U POZADINI ZAHTJEVA ZA UVOĐENJE DOMA NARODA U REPUBLIKU SRPSKU

Uvođenje Doma naroda, prema zagovornicima toga koncepta, trebalo bi osigurati konstitutivnost svih triju nacionalnih zajednica na cijelom području BiH. Dom naroda, međutim, samo je drugi parlamentarni dom. Dvodomna struktura parlamenta primjenjuje se načelno u složenim državama (federacijama), jer se kroz tu instituciju omogućuje da osim načela jednakopravnosti glasa svakoga građanina (jedan čovjek - jedan glas) bude ostvarena i ravnopravnost federalnih jedinica.

U sovjetsko-jugoslavenskoj tradiciji federalizam je bio uspostavljen nasuprot političkom pluralizmu, a očito je da i danas u Bosni federalističko načelo za drugi entitet nameću oni kojima nije do političke pluralizacije, barem ne unutar vlastite nacionalne zajednice.

Uvođenjem Doma naroda u drugom entitetu proizveo bi se efekt upravo suprotan onome što ga zagovornici tog rješenja deklariraju. Zemlja sastavljena od dvaju "simetričnih" entiteta jednostavno ne može biti samoodrživa, a uspostavljanjem strukture koja bi u "RS" fingirala federalno načelo samo bi se jačali njezini "državni prerogativi".

Da bi neka državna tvorevina, koju čini više homogenih zajednica, mogla opstati, moraju se uspostaviti određeni preduvjeti. Kao prvo, moraju je tvoriti više od dvije zajednice, što u Bosni jest slučaj. Kao drugo, ta državna tvorevina mora nositi neku skupnu političku vrijednost, predstavljati dodatni zajednički identitet, a oni koji je tvore moraju je doživljavati kao političku vrednotu.

Povrh toga takva državna tvorevina obično je izložena implicitnoj ili eksplicitnoj "izvanjskoj prijetnji" i ambiciji susjeda da svoj teritorij prošire na njezin račun, pa je i to dodatni kohezivni faktor.

Visoka decentralizacija države i organizacija federacije kantona, što je u temelju ustavnoga rješenja u BiH Federaciji, europejski je način uspostavljanja takve državne zajednice, a provođenjem načela supsidijarnosti, dakle, načela da se problem rješava na onoj razini na kojoj nastaje, trebalo bi se osigurati fleksibilnost i stabilnost takve države.

Za stabilnu Bosnu i Hercegovinu, dakle, ustavno rješenje nije u tome da se kvazifederalnim načelom učvrsti unitarni drugi entitet, već da se cijela zemlja prema povijesnim, geografskim i gravitacijskim načelima podijeli na kantone kao federalne jedinice, da se u tim (multietničkim) kantonima uspostavi načelo visoke autonomije općima, a da se kroz državnu razinu artikulira ta skupna vrijednost, koja federaciju kantona prema van predstavlja kao homogenu zajednicu.

Nije jasno kako se zamišlja biranje za Dom naroda u drugom entitetu, jer se to ne bi moglo činiti po istom načelu kao u Federaciji, gdje u nj svoje predstavnike biraju kantonalne skupštine, a njih u drugom - unitarnom - entitetu nema. Jasno je, pak, da je u pozadini prijedloga o Domu naroda u drugom entitetu ista ona logika koja je pred prošle izbore za neustavnost optuživala načelo izbora u Dom naroda u Federaciji i na državnoj razini, što ga je uveo OESS.

Naime, tada je određeno da cijele kantonalne skupštine, a ne samo nacionalni zastupnički klubovi, biraju zastupnike u Dom naroda, čime je onemogućeno da oni koji imaju većinu "među svojima", automatski stječu većinu i u Domu naroda, čak i ako nisu sposobni koalirati s predstavnicima drugih nacionalnih zajednica. Očito je, dakle, da se kroz kvazifederalno rješenje i deklaratorno "ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti" može provesti i antipluralističko rješenje i učvrstiti načelo: tri naroda - tri nacionalne stranke.