Vjesnik: 12. 03. 2002.

Narod se već pita bori li se uopće itko u ovoj zemlji za njega ili svi samo strepe od gubitka vlasti

MIRJANA KRIZMANIĆ

U svakom vrtiću možemo naći neko dijete, koje u nekom od napadaja razmaženosti počinje uporno tražiti igračku kojom se tog časa igra Branko ili Maja ili stoličicu na kojoj sjedi Zoran ili Ivana.

Međutim, pametne tete u vrtiću znaju da u takvu slučaju nema popuštanja, pa unatoč djetetovoj ciki i kriki ili bacanju po tlu, ne dopuštaju razmažencu da ostvari što je naumio.

Tako je to kod trogodišnjaka u vrtićima, ali, nažalost, ne i u našoj vladi, koju smo s toliko nade i očekivanja izabrali i s toliko strpljenja do sada podržavali.

Gospodin Budiša, koji je prigodom izbora 3. siječnja 2000. godine izričito odbio bilo kakav pričuvni položaj u vlasti, vjerojatno apsolutno siguran u svoju pobjedu na predsjedničkim izborima, trpio je, eto, tu silnu nepravdu nešto više od godinu dana, da bi tada krenuo u svoj pohod zadobivanja funkcije koju, očito, smatra primjerenom svojim sposobnostima, radnom elanu i radnim navikama.

Gotovo šest mjeseci svi smo prisiljeni pratiti njegove manje ili više jasne atake na gospodina Gorana Granića, nesumnjivo najmarljiviju i najodgovorniju osobu u ovoj vladi, koja samozatajno obavlja brojne zadaće i rješava niz problema.

Ponašajući se poput pretile žene koja na modnoj reviji odabire odjeću najtanje manekenke, uvjerena da će i ona u toj odjeći zablistati istim sjajem, gospodin je Budiša odlučio postati zamjenikom premijera, i to po svaku cijenu.

Ali nije to, dakako, sve što gospodin Budiša želi. On želi obavljati i sve funkcije koje je obavljao gospodin Granić, ne, dakako, stoga što vjeruje da bi on to sve znao, mogao i htio raditi nego samo zato da se sve to oduzme iz sposobnih i radišnih ruku gospodina Granića.

Već će Budiša zatražiti i, dakako, dobiti pomoć ako mu bude (a bit će) potrebna. Dovest će on još neke pomoćnike da mu pomognu u tim zahtjevnim poslovima, a promijenit će ako i kad to zaželi i još pokojeg ministra koji se drznuo raditi u skladu s prihvaćenim programom Vlade.

U njegovoj čudnovato osvetničkoj opsesiji ne zabrinjava ga ni što narod koji mu je vjerovao gleda i prepoznaje to neprimjereno ponašanje kao golu borbu za vlast i moć.

Osim što nas sve već mjesecima pokušava zaokupiti svojim ispadima, gospodin nas Budiša uvjerava i da, kako kaže: »Mi liberali znamo da istina nije na strani većine, nego je istina ono što je istina«.

Dakle, nije istina ono što je većina čula i vidjela nego je istina ono što nam kažu liberali, jer oni to znaju. Partija je uvijek u pravu, rekli bi neki prošli ljudi.

Prijeti nam, osim toga, gospodin Budiša i nekim raskolom HSLS-a, kao da bi nas građane to uopće trebalo zanimati ili brinuti. Pa u HSLS-u gotovo više i nema njegovih osnivača i najvjernijih sljedbenika, a izjave novih članova, od glasnogovornika na dalje, više podsjećaju na neke alkare nego na liberale.

Ne bi sve to bilo važno ni vrijedno spomena, kad bi se odvijalo unutar Budišine stranke, ali događa se preko naših leđa, jer ometa Vladu u radu, stvara opću nesigurnost u zemlji i uništava i ono malo povjerenja što su građani još bili spremni dati političarima.

Zapanjujuće su i izjave nekih političara koji kažu da smo »svi taoci jednog čovjeka«, ne misleći pritom na gospodina Budišu, što bi bilo točno nego na gospodina Granića, koji ništa ne čini kako bi nas učinio svojim taocima.

Ova bi se vlast morala upitati kakvu poruku šalje svima, a posebno mladim ljudima u ovoj zemlji, kad ne može čvrsto i dosljedno stati iza svog člana koji pošteno, marljivo i predano radi nego njegovim žrtvovanjem popušta razmaženim prohtjevima čovjeka kojem je dobrobit Hrvatske i boljitak njenih građana zadnja briga.

Tete u vrtiću, naučene na razmažene zahtjeve, ne strepe zbog ispada takve djece niti se njima daju na išta prisiliti. Ali naša vlada čini upravo to: popušta nezajažljivim prohtjevima čovjeka koji će svakog tjedna izmisliti neki novi zahtjev ili prigovor radu vlade ili nekom njenom članu.

Zašto samo tolika strepnja od prijevremenih izbora, kad će oni ionako biti nužni i neizbježni? Neće se moći surađivati tako da se bez obrazloženja smjenjuju vrijedni ljudi, neće se moći raditi ako vlada bude stupala na bubnjeve gospodina Budiše niti udovoljavati promjenama koje će on ubrzo predložiti.

Uvrijeđeni odlasci tipa »uzimam svoje krpice i idem« blokirat će vladu svaki put kada stajališta gospodina Budiše ne budu potpuno i promptno prihvaćena.

Jest, moglo bi se dogoditi da bi odlučno odbijanje Vlade da udovolji gospodinu Budiši dovelo do raskola HSLS-a, ali zašto bi to trebalo brinuti Vladu ili građane. To je kao da obitelj Kremenko zabranjuje susjedima kuhanje graha, jer će to uništiti njihov brak.

Ne samo da u tom slučaju nije riječ o čvrstu braku nego je potpuno nejasno zašto bi za taj razvod trebao biti kriv itko osim bračnih partnera.

Ako članovi HSLS-a ne mogu ostati ujedinjeni na svom programu bit će da nešto nije u redu s njihovom motivacijom, a možda i s programom, ali se time nikako ne bi trebala baviti cijela Hrvatska.

Premijer ne bi smio popustiti Budišinim zahtjevima i time potkrepljivati njegovo nerazumno ponašanje. Sve što bi se dogodilo da zauzme čvrsto i jasno stajalište, koje Budiši nudi neke manje ustupke prema načelu »Uzmi ili ostavi«, dogodit će se i ako mu ovako bezrezervno daje sve što traži.

Svako potkrepljenje povećava snagu i čestinu pojavljivanja nagrađenog ponašanja, pa će tako gospodin Budiša svakog dana postavljati nove i nove zahtjeve i ultimatume.

Još je čas da narod na prijevremenim izborima kazni takvo ponašanje i ponovno odabere stabilne i pouzdane ljude. Domalo će većina ovog naroda zaista odustati od izlaska na izbore, jer se već sada pita bori li se uopće itko za njega ili samo strepi od gubitka vlasti?

Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini