PRIVATIZACIJA - RASPRODAJA OBITELJSKOG SREBRA BLIŽI SE KRAJU

Mnogi se danas, od opozicije preko sindikata do običnih građana, pitaju zbog čega je aktualnoj vlasti toliko stalo da što prije proda Inu i Hrvatsku elektroprivredu, dva strateška oslonca hrvatskoga gospodarstva? Što država namjerava postići privatizacijom nekoliko milijardi kuna teških divova, osim što će privremeno napuniti proračun? Dražen Kalogjera, ugledni ekonomist koji je početkom devedesetih pokušavao uvesti vlastiti model privatizacije, bez muke nalazi odgovor: "Država će se riješiti brige."

Premijer Ivica Račan ovih se dana požalio kako raste otpor prema prodaji poduzeća strancima, što smatra katastrofalnim za državu. Otišao je toliko daleko da je ustvrdio da će zemlja "ostati izolirana", ako se inozemne tvrtke ne ohrabre da uđu u Hrvatsku. Međutim, ono što on zove privatizacijskim procesom javnost sve češće naziva rasprodajom obiteljskog srebra. Dok Račan misli da će strani kapital unijeti zapadnjačke norme poslovanja i zapadnjačke standarde, u stvarnosti strani vlasnici odnose sve što mogu. Banke u stranom vlasništvu isisavaju milijarde, mediji ne zastupaju nacionalne interese, već interese stranih vlasnika. Račan otpore takvoj privatizaciji naziva "jadnim i slijepim", tvrdeći kako "gospodarsko zatvaranje znači da Hrvatska neće ući u Europu". Tko je ovdje u pravu? Čiji postupci će se na kraju pokazati ispravnima: premijerova tvrdoglavost ili javni, sve izraženiji bunt?

Nakon što je bivša vlast u svome modelu pretvorbe i tajkunske privatizacije oskvrnula samu ideju prema kojoj bi se državna poduzeća, pronalaskom aktivnog investitora, pretvorila u moderna i uspješna poduzeća, sadašnja vlast samo želi zabiti zadnji čavao u lijes hrvatskoga gospodarstva. Pritom ispada da je Hrvatska u posljednjih dvanaest godina uspjela učiniti ono što je malo kojoj od tranzicijskih zemalja uspjelo: pokazala je da bi bilo bolje da su poduzeća ostala u državnom nego da su prešla u privatno vlasništvo. "Bivšoj vlasti nije bio cilj dobiti pravog investitora koji će djelovati u skladu s poduzetničkim mentalitetom. Njoj je bio cilj nagraditi ljude, stvoriti strukturu koja će biti odana vlasti čak i kad ona siđe s vlasti", ističe ekonomist Dražen Kalogjera, dodavši kako se on, zajedno s drugim ekonomistima koji su aktivno sudjelovali u radu stručnih savjeta SDP-a, nadao da će koalicija po dolasku na vlast promijeniti taj način razmišljanja. Prije svega, da će provesti učinkovitu i brzu reviziju pretvorbe. "Umjesto toga, dobili smo zbrkanu, neorganiziranu reviziju lišenu bilo kakve koncepcije, koja na kraju uopće nije dala rezultate."

Hrvatska se danas našla u nezavidnoj poziciji. U stranim rukama nalazi se čitav bankarski sustav, okosnica gospodarskog razvoja. Stranci nadiru i u turistički sektor u koji se zaklinjala svaka vlast: bivša i sadašnja. Sada se strancima nudi ulazak u energetski sektor, kičmu sustava. Dražen Kalogjera podsjeća kako bankarska industrija ne funkcionira isto u tranzicijskim i stabilnim demokratskim sustavima. Na Zapadu banke posluju u skladu sa strogim pravilima bez obzira na to tko je vlasnik, ali čak i u tim zemljama država se ne želi potpuno odreći kontrole. U Njemačkoj je, primjerice, golem utjecaj države na bankarski sustav, pa što onda treba reći za Hrvatsku.

"U tranzicijskim zemljama intervencije države potrebnije su nego ikada prije, pogotovo ako se želi poticati rast, spriječiti kriminal, stimulirati određenu vrstu poduzetnika", napominje ekonomist Kalogjera i upozorava da bi pametna državna politika napravila balans između onoga što treba privatizirati i onoga što mora ostati u državnim rukama, barem još neko vrijeme. "Ako izgubite infrastrukturne sisteme, poput bankarskog i energetskog, tada ne možete utjecati na dinamiku razvoja, što se može pokazati tragičnim."

