Vjesnik: 11. 04. 2002.

Ameri bi o Praljku već snimili film

BRANKO VUKŠIĆ

Vratio se iz Haaga legendarni "Hemingvej", kako su branitelji na Sunji zvali svog zapovjednika Slobodana Praljka. Otići će ponovo - govori u kamere na aerodromu Pleso general Praljak - u drugom smjeru. Natrag u Haag. Ako ga, naravno, ponovo pozovu. Pa čak i kao eventualnog optuženika. A kako se nema razloga bojati, otići će, bude li optužen, mrtav-hladan i uspravan. Kakav je, uostalom, bio svo vrijeme rata. I pravičan, o čemu bi se, uostalom, mogla napraviti, odlična televizijska dokumentarna emisija. Uz napomenu da je Praljak jedna od najživopisnijih osoba u Hrvatskoj a zbog svega što je do sada radio i napravio (između ostalog, završio je, prije rata, tri raznorodna fakulteta), hollywoodski intrigantan. Da ga imaju Ameri, već bi o njemu, kao i o mnogim drugim junacima Domovinskog rata, snimili film.

Nakon Ladišića, po nekakvom nepisanom pravilu uvijek bi se, idućeg tjedna, u »Fokusu« pojavila neuništiva Hloverka Novak-Srzić. Bez ikakvog se pojašnjenja, što je, uostalom, star i loš prisavski običaj, ovoga utorka to ukazanje nije dogodilo. Što je - em sam čovjek od krvi i mesa - činilo ugodu. Ali, čim je nova Ulagina akvizicija počela uopćavati, gladiti i maziti svoje goste, priznajem da je ugoda za tren nestala. Nit", se Tončica Čeljuska pokazala bankarskim ekspertom, nit" se snalazila u ophođenju s gostima, nit" je znala izazivanjem iskrica emisiju učiniti dinamičnom. Zato je razgovor o bankama, s, naravno, naglaskom na pljačku one riječke, protekao u toleratnom i dosadnom ozračju. Nismo nakon »Foruma« niti pametniji a još manje sigurni da se epizoda Dubrovnik, Rijeka ili Osijek, neće ponoviti. Od svog tog frazerskog izobilja u uhu su mi ostala tek dva detalja. Prvi je naoko lingvistički. Čeljuskini su gosti non-stop ponavljali da hrvatske banke moraju POvratiti povjerenje! Pa, Riječka banka i jest povratila povjerenje. I upravo su zbog tog Štokićevog poslovnog povraćanja štediše brže-bolje svoju lovu iz sefova ponovo premjestile u čarape. Dok se dio odgovornih ne vrati pameti, a dio - pravdi.

Briljirao je, ponovo, i potpredsjednik vlade Slavko Linić. Ovaj put izjavom »Ne daj Bog da sam znastvenik!« I usliši Bog - a kako je riječ o matamorfoziranom socijaldemokratu možda ipak tek zlatna ribica - Linićevu želju. A što ima Račanova lijeva ruka protiv znanstvenika? Razočaran je njima. Sobom, naravno, nije. A nas o sebi i ne pita. Radije pljuska. Zasad, na sreću, samo verbalno.

Zašto je Linić razočaran znanstvenicima? Jer se i oni protive rasprodaji hrvatskog bogatstva bez reda, smisla i strategije. Razočaran je zato što se i znanstvenici i puk protive da nam stranci počiste s tavana i ono malo preostalog žita. Protiv su da se povijest, naročito ona s kraja olovnih četrdesetih i pedesetih, dakle; loša, ponavlja. Jer, cilj je isti a samo su protagonisti različiti.

Linićevoj izjavi parirao je jedino Petar Šale tvrdnjom da je Europa bila na koljenima pred Tuđmanom!? Molim?! Koja je poanta tog priviđenja?! Nakon Tuđmana jedino bi Pašalić mogao ponovo baciti Europu na koljena. Od smijeha.