Vjesnik: 10. 04. 2002.

»Oluja« kao hrvatska propaganda?!

»Tko god se ovdje bio udomaćio do mjere da je znao razlikovati istinska zbivanja od službene informacije, taj ni "Oluju" ni niz izjava koje su stizale od visokih djelatnika MORH-a nije mogao uzimati za istinite«, kaže Walkiewicz / Uvaženom veleposlaniku trebali bi prosvjednu notu uputiti svi oni koji su bili na vlasti u vrijeme »proizvodnje psihoze kao dijela propagandnog rata, u kojemu je »"Oluja" bila u svom velikom dijelu proizvod takve hrvatske propagande«

ZAGREB, 9. travnja - Povjesničara Wieslawa Walkiewicza, poljskog veleposlanika koji je u Hrvatskoj proveo punih sedam, za nas sudbonosnih godina - od 1990. do 1997. - valja doslovno citirati. Što uvaženi diplomat misli o jednoj od najblistavijih ratnih operacija Domovinskog rata?

»"Oluja" je u svom velikom dijelu bila proizvod hrvatske propagande. Tko god se ovdje bio udomaćio do mjere da je znao razlikovati istinska zbivanja od službene informacije, taj ni "Oluju" ni niz izjava koje su stizale od visokih djelatnika MORH-a nije mogao uzimati za istinite.«

Pamtimo li još zagrebačka zamračenja, raketiranja Banskih dvora, »zvončića« po Draškovićevoj i oko HNK? Uvaženi se diplomat dobro sjeća tih dana jer nikad kao tad nije bio siguran na zagrebačkim ulicama, »očišćenim od neželjenih vozača«.

»Za vrijeme uzbuna ja sam se Zagrebom vozio na najudobniji mogući način. To samo znači da su one bile učinkovite. Naime, nisam se izlagao opasnosti i uzbune sam smatrao okolnošću koja se koristi da bi se ekspeditivno riješile neke stvari u komunikaciji gradom. Uzbune su, među ostalim, imale funkciju cementiranja narodne volje, a nisu bile rezultat istinske ugroženosti. Proizvođenje takvih psihoza bio je dio propagandnog rata koji se odvijao svuda«, kaže Walkiewicz.

Ako je sve što se događalo ljudima u Domovinskom ratu uglavnom iluzija i manipulacija, hrvatska propaganda i virtualna stvarnost, tada postaju razumljivi neki potezi hrvatske vlasti. Ona je uključivala sirene za uzbunu a isključivala semafore i zabranjivala promet samo zato da bi poljski veleposlanik brzo i udobno stigao iz Dubrave na Črnomerec. I obrnuto.

Neki su njegovi sugrađani tada išli na posao ili na fakultet. Na odredište nisu stigli udobno. Šestero je ljudi poginulo 2. i 3. svibnja 1995. Sjetimo ih se: Damir Dračić, Ana Mutevelić, Stjepan Krhen, Radmila Stanojšić, Ivanka Kovač i Ivan Markulin. Ranjeno je 176 Zagrepčana, među njima i novinar Damir Bebić, balerina Almira Osmanović i kći potpredsjednika tadašnje vlade Mirna Kostović.

Ali, veleposlanik ima još objašnjenja:

»Tako se, primjerice, nikada nije posebno objasnilo da je na onaj poznati "fićo" u Osijeku naletio tenkist JNA koji je u stvari Hrvat. U Manjači na poznatoj slici je jedan visok i neizmjerno mršav muškarac koji je bio Srbin, inače kriminalac, što se također prešućivalo. Nadalje, umjetno su angažirani zvučni signali na snimkama samo da bi se dočarao zvuk rata, a zapravo bi stradalo tek nešto tanjura i escajga«.

U Domovinskom je ratu poginulo 18.000 ljudi, a ranjeno je dvostruko više. Kako su to službeni podaci, prikupljeni prema međunarodnim kriterijima, podaci koje priznaju i međunarodni stručnjaci, postavlja se pitanje nije li veleposlanik malo pobrkao lončiće, odnosno »tanjure i escajg«?

»Bilo je, doduše, slika« - nastavlja svjedok vremena - »na kojima se vidjelo zvjerstvo vojnika Jugoslavenske armije, a obična kompjuterska obrada pokazala bi da na čizmama vojnika ne bi bilo ni trunčice prašine, iako se nalazio u Bosni koja je bila puna pijeska i prašine«.

Ne znamo je li dunavski mulj ostao na vojničkim cokulama pripadnika JNA koji su ulazili u Vukovar. Možda veleposlanik zna...

Uvaženom veleposlaniku Wieslawu Walkiewiczu trebali bi prosvjednu notu uputiti svi oni koji su bili na vlasti u vrijeme »proizvodnje psihoze kao dijela propagandnog rata«, u kojemu je »"Oluja" bila u svom velikom dijelu proizvod takve hrvatske propagande«. Biti sedam godina gost u zemlji u kojoj se ratuje i umjesto stradalih vidjeti samo razlupane tanjure i "escajg" može samo netko tko ne želi vidjeti istinu. Što može biti gore od veleposlanikovih riječi? Samo to što su one u Hrvatskoj zasad ostale bez službenog odjeka.

Aleksa Crnjaković