Pod pritiskom Međunarodnoga monetarnog fonda namjeravaju se privatizirati i posljednji oslonci državne ekonomije, bez predviđanja kako će to utjecati na poduzetnički sustav. Hrvatska je godinama, a naročito u posljednje dvije, bila uljuljkana u fantastične makroekonomske pokazatelje – koji su doslovno uništavali one mikroekonomske. Hrvatska godinama ima najnižu inflaciju i gotovo zacementirani tečaj, ali svi ti pokazatelji negativno djeluju na gospodarstvo. Slovenci su, s druge strane, shvatili da takva politika ne funkcionira, devalvirali su tolar, zahvalili se MMF-u na uslugama i na kraju doveli do toga da osamdeset posto proizvodnje izvezu i da Hrvatskoj u razvoju odmaknu za nedostižnih desetak godina. Pritom slovenska država nije bježala od miješanja u ekonomiju. Hrvatska Vlada kao da se panično boji državnog utjecaja.

Mađarska je od ulaska u tranziciju najdalje otišla u rasprodaji državne imovine. Sada su zbog toga duboko nesretni. Čak je i njihov premijer Viktor Orban prilikom nedavnog posjeta Zagrebu upozoravao da Hrvatska ne smije ponoviti takvu grešku. Česi nisu išli toliko daleko, ali svejedno je golem kolač njihove ekonomije završio u rukama stranaca. Većinom sa sretnim posljedicama. Kalogjera ističe da nitko ne može i ne smije biti protiv privatizacije, budući da je globalizacija nepovratan i nezaobilazan proces. Pitanje je samo pod kojim će se uvjetima ona provesti.

"Prodaja velikih sustava, poput Ine i HEP-a, može biti prihod za aktivno investiranje, pod uvjetom da država zadrži određeni utjecaj. I naravno, da taj novac ne završi u proračunskim rupama, što bi bila prava katastrofa", veli Kalogjera, podsjećajući kako se Vlada ne može pravdati pritiskom MMF-a, budući da su njegovi stručnjaci najavili da će prihvatiti alternativni model. Kojeg trenutno nema.

Naglašavajući da poduzetnički mentalitet može biti prisutan i u državnom vlasništvu, Kalogjera napominje kako se ne treba čuditi što je strani kapital u Hrvatsku ulazio jedino kroz trgovinu i bankarski sustav, dok je proizvodnja potpuno zapostavljena. "Proizvodnja je u Hrvatskoj destimulirana. Ne može se izvoziti, a to onda znači propast", kaže on, usporedivši to sa Slovenijom koja osamdeset posto svoje proizvodnje izveze, a domaće potrebe industrija zadovolji tek za jedan radni dan.

Energetski potencijal HEP-a sastoji se, primjerice, od hidroelektrana i termoelekrana. HE Zakučac sigurno je najjeftinija elektrana u Europi i nju bi svatko poželio kupiti, dok, s druge strane, TE Sisak sa zastarjelom tehnologijom sigurno neće željeti nitko. Tragedija bi bila i podjela Inine imovine na benzinske crpke i rafinerije. Pogotovo zato što su rafinerije stare i u njih bi trebalo odmah investirati tristotinjak milijuna dolara. "Duboko sam uvjeren da privatizirati treba, ali ne valja žuriti. Potrebno je naći prave modele, pravi put i utjecaj države kako se ne bi zakočio gospodarski razvoj", naglašava Dražen Kalogjera, zaključivši kako ovakvu politiku privatizacije i odnos prema rasprodaji velikih poduzeća nikad ne bi očekivao od socijaldemokratske vlade.

"Mislio sam da će imati sasvim drugačiji pristup. Da neće marginalizirati struku, zapostavljati moderna socijalna dostignuća i da neće na vlast doći nepripremljena. A tu pripremu do danas nije napravila."

Najveći problem kod prodaje velikih državnih poduzeća svodi se na pitanje cijene. Koliko zapravo vrijedi to obiteljsko srebro koje se prodaje tek kad zagusti u obiteljskoj blagajni, čime pada i njegova stvarna vrijednost. U posljednjih nekoliko godina, cijena HT-a, Ine i HEP-a varira za nekoliko milijardi kuna, ovisno o revizorskoj kući, izvoru, pa čak i mediju koji o njemu piše.

Prema posljednjim procjenama, tržišna vrijednost Ine iznosi između jedne i dvije milijarde dolara. Međutim, iz tog sustava izuzeto je 37 posto dionica u Jadranskom naftovodu, kao i Inin plinski sektor, tvrtka Plinacro. Time je najviša procijenjena cijena gotovo prepolovljena na milijardu dolara.

Međutim, prema drugim računicama, ukupna vrijednost HEP-a, zajedno s upravnim zgradama, iznosi gotovo sedam milijardi dolara, umanjeno za iznos dotrajalosti opreme i objekata. HEP danas ima ukupno 30 hidroelekrana, 12 termoelektrana, te tisuće i tisuće vodova. Sve to danas, zajedno s upravnim zgradama, prema Vladinu izvješću, vrijedi samo 2,6 milijardi dolara.