Novi list: 07. 02. 2002.

Račanovi misionari optimizma

Piše: Jelena LOVRIĆ

U sklopu akcije napumpavanja nacije dobrim vibracijama, premijer Ivica Račan jučer je posjetio zagrebačke gimnazijalce. Tim izletom u školske klupe uhvatio je zalet za veliku turneju članova svoga kabineta diljem Hrvatske, kojom će oni idućeg tjedna obilježiti dvogodišnjicu svoga ustoličenja. Zadatak im je da, kao svojevrsni misionari optimizma, skeptičnu javnost u izravnim kontaktima, oči u oči, pokušaju uvjeriti kako je situacija bolja nego je na svojoj koži osjećaju.

Račan je ovoga puta dao sve od sebe. Svojim domaćinima, doduše, nije rekao kako je sretna zemlja koja ima takvu mladost, ali se trudio dokazati da je sretna država koja ima vladu poput njegove. Neugodne podatke interpretirao je na originalan način. Kreativna mu je obrada činjenica bila na razini Čačićevih "200 tisuća radnih mjesta". Kad se već nije mogao pohvaliti smanjenjem stope nezaposlenosti, što je kao sigurno obećavao još za prošlu godinu, Račan se podičio "radikalnim smanjivanjem ubrzanog porasta broja nezaposlenih". Što će reći: armija na burzama raste, ali sporije nego u Tuđmanovo vrijeme. Premijer tvrdi da bi s naslijeđenim trendovima prekobrojnih danas bilo oko 600 tisuća.

Ali pokušaji filanja nacije optimizmom neće dati mnogo ploda prvo zato jer se Vladina bajkovita retorika sudara s grubim činjenicama. Četvrtina radno sposobnog stanovništva je bez posla, armada nezaposlenih probila je zastrašujućih 400 tisuća, 130 tisuća mališana izgubilo je pravo na dječji doplatak, najavljuje se rezanje radničkih prava, poskupljenje energenata i lijekova, reduciranje broja bolničkih kreveta, uvođenje naplate dopunskog osiguranja i za penzionere... U takvim uvjetima teško je javnost uvjeriti da su započete reforme u njenom interesu.

Vladin instant-optimizam sudara se i sa upozorenjima nezavisnih ekonomskih stručnjaka. Tako Bečki institut za međunarodne ekonomske studije nalazi da Hrvatska u tranziciji sve više zaostaje za nizom drugih zemalja. Tamošnji analitičari procjenjuju da će se gospodarski rast ove godine usporiti na tri posto, što znači da će Hrvatska gledati u leđa ne samo Mađarskoj ili Sloveniji, nego i Jugoslaviji i Makedoniji.

Protiv optimizma također rade i Vladine gluposti. Recimo, naftni rat, u koji su se Banski dvori blesavo zaletjeli. Zbog jedne nepromišljene i stupidne odluke Račanovih ministara Hrvatska je došla u sukob sa susjedima, pa mada je reterirala, jednom napravljena šteta teško se popravlja. Dapače, prijeti stalno novim komplikacijama. Bosanci sada najavljuju bojkot hrvatske robe, Slovenci traže da im Zagreb nadoknadi štetu. Pitanje odgovornosti za donošenje takve štetočinske odluke, koja će Hrvatsku strašno koštati, uopće se ne postavlja. U tom kontekstu Bandićeva alkoholna avantura zaista se čini posve bezazlenom.

Zborne Vladine laude sebi u čast neće uspjeti utjerati naciju u optimizam. Dobro je da se državni čelnici druže s narodom, ali nije u lošoj komunikaciji glavni problem. Tuđmanova je vlast bila protunarodna, potezi koje je vukla direktno su išli na štetu naroda. Aktualna se vlast, iz više razloga, može smatrati odnarođenom. Ne dijeli sudbinu sa svojim biračima, pa ih i ne razumije. A prigodni silazak među podanike prakticirali su i najveći autokrati.