Nekoliko sam puta dobro protrljao oči ne bih li se uvjerio da u »Forumu« doista gostuje onaj dobro nam znani doktor »s dva prezimena«. Uvjeren sam, ali s malom rezervom, da to jest bio Ivić Pašalić. A zašto sumnja u identitet osobe koja je predstavljena kao Ivić Pašalić? Zato što se onaj kojeg sam poznavao isticao po aroganciji, neprincipijelnosti, omalovažavanju svih i svega što ne razumije, po bahatosti i na lice nabačenom ciničnom smješku zbog kojeg su mnogi odrasli muškarci i mnoge odrasle žene mnogo puta procijedili pokoju grubu i neugodnu. Ovaj je, pak, Ivić Pašalić viđen u »Forumu« bio konstruktivno kritičan, nevjerojatno fair čak i prema SDP-ovcu Davorku Vidoviću, te - nije šala - dobronamjeran. Tako je, barem, zvučalo. Svaka mu je bila na mjestu. Druge stranke nije previše kudio, ni svoju, za divno čudo, odveć hvalio. Bio je u pravu i kad je ustvrdio da najveći dio vremena vladajuća koalicija troši na rasprave o tome tko će koga kontrolirati, u kojoj fotelji sjediti, te tko je kome i zašto podmetnuo nogu. A politika i političari nisu, rekao je pred kraj »Foruma« Pašalić (za sada samo) promijenjene dlake, sami sebi svrha.

Pa, što se to dogodilo s gostima Hloverke Novak Srzić?! Eto, ni Anto Đapić nije neargumentirano jurišao kako bi ušićario pokoji jeftini politički bod. Na početku se pobunio protiv ležernog i predložio malo oštriji ton, natjeravši nas na razmišljanje tvrdnjom da su i posljednja događanja u HSLS-u dimna zavjesa zbog koje se skreću pogledi s pravih problema. Iako na tu premisu ne treba nonšalatno odmahnuti rukom, nisam baš uvjeren da su hrvatske stranke i hrvatski političari tako lukavi i toliko dobro organizirani. Da to jest tako, Račan i Budiša bili bi poput šahovskih velemajstora. A zar vam oni sliče na Kasparova?!

Bio je dobar i Ivo Sanader. U Dnevniku. Obećao je da će sve učiniti kako u Saboru ne bi prošla Strugarova reforma školstva. Jer smo u protivnom - nastrugali. Ne postoji, tvrdi Sanader, niti jedan valjani razlog zbog kojeg bi ukinuli hrvatski tradicionalni školski sustav, opisno ocjenjivanje jest spuštanje ionako niskih kriterija, suludo je u 21. stoljeću informatiku svrstati u izborne a ne obavezne predmete, te je, naposljetku, teško prigovoriti tvrdnji da se posebnom školom za ravnatelje vraćamo u doba strogo usmjerenih (s pomno odabranima) kumrovečkih tečajeva. To o kumrovečkoj (političkoj) školi Dnevnik je, naravno, izostavio.