Vjesnik: 13. 02. 2002.

Počelo suđenje Miloševiću u Haagu: »Manipulator i gospodar rata u čije su ime ubijali drugi«

Bivši predsjednik SRJ optužen za genocid u BiH, te ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu / Tužitelji Carla del Ponte i Geoffrey Nice: Miloševića nisu pokretali ni rasizam, niti ksenofobija, ni patriotizam, niti moralna uvjerenja već samo »želja za osobnom vlašću« / Jović - adut u rukama tužiteljstva

HAAG, 12. veljače (Od Vjesnikove izvjetiteljice) - Dokaže li tužiteljstvo Haaškog suda osnovanost bilo koje od 66 točaka optužnica koje za genocid (slučaj Bosna) i ratne zločine (Hrvatska, BiH i Kosovo) terete nekadašnjeg srpskog lidera Slobodana Miloševića, do danas jedini bivši šef države smješten na optuženičko mjesto može dobiti - doživotni zatvor.

U utorak je pred sudskim vijećem kojim predsjeda Richard May otpočeo jedinstveni proces protiv glavnog igrača balkanske tragedije ili tragedija. Naglašen je interes medija, a bila je tamo i neizbježna grupica na prilazu Churchillovu trgu ispred Tribunala, koja smatra da je suđenje namještaljka namijenjena dezavuiranju i osudi cijelog srpskog naroda.

Del Ponte: Ne sudi se državi nego pojedincu

Ustrajanje na imenovanju odgovornih bila je okosnica istupa glavne tužiteljice Carle del Ponte. »Ovdje se ne sudi ni jednoj državi ili organizaciji. Milošević je okrivljen kao pojedinac. Optužnica ne daje kolektivnu odgovornost cijelom jednom narodu i kolektivna krivica stoga nije dio tužbe jer to ne postoji u pravilima Tribunala i ja odbacujem tu ideju«, rekla je tužiteljica.

Uvod u dvogodišnje suđenje Miloševiću (kako se procjenjuje u najboljem slučaju) dalo je tužiteljstvo, prvo Carla del Ponte, a zatim glavni zastupnik optužbe Geoffrey Nice.

Opisano je pretvaranje komunističkog aparatčika u nacionalističkog lidera, gospodara rata i osobu koja je javnu karijeru zaključila na haaškoj klupi za optužene. Riječ je o »odličnom taktičaru i osrednjem strategu«, rekla je Del Ponte, a Nice je dodao: »Po cijenu neizrecivih ljudskih patnji slijedio je isključivo svoju ambiciju i žeđ za vlašću«.

Tužitelji smatraju da Miloševića nisu pokretali i vodili ni rasizam, niti ksenofobija, ni patriotizam, niti osobna moralna uvjerenja ili nekakav imaginarni osjećaj za čast, već isključivo »želja za osobnom vlašću«.

Milošević nije nikog ubio niti je nazočio zločinima. U njegovo ime, u ime politike koju je vodio, ubijali su drugi. On se distancirao od terena i od svakodnevnog prolijevanja krvi specifičnom, kako je rekao Nice, »mentalnom sljepoćom«, a na kraju je iskazao autističnu bešćutnost jer »nikad nije izrazio žaljenje zbog žrtava niti je to signalizirao«.

Zločini su se događali i kampanje etničkog čišćenja pomele su desetke tisuća života i »promijenile smjer« sudbina milijuna ljudi. Budući da sve to »nije mogao sam«, kažu tužitelji, on je »manipulirao ljudima bez osjećaja odgovornosti, bez sluha za razdiobu moralnog od onog drugog«.

Milošević je u svojoj standardnoj maniri mirno sjedio za mikrofonom, uz vrč kave. Izraz njegova lica bio je mješavina uvrijeđenog djeteta i lažne nadmenosti. Na neke Niceove izjave podizao je obrve, a povremeno je nalivperom sastavljao bilješke - kad se govorilo o Kosovu i manipulacijama. Ponekad je djelovao odsutno ili kao da se dosađuje pričom koja ga se ne tiče.

U dijelovima izlaganja u kojima je spominjana izravna odgovornost sudionika u »zajedničkom zločinačkom poduhvatu« Milošević je postajao naglašeno zainteresiran.

Tužiteljstvo je na početku procesa crtalo profil osobe koju vodi osobna neutaživa ambicija za vlašću i kontrolom. U tom cilju, istaknuto je, Milošević je kao velemajstor manipulacije iskoristio sve ljudske strahove, mitove, a ponajviše laži. Tužiteljstvo je obećalo voditi slučaj na »miran, neemocionalan način«. Pravnici će, izvodeći svjedoke i podastirući dokaze, inzistirati na činjenicama, a ne na osjećajima.

Pravda za spaljenu bebu, silovanu djevojku i Kosovare

Nice je u uvodu povezao tri priče s tri područja na koja se odnose optužnice. Pravda koju od utorka pokušava žrtvama stvoriti Haaški sud, trebala bi biti i pravda za spaljenu novorođenu djevojčicu u Vukovaru, i za dvadesetogodišnju djevojku silovanu i bačenu u bunar u Kozici i za kosovske stanovnike iz hladnjača i masovnih grobnica. Jedna od zanimljivosti iz tužiteljeva dugog obrazlaganja o Miloševiću jest opaska da su Srbi kao narod zaista patili, no ta je patnja i isprika za sva zlodjela koja su se zbila, »manja u usporedbi s onim što se dogodilo ostalim ljudima«, a u ime pravdanja zločina.

Tužiteljstvo je - ako je suditi i po najavama u uvodnoj fazi procesa - voljno razotkriti instrumentarij zloupotreba i manipulacija ljudima, posebno ističući zloupotrebu medija. Presudnu ulogu odigrat će svjedoci i, ako se čita između rečenica Del Ponte i Nicea, neki su svjedoci sigurni.

Nice je isticao ulogu Borisava Jovića, drugog po stvarnoj političkoj težini nakon Miloševića. Bez tadašnjeg vođe »krnjeg predsjedništva SFRJ« preko kojega je Milošević (neustavno, dakle nelegalno) realizirao svoj nesumnjiv utjecaj, priča o dolasku na vlast i manipulacijama bila bi necjelovita. Preko njega i Joviću sličnih, Milošević je imao »efektivan nadzor« i nad najvišim tijelom u federaciji kao i nad oružanim snagama.

Jovića nema u hrvatskoj i bosanskoj optužnici (osim kao aktivnog člana »zajedničkog kriminalnog poduhvata«), iako je njegova uloga pod reflektorom interesa tužiteljstva. Zato ne bi bilo iznenađenje da baš Borisav Jović razmijeni slobodu i poštedu od optužnice, jednako teške i ozbiljne kao Miloševićeva, za nekoliko dana seansi u kabini za krunske svjedoke. Jović je veliki adut u rukama tužiteljstva.

Spominjanje generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića u tom kontekstu tek je kozmetika. Ipak, Nice je naveo da je Kadijević govorio o »dozvoli za secesiju Hrvatske s tim da s nama ostaju neka hrvatska područja«.

Prva slika Miloševićeve uloge pružena u najvećoj haaškoj sudnici slika je utjecajnog manipulatora kome ništa nije sveto (uključujući njegova kuma i političkog mentora Ivana Stambolića), vođenog željom za osobnom vlašću. Njega nisu zanimali novac i financijska moć već samo politička moć bez granica.

Sada, s distance, prve snimke koje su najavile balkansku dramu djeluju još potresnije nego u vrijeme kad smo im svjedočili. Od Miloševićeve poruke »nitko ne sme da vas bije« (kad je partijski inženjering vodio tog aparatčika prema vrhovima stranke i kad je započela velika prijevara koja je prerasla u još veću tragediju), do skupa na Ušću u Beogradu kad je rekao: »Ne čujem vas dobro« i proslave 600 godina kosovske bitke.

»On je kontrolirao Predsjedništvo čiji članom nije bio, on je držao konce ljudi u tom tijelu kao što je nadzirao i vodio osobe koje su činile zlo, sve bez žaljenja i bez srama«, izjavio je Geoffrey Nice. Najveće suđenje nakon Nürnberga nastavlja se.

Lada Stipić-Niseteo