Vjesnik : 25. 02. 2002.

Brani li se država ako pomaže obranu Miloševića

ZAGREB, 24. veljače - Predstavnici SR Jugoslavije dobrodošli su u Haaškom sudu i mogu pratiti suđenje Slobodanu Miloševiću iz publike, ali bez posebnoga statusa, odgovor je Tribunala na zahtjev jugoslavenskih vlasti da im se dodijeli položaj promatrača s posebnim privilegijima. Vlasti u Beogradu, naime, zahtijevale su od Haaga da im se prizna status promatrača za suđenje bivšem jugoslavenskom predsjedniku, koji podrazumijeva pristup svim dokumentima te privilegirani odnos i pristup stranama u postupku, uključujući suce. Po svemu sudeći, tu će ulogu imati predstavnik jugoslavenskog veleposlanstva u Haagu.

Prije te odluke, u Beogradu se vodila žestoka polemika: treba li ili ne država biti uključena u proces pred ICTY-jem? »Država se mora uključiti da bi obranila sebe, a ne Miloševića«, rekao je sadašnji jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica. »Baš nas briga za Miloševića, na sudu je on, a ne država«, istodobno je govorio srbijanski premijer Zoran Đinđić. Očite su, dakle, dvojbe među stručnjacima do koje bi se mjere jugoslavenski stručnjaci trebali uključiti u procese pred Haaškim sudom i može li presuda protiv Miloševića otežati položaj SRJ pred Međunarodnim sudom pravde.

Haaška tužiteljica Carla del Ponte otklonila je dvojbu sudi li se u Haagu Miloševiću ili državi. Rekla je - isključivo Miloševiću. Ostala je, međutim, dvojba: može li eventualna presuda protiv bivšega predsjednika zbog njegove individualne krivnje otežati ukupni položaj Jugoslavije u sudskim procesima koji se najavljuju pred drugim, također haaškim sudom - Međunarodnim sudom pravde.

Tome su sudu, naime, BiH i Hrvatska uputile tužbe protiv SRJ zbog agresije, pa je nedavno postavljeno pitanje: bi li se Jugoslavija, u želji da spriječi neželjene sudske presude protiv sebe, trebala aktivnije uključiti u proces suđenja Miloševiću? Problem je u političkim krugovima izazvao polemike sve do optužbi da se iza inicijative o aktivnijem sudjelovanju »skrivaju Miloševićevi simpatizeri«. Pokazuje se da i stručnjaci za međunarodno pravo na taj prijedlog gledaju različito. Jedni ocjenjuju da pitanje suradnje sa sudom nije stvar političke odluke nego pravna obveza, što je i utvrđeno statutom suda.

No, suđenja u Haagu u vezi su s osobnom odgovornošću optuženih, pa i s odgovornošću Miloševića. Stoga ih ne treba povezivati ni s kakvim drugim postupcima. Drugi pak dovođenje u vezu dva suđenja smatraju pravno neprihvatljivim i politički prozirnim jer se time, navodno, želi skrenuti pozornost javnosti i spriječiti konačno razobličavanje Miloševićeve politike prebacivanjem njegove individualne odgovornosti i odgovornosti njegovih suradnika na područje kolektivne odgovornosti srpskog naroda.

Nekima se čini da je riječ o sinkroniziranoj akciji kako bi se nastavilo otežavanje jugoslavenskog međunarodnog položaja i blokiranja započetih reformi. Po njima, trebalo je u SRJ, pa i u BiH i Hrvatskoj, pokrenuti postupke pred domaćim sudovima protiv prekršitelja humanitarnog prava. Budući da se to nije dogodilo, Haaški sud samo je preuzeo poslove kojima su se trebali baviti domaći pravosudni organi. Neki stručnjaci podsjećaju kako je riječ o »Međunarodnom tribunalu za progon osoba odgovornih za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. godine« te se zna da Tribunal sudi pojedincima, jer je krivnja uvijek individualna.

Ipak, suđenje Miloševiću moglo bi imati i stanovit utjecaj na državu i u političkom i u pravnom pogledu. U političkome, zato što je riječ o bivšem šefu države koji je dobivao izbore, pa bi se tako osuđeni Milošević u svijetu doživio kao »minus za srpski imidž«. Što se pravnih posljedica tiče, one su moguće zbog postupka koji se najavljuje protiv SRJ pred Međunarodnim sudom pravde povodom tužbi BiH i Hrvatske.

Neki strahuju da bi osuda Miloševića utjecala i na postupak pred tim drugim sudom, osobito ako se utvrdi postojanje krivičnoga djela genocida. Tek rijetki pojedinci podsjećaju da obveza suradnje sa sudom ne znači samo izručenje jugoslavenskih državljana nego i opskrbu te ustanove mnogim podacima koji bi pomogli da se ustanovi istina.

Vesna Fabris Peruničić