Vjesnik: 20. 02. 2002.

Ipak je to stoljetni kalendar

BRANKO VUKŠIĆ

Uprkos tomu što prisavski vedritelji i oblačitelji inzistiraju da ispod njihove programske satnice obvezatno stoji tekst: »HRT zadržava pravo izmjene programa«, još uvijek reagiraju na guranje ili kao stoljetni kalendar. Čemu onda napomena o pravu na izmjenu? To je tek alibi za promjenu filmova, aljkavost, intervetno gostovanje neke moćne političke face - kojoj se dopušta u nedogled ponavljati nekoliko otrcanih rečenica - i neprofesionalnost nedodirljivih zvijezda. Satnica se promijeni, jer genijalni urednici u filmskom programu umjesto 90 minutne »Suhe krpe na dnu mora« u zadnji čas kane uvrstiti jednako loše 120-minutno »More u suhoj krpi«, ili Denis Latin smontira pola sata dužu »Latinicu«, jer misli da je svaka rečenica u njegovoj emisiji genijalna i povijesna. A gledatelje, koji - neka se ne uvrijede zvijezde - i financiraju njihove hirove, najlakše je vući za nos. No, satnica se neće poremetiti, recimo, za izvanredne vijesti. Osim ako se izvrši državni udar, zalete avioni u newyorške nebodere ili glavnu urednicu zaboli trbuh od kakve za nju neprobavljive političke splačine.

Zato se satnica nije mogla pomaknuti ili ispremiješati kakvim popodnevnim ili večernjim okruglim stolom nakon prvog, drugog ili trećeg dana suđenja balkanskom krvniku Miloševiću. Ne da nije bilo pravovremene reakcije, već HTV nije u stanju korektno prevoditi ono što se govori u sudnici. Eto, moralo se pričekati na panel diskusiju o voždovu neukusnom haaškom showu do utorka kada je na programu redovan »Fokus«, u koji su pozvane već i njihovim mamama, djeci te naročito suprugama naporne face, s predvidljivim tezama. I pak, Tihomir Ladišić se odvažio pozvati u studio - uz Vladimira Šeksa i kada je u pitanju Milošević nezaobilaznog Dušana Bilandžića - Harisa Silajdžića, te napraviti (po receptu; malo domaćih, malo svijeta) konvencionalne razgovore s negdašnjim američkim veleposlanikom u Zagrebu Peterom Galbraithom i BBC-jevim novinarom, trenutačno britanskim parlamentarcem, Martinom Bellom. I sve je bilo strašno predvidljivo. I dosadno. Pa, molim lijepo, čak i oni koji tek povremeno bace oko na HTV-ov program znaju što Šeks i Bilandžić misle o Miloševiću, ratu, zločinu i kazni. Nije nam, naravno, ništa novo otkrio ni Galbraith, kotačić u međunarodnom sustavu koji je, naglasili su nekoliko puta svi gosti u studiju, itekako pomagao Miloševiću u stravičnim zločinima. Zapad nije bio čak ni indiferentan, ustvrdio je Silajdžić, već je embargom na uvoz oružja Hrvatske i BiH izravno pomagao Beogradu.

Silajdžićevo pitanje, »Zašto Zapad nije nakon pokolja u Vukovaru zaustavio Beograd i Miloševića?!«, trebalo je uputiti ili kakvom poznatom, uglednom inozemnom analitičaru, ili političaru koji se danas uopće i usudi o tome govoriti. Umjesto predvidljivih gostiju, u studio je trebalo pozvati govorljivog psihoanalitičara, političke analitičare, povjesničare mlađe generacije i pokojeg životnijeg i zanimljivijeg političara, te, na kraju, nekoga iz Srbije. Ovako je sve bila zakašnjela kolotečina.