Vjesnik: 15. 04. 2002.

Lopovi, bankari i ostali

Tako brzi happy end rijetko je koja bankarska kriza doživjela, čak i u razvijenijim i bogatijim zemljama, no baš je ta brzina činjenica preko koje je teško prijeći olako. Je li moguće da je uistinu sve tako savršeno?

VIKTOR VRESNIK

Riječka banka je prodana strelovito. Građani su spašeni, domino efekt zaustavljen, bivša uprava je pod istragom, a glavni krivac u zatvoru. Možemo, znači, biti sretni i zadovoljni.

Tako brzi happy end rijetko je koja bankarska kriza doživjela, čak i u razvijenijim i bogatijim zemljama, no baš je ta brzina, zajedno s naoko neopisivom lakoćom postizanja spasonosnog rješenja, činjenica preko koje je teško prijeći olako. Je li moguće da je uistinu sve tako savršeno?

Ne pokušavam iskonstruirati nikakvu dramu. Ipak, slučaj Riječke banke i njenog dealera Eduarda Nodila odmah je zaposjeo udarne stranice financijskih medija kao najžešći bankovni udar u tranzicijskoj Europi i otkud sada, nakon što su Nijemci pobjegli, odjednom tolika jagma za Riječkom bankom da je, među kvalitetnim ponudama, bilo teško izabrati najbolju i to prije konačnih rezultata istrage, u vrijeme dok se o krajnjem iznosu štete još samo nagađa. Znači li to da je problem bio u Nijemcima?

Ne znači, iako zasad nitko ne tvrdi da se bavarska banka, kad je jednom uvidjela o čemu je riječ, nije i sama malo poigrala na deviznom tržištu. Je li uistinu riječ o igri samo jednog, ne baš previše sposobnog dealera? Nemoguće. Kako to da revizori nisu ništa vidjeli? Zašto je Hrvatska narodna banka olako prešla preko tri upozorenja? Samo zato, jer su bila anonimna?

Previše je pitanja da bi sve bilo gotovo, a brzina izvedene akcije ulijeva proporcionalan strah. Ne, doduše, više za Riječku banku, ona se vjerojatno uistinu dobro udomila, ali za HNB i hrvatski ogranak revizorske kuće KPMG priča vjerojatno tek počinje.

Zašto članovi uprave HNB-a nude kolektivnu ostavku? Dok jedni smatraju da je riječ o pukoj demagogiji, drugima je bliža pomisao da bi se oni, zavrije li ponovo, s već kovertiranim ostavkama osjećali sigurnije. Zašto? Zato jer, po nekim tumačenjima, Bayerische Landesbank upravo sprema tužbu protiv HNB-a kao vrhovnog nadzornog tijela u državi.

Država je u međuvremenu okrivila revizore. Kako je moguće da godinama nisu primijetili rupe u financijskim izvještajima? KPMG, kao posljednji revizor, optužuje HNB zato što ih nije upozorila na anonimne prijave iako je na to bila obavezna u skladu s međunarodnim pravilima. KPMG, međutim, šalje u javnost i začuđene poruke: kako to da ih nitko od zaduženih istražitelja do danas nije baš ništa pitao? Kako to da nitko nije službenim putem zatražio njihove izvještaje?

Kao pravi krimić, priča će do samog kraja ostati bez pravog odgovora, a ni posve neočekivani obrati nisu isključeni. Jedino što mi se čini da u ovom krimiću ima previše onih koji kraj znaju unaprijed i to mi se uopće ne sviđa.

Još je jedna naoko sporna točka u cijeloj priči koju je nemoguće izbjeći. Zašto država nije spasila Slavonsku banku, ako je to učinila s Riječkom i Istarskom? Je li uistinu riječ o maćehinskom ponašanju prema određenim regijama? To je pak pitanje koje neki postavljaju iz posve određenih, isključivo političkih razloga. Nije, naime, riječ o regijama, nego o različitoj vrsti kriminala s drukčijim očekivanim posljedicama. Slavonska banka dugo je pokazivala znakove sumnjivog ponašanja, Riječka je bila i ostala dobrom bankom unatoč pogreškama, pa i kriminalu, određenog broja njenih namještenika. Propast Slavonske bila je tragedija za banku i za njene klijente. Propast Riječke završila bi smrtonosnim dominom koji bi u crno zavio nedopustivo velik broj hrvatskih građana, otjerao investitore i zaustavio na dulji rok razvoj gospodarstva u cjelini. Riječ je o posljedicama koje si nijedna vlast ne može dopustiti.

Je li banku trebalo opet prodati »strancima« ili bi bilo bolje da je napokon jedna od jakih banaka zadržana »u domaćim rukama«, pita Mate Babić, nezavisni ekonomist i član Savjeta HNB-a (i jedan od pretendenata na guvernersko mjesto napusti li ga Željko Rohatinski).

Samo to pitanje također je odraz razmišljanja dijela naših (ne samo) ekonomskih krugova i također miriše na političku demagogiju. Nije, naime, važno tko je (ili odakle je) vlasnik banke, tvornice, škole… - strašno je, međutim, važno kakav je.