Po čemu se to veliki kapitalist i elitistička profesorica mogu nazvati narodnjacima? Što to ministra koji tisuće radnika šalje na ulicu čini socijaldemokratom? Kako se političar koji radi čuvanja biračkih glasova odbija stati u zaštitu ljudskih prava može smatrati liberalom? I što je to demokratsko u zajednici koja je okaljana desničarskom ideologijom, zloupotrebom državnog aparata, makinacijama u pretvorbi, demagogijom i nacionalizmom? I kako svi oni očekuju da birači povjeruju u njihove stranačke programe kad se ponašaju sasvim u neskladu s nazivom partije kojoj pripadaju?

Najnovija stranka na hrvatskom političkom obzorju zove se Zelena ljevica. Njezin osnivač Zoran Oštrić jasno je definirao program djelovanja: zelena komponenta upućuje na ekologiju, ljevica na brigu za radnike, siromašne, za neposrednu demokraciju, aktivno građanstvo.

Evo, recimo, Vesna Pusić je predsjednica Hrvatske narodne stranke. Partija koja ime vuče od Narodnjaka iz doba hrvatskog ilirskog preporoda, a moderne programske odrednice usadili su joj čelnici hrvatskog proljeća Savka Dabčević-Kučar i Dragutin Haramija, trenutačno se ni uz najbolju volju ne može nazvati narodnjačkom. Sadašnja predsjednica intelektualni je elitist koja optužbe da je ekstremni ljevičar odbija priznanjem da je liberal. Njezin prethodnik, a sada istaknuti ministar hrvatske Vlade Radimir Čačić, okorjeli je kapitalist, beskompromisni poslodavac, čovjek lišen bilo kakvog populizma te stoga nesposoban za ulogu stranačkog lidera.

S druge strane, čelnici Hrvatske SOCIJALNO-LIBERALNE stranke pod egidom elitizma prodaju čisti populizam. Iako su liberali po definiciji skloni krupnom kapitalu i slobodama pojedinca koji se ni po koju cijenu ne smiju zamijeniti s masom, aktualno čelništvo HSLS-a na čelu s Draženom Budišom upravo funkcionira po principu masovne, gotovo mitingaške demokracije. Jer, kako je uopće Dražen Budiša 1994. godine na skupu o deložacijama mogao izjaviti da bi on načelno stao u zaštitu ljudskih prava, ali da se oko toga neće odlučnije angažirati samo zato što time ne bi naišao na dobar odaziv kod birača. Liberalizam? Ne bismo rekli.

A što je sa socijalnom komponentom tog HSLS-a? Ništa, ona se savršeno nadovezuje na onu liberalnu. Čelnici HSLS-a tijekom godina gotovo se nikada, s nekoliko časnih iznimki, nisu pridružili nekom sindikalnom ili radničkom prosvjedu. Nikada nisu otišli dalje od deklarativne, načelne podrške pravima radnika.

Ali zato je s masom godinama dobro komunicirala Hrvatska demokratska zajednica. Na žalost, jedino što tu stranku povezuje s demokracijom jest način na koji je osvojila vlast. Zahvaljujući demokratskom načinu odlučivanja, dakle izborima, HDZ je pobijedio i držao vlast svih ovih godina. Na žalost, još iz vremena Weimarske republike 1919. godine pokazalo se da demokracija daje priliku čak i radikalnim strankama da sasvim demokratskim i legitimnim metodama osvoje vlast. Ili da ne idemo u tako daleke i radikalne primjere, dovoljno je spomenuti Jörga Haidera, čelnika austrijske Slobodarske stranke, koji je zahvaljujući demokratskom načinu odlučivanja prikupio dovoljno glasova da sudjeluje u koalicijskoj vlasti, iako su njegovi stavovi u najmanju ruku sporni.

No, da se vratimo na HDZ. Upravo zbog tih primjera, više u političkoj teoriji nije dovoljno reći da je netko demokrat, da bi bio liberal. Kao što nije dovoljno biti liberal da biste bili demokrat. Drugim riječima, demokracija daje slobodu izražavanja i odlučivanja, ali bez političkog liberalizma, poštovanja ljudskih prava, njegovanja civilizacijskih tekovina i osobnih sloboda, ona se lako može pretvoriti u autokraciju i totalitarizam. Slično se dogodilo s HDZ-om. Njega su birači doveli na vlast i godinama održavali na njoj samo zahvaljujući i nacionalističkoj histeriji potpomognutoj strahom od rata. Poslije se HDZ služio raznim makinacijama, od mijenjanja izbornog zakonodavstva i izbornih rezultata do otvorenog Tuđmanova nepriznavanja izbora, održavajući se na vlasti, ali zanemarujući sve one tekovine modernoga demokratskog društva: dakle liberalnoga, socijalnoga, posvećenog zaštiti ljudskih i manjinskih prava, slobode javne riječi i tome slično.

Na žalost, ni hrvatski socijaldemokrati nisu se baš istaknuli u zaštiti ljudskih prava, pa ni prava radnika koji čine većinu njihova biračkog tijela. Sve su glasnije optužbe na račun Račanova SDP-a, da se nije dovoljno zalagao za zaštitu ljudskih i manjinskih prava tijekom ratnih godina, nisu izlazili na deložacije, nisu čak ni deklarativno stali iza šačice osamljenih zaštitnika ljudskih prava, a da se o brojnim otpuštanjima i ne govori. Račanov SDP toliko se trudio oprati komunističku stigmu, da je izblijedio čak i onu ljevičarsku komponentu. Mnogi danas kažu da SDP nije ni ljevičarska, ni socijaldemokratska partija, nego strogo centristička stranka s natruhama nacionalizma i okrutnoga, sirovog liberalizma iz doba prvobitne akumulacije kapitala. Jer, kako Željka Antunović može radnike uvjeravati da im se samo čini da su siromašni jer po nekim mjerilima Svjetske banke oni to ne bi smjeli biti? Ili kako se Slavko Linić može svađati s radnicima, bacati poduzeća u stečaj i ponašati se kao oholi kapitalist s ljevičarskih karikatura? Ili da Mato Arlović uđe u otvoreni sukob s manjinama, koristeći najtvrđu HDZ-ovu retoriku?

Nije ni Akcija socijaldemokrata Hrvatske daleko od toga. Njezin bivši predsjednik Silvije Degen jedan je od najbogatijih odvjetnika, a njegov nasljednik i poduzetnik Zoran Klarić hvali se da je jedan od najbogatijih političara. Što to može značiti njegovim biračima: umirovljenicima, šljakerima, nezaposlenima? Znaju li njih dvojica kako se osjećaju siromašni, obespravljeni, otpušteni, umirovljenici s 800 kuna penzije, nezaposleni, očajni i nesretni?

Zapravo, jedina stvar koja povezuje sve hrvatske političke stranke jest njihova otuđenost od biračkog tijela. Bilo deklarativna, koja se očituje u potpuno ispraznim nazivima stranaka, bilo stvarna distanciranost od konkretnih problema, želja, očekivanja i zahtjeva koje građani upućuju ljudima za koje moraju glasovati — samo kako ne bi glasovali za neke druge.