Bosanski Hrvati« naslov je nove knjige sarajevskog književnika i novinara Ivana Lovrenovića, knjige za koju je Ivo Banac kazao da u »hrvatskom povijesnom pismu davno nije bilo temeljitije i ozbiljnije knjige, koja je, da se poslužimo Lovrenovićevim riječima, lijepa do bola«. Knjiga je podnaslovljena »Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture«, a objavljena je kod zagrebačkog »Durieuxa«.

– Nemojte zaboraviti Crnogorce i njihov naziv – crnogorski! Znanstvenici uvode razliku između standardnih (starinski rečeno: književnih) i organskih (govornih) jezika te razliku između simboličke (najčešće političke) i komunikacijske funkcije jezika. Kad se sve to primijeni na naš slučaj, s našom stogodišnjom historijom bratskoga klanja u želji za što većim razlikovanjem, dobijete potpunu kulturnu i generacijsku shizofreniju. Tako, jedno od najtežih pitanja u Bosni i Hercegovini danas jest obično svakodnevno pitanje: kojim jezikom govoriš? Treba razumjeti da je ono zapravo samo zamjena za pitanje: kojemu narodu pripadaš. No, bosanska baština, baština bosanskoga civilizacijskog identiteta je integralna baština, a ona je veća od svih naših današnjih političkih nacionaliteta. Zato sam jedanput davno rekao, i ni danas ne nalazim bolje »formule« kojom bih predstavio svoj osjećaj identiteta i pripadnosti: kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.

S druge strane, jezik je sve što imamo. U njemu je pohranjena sva memorija, sva historija i sva melodija našega kulturnoga postojanja. Kao Hrvat, nikada nisam prestajao osjećati tu memoriju, tu historiju i tu melodiju kao bosansku, ni taj jezik kao bosanski. No, pošto današnje nominacije našega jezika nisu ništa drugo nego značke jednoga primitivnog, vulgarno-političkog, navijačkog pripadanja, ja, posve apsurdno i posve politički dosljedno, ne želim ni u kojoj javnoj prilici »službeno« imenovati svoj jezik. Jednoga dana, ako bosanski atribut zasja u svojoj antropološkoj, zemljopisnoj i političkoj punini u analogiji s onim kako je sjao u bezbrojnim stoljećima prije dvadesetoga, taj će atribut biti ekvivalent imenu mojega jezika.

– Vaše pitanje je toliko bremenito i važno u etičkom i političkom smislu da bi bilo dobro kada bi postalo predmet kakva znanstveno-kritičkog, temeljitog i nemilosrdno objektivnog istraživanja, kao, uostalom, i općenito pitanje držanja Katoličke crkve i ostalih vjerskih institucija i zajednica u tom ratu. Od onoga što sam vidio da je dosad objavljeno, znam samo za sjajnu kritičku kroniku Milorada Tomanića »Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj« (Beograd, 2001.). No, nesumnjivo je da su bosanski i hercegovački franjevci imali, a imaju i danas, različito držanje spram cijeloga niza važnih političkih pitanja, s obzirom na Bosnu i Hercegovinu i s obzirom na Hrvate u njoj. Iako, kad se govori o fratrima u Bosni i Hercegovini, valja uvijek imati na umu jednu veoma važnu crtu: nikad ne smijete generalizirati!

Može se, naprimjer, s mnogo razloga govoriti o silnoj zaluđenosti hercegovačkih fratara, kao, uostalom, i tamošnje »biskupske crkve« i cjelokupne hercegovačke političke i intelektualne elite, tuđmanovskim »svehrvatstvom«, idejom Herceg-Bosne kao prvoga koraka u odvajanju od Bosne i pripajanju Hrvatskoj, antimuslimanstvom, itd., ali ćete isto tako susresti mnogo franjevaca u toj istoj Hercegovini od kojih ćete čuti sistematsku kritiku tih stajališta. Ipak, iznad svega toga ostaje jedna žalosna, tako duboko nekršćanska činjenica: u toj Hercegovini počinjeni su u ime hrvatstva i katoličanstva strašni zločini nad drