Ševo. Upravo je skandalozno da se Vukušić usudio to učiniti. To je za tužbu. Naravno, ako gospodin Mandžo ima volje i živaca takvim se stvarima baviti. Za to će mu trebati velika doza strpljivosti i koncentriranosti.

Ako je točna Vaša verzija cijele priče o likvidaciji obitelji Ševo, kao i interpretacija Vukušićeve prozivke nevinih ljudi kao krivaca za taj zločin, kako objasniti da se Marijan Rogić, bivši član Hrvatskog revolucionarnog bratstva slaže s gotovo svim Vukušićevim tvrdnjama i konstrukcijama?

- Mogu samo odgovoriti da se dio hrvatskih emigranata stavio u potpunu službu propale Tuđmanove politike i solidarni su čak i u laži, a opet vam kažem – postoji živ i zdrav krunski svjedok za ubojicu obitelji Ševo. Čekamo 24 sata na dan, svaki dan, već dvije godine da Državno odvjetništvo sada na čelu sa Ortynskim pozove i sasluša tog svjedoka te potom pokrene zahtjev za otvaranje istrage o ubojstvu obitelji Ševo pred nadležnim Županijskim sudom u Zagrebu.

Vukušić ima zabranu ulaska u Njemačku…

Poznajete li od ranije autora kontroverzne knjige “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva” – Božu Vukušića i što znate o njemu?

- Za Vukušića znam da je bio optužen i osuđen za ubojstvo Jusufa Tatara u SR Njemačkoj. Zbog čega je HDZ-ova vrhuška intervenirala za njegovo prijevremeno puštanje iz njemačkog zatvora, uz koje je uvjete izašao – uvjetan otpust ili nastavljanje odsluženja kazne u Hrvatskoj, ne znam. Svakako, to treba vidjeti. Znam, međutim, da Vukušić ne smije u Njemačku i to samo za sebe puno govori.

Kako gledate na djelovanje organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo čiji je istaknuti vođa bio ubijeni Stjepan Ševo?

- Pripadnici HRB-a ljudi su koji su bili na popisima mnogih tajnih službi jer su se opredijelili da će se boriti za rušenje Jugoslavije i nezavisnost Hrvatske oružanim putem i time su označeni kao ekstremna ili revolucionarna organizacija čiji su članovi potencijalni izazivači terorističkih akcija, napada na strana diplomatska predstavništva, sudionici otmica. HRB se može uvijek usporediti sa IRA-om…

Pitanje je ustvari trebalo biti više – kako gledate na metode borbe HRB-a?

- Teško je odgovoriti. Ja sam pristao na demokratska pravila i nisam se nikada bavio uporabom sile. Iako, mogu razumjeti ljude koji se i na silu odluče kada je u pitanju pravda ili teror nad nekim narodom. Uostalom, svjedoci smo toga svakoga dana. Pogledajte samo televizijske vijesti – Baske, Kašmir, na tisuće mrtvih… U odnosu na Ira-u ili Crvene brigade HRB nije napravila ništa. Razumijem i takve organizacije, ali daleko od toga da ih opravdavam. Razumijem ljude koji su se i oružanim sredstvima htjeli suprotstaviti Jugoslaviji kao velikosrpskoj tvorevini.

Tvrdite da je HDZ punih deset godina opstruirao kažnjavanje pravih krivaca za poratne zločine. Zbog čega, po Vama, to danas ne učini SDP?

- Zbog toga što strahuju od produbljenja ionako duboke krize u kojoj je Hrvatska na svim, pa i na polju političke etike. Iako, ako ovo ostane hipoteka nad Hrvatskom, nećemo moći naprijed. U susjednim se zemljama te stvari pokušavaju raščistiti. Slovenski predsjednik Kučan prije nekoliko dana kazao je da smatra da je zločin koji se je počinio nakon Drugog svjetskog rata ravan kolaboriranju s Hitlerovim Trećim reichom i da su dvije najveće sramote u slovenskoj povijesti kolaboracija s nacistima i masovni pokolj ratnih zarobljenika i civila 1945. godine. Znači, u sudsjedstvu se te stvari ozbiljno preispituju jer društvo ne može naprijed s takvim hipotekama i traumama. Ne smije postojati kolektivna krivnja. Ako se politika odvoji od morala onda nema razlike između slobode i ropstva, između anarhije i reda, nema vrjednosne razlike. Politika bez etike, načela i morala ne može postojati…