Nakon šest hearingsa, jučerašnja "hrvatska uvertira" suđenju Slobodanu Miloševiću, koje je zasnovano na rekapitulaciji i jedinstvu njegovih regionalnih zločina, imala je za cilj dokazati teoriju miloševićizma po formuli V+S+K = H, odnosno Vukovar plus Srebrenica plus Kosovo jednako je Haag. Ta se formula, na žalost, dugo izbjegavala, premda je Haaški sud u načelu i bio osnovan da bi se vidjelo kako se jedan diktator naposljetku "prepraćuje" u dimenziju odgovornosti. Onaj koji nikome nije dopuštao govoriti još od Kosova polja 1987. primoran je u sljedeće tri godine slušati svoje brojne žrtve. Carla del Ponte optužila ga je za zločin protiv čovječnosti u Hrvatskoj i na Kosovu te za genocid u BiH. Ona ga je kao oca etničkog čišćenja optužila i za proizvodnju srpskih izbjeglica iz Hrvatske, BiH i Kosova i za viktimizaciju vlastita naroda na čiju štetu je provodio vlastitu ambiciju.

Budući da Milošević epigonski priznaje samo sud one partije kojoj je na čelu, njegovo odbijanje regularne obrane koju zamjenjuju srbijanski, britanski i holandski "prijatelji suda" i njegova nepotrošiva sklonost monologu i ovo će suđenje pretvoriti ne u formalistički nego u "formulistički" proces. Naime, Milošević će iznijeti svoju formulu H = N–UN–SRJ iliti stav da je Haaški sud produkt NATO-a, minus Opće skupštine Ujedinjenih naroda i minus Savezne Republike Jugoslavije, pa je cilj suđenja simbolično rušenje jedine preostale nacionalne države u Europi. A njegovo procesuiranje volja i percepcija teorije hegemonijske stabilnosti po kojoj se arbitrarno krši dosadašnji ključ međunarodnog poretka - princip suvereniteta koji zabranjuje vođenje (NATO) rata u svrhu promjene oblika države ili vlade.

Vjerujem da će Milošević nastojati da svoja kršenja vladavine ratnog prava preusmjeri u optužbu međunarodne zajednice radi njezina nepridržavanja međunarodnog prava, za što već dobiva potporu određenih krajnjih intelektualnih, pravnih i političkih krugova. On će učiniti sve za tezu po kojoj se njemu sudi kao borcu za mir i neovisnost. Iako je "troproces" protiv Miloševića datum koji će obilježiti međunarodno pravo 21. stoljeća, on neće biti lišen moralnog anatomiziranja "realpolitike" međunarodne zajednice koja je Haaški sud osnovala 1993., a 1995. Miloševića prihvatila gotovo kao heroja daytonskog mira, da bi ga 1999. kaznila zbog strateškog neposluha te 2002. optužila za genocid u BiH i zločine u Hrvatskoj, koji su se dogodili prije Daytona! Iako su tajne službe SAD-a i UK-a jedan od važnih izvora za dokazivanje njegovih nedjela u Hrvatskoj i BiH, zašto nije bio uhićen u Daytonu, nego tek nakon kosovske epizode koja se ne može usporediti sa zločinom protiv Sarajeva!? Možda Haaški sud dok sudi nije politički, ali odluka kome će suditi, a kome neće, nesumnjivo dolazi od njegovih političkih osnivača.

Osobno, suđenje Miloševiću podsjeća me na posteichmannovski jeruzalemski proces u kojem je optuženik do kraja služio svojoj ideologiji pravovjernosti, u što je Miloševića godinama uvjeravala njegova Lady Macbeth, koja se nije pojavila na sudu. U slučaju Eichmann pravda je pobijedila, a bojim se da će između Miloševića i pravde stati (precedentno) pravo. Ipak, melem je za većinske političke oči, ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, gledati prebahatog, svemoćnog i nedokažljiva Miloševića na optuženičkoj klupi.