Novi list: 12. 04. 2002.

Rat za HDZ

Piše: Jelena LOVRIĆ

Sabor HDZ-a bit će demonstracija naše snage i zajedništva – uznositim je glasom ustvrdio sadašnji predsjednik te stranke Ivo Sanader. Možda, ako se do sabora, u idućih desetak dana, hadezeovci međusobno ne potamane.

Najveću opozicijsku stranku, naime, trese predizborna groznica, ali se agitiranje pretvorilo u otvoreni rat. Ne samo glavnih aspiranata na funkciju novog šefa stranke, nego i dva temeljna HDZ-ova, tradicionalno neprijateljska tabora. U programskom dijelu nema između Sanadera, Pašalića i autsajderice Freundlich neke velike razlike. Ali je polarizacija u stranci drastična. Vodi se borba na život ili smrt. Samo je Japa to mogao držati pod jednim poklopcem.

Sanader je HDZ vratio iz mrtvih. Stranku je naslijedio u raspadanju, na izborima prije dvije godine katastrofalno poraženu. Danas se govori o njenom povratku. Istraživanja pokazuju da su po snazi drugi u zemlji, ukorak ili nešto iza Račanova SDP-a. Sanader kod kuće ima podršku umjerenijeg dijela HDZ-a, a iz svijeta evropskih konzervativnih stranaka, za koje priznaje da su mu uzor.

Za Pašalićem vuku se najružniji repovi Tuđmanove vlasti. Kao savjetnik, radio je prljave poslove za gazdu, ali i za svoj račun. Spominje se kao tajni ortak u kriminalnim privatizacijama i veliki manipulator cijelom infrastrukturom HDZ-ove vlasti, od tajnih službi do niza, s proteklim ratom povezanih udruga. Veliki dio tih struktura i danas mu je na dispoziciji. Za Tuđmana je pregovarao s Karadžićem i nakon Šuška bio mu guverner za Hercegovinu. Pašalić je kandidat rigidne desnice, koja se s njim na čelu već vidi kako će ponovo zamarširati Hrvatskom.

Dvojici ljutih protivnika snage su izjednačene. Sanader ima stranačku logistiku, Pašalić je vještiji u organiziranju raznih »događanja« i bliži većinskom, primitivno nacionalističkom i antidemokratskom, raspoloženju u HDZ-u. Za njega radi divlji element u toj stranci, on upravlja njenim omladincima i veteranima. Nikada još, ni u jednoj važnijoj hrvatskoj stranci, rezultati izbora nisu bili tako neizvjesni kako su sada u HDZ-u. To bi se, možda, moglo smatrati dobrodošlim impulsom.

Ali nadmetanje za vlast u HDZ-u dovelo je do eskalacije političkog nasilja. U Hrvatskoj se po prvi put stranački skupovi održavaju uz pomoć zaštitarskih organizacija, čiji se snažni momci postavljaju između uzavrelih frakcija. Šaketanje je počelo u Splitu. I prošlotjedna županijska izborna skupština u tom gradu, vjerojatno bi, nakon cjelodnevnog nadvikivanja, završila masovnom tučnjavom da kordoni zaštitara nisu razdvojili zapjenjene. Skup u Slavonskom Brodu nije ni održan, jer se sukobljene strane nisu mogle dogovoriti ni koga će sve u dvoranu pripustiti. Svađu s dodatkom bubotaka, na rubu opće makljaže i hvatanja za vratove, u toj stranci tumače kao izraz svoje, navodno, demokratske prirode.

U nekoliko dana tuđmanovci su svojim provalama više napravili za vladajuću koaliciju nego je ona to uspjela u dvije godine. Prema HDZ-ovim izljevima krika i bijesa svađe u petorci doimaju se umiljato, kao dječji vrtić. Javnost se s razlogom pita: što bi tek nama radili da se vrate? Sociolog Srđan Vrcan upozorava da je riječ o nastavku one politike koja je čitavo desetljeće nasilje prakticirala kao legitimno sredstvo političke borbe. Zar je Hrvatska već zaboravila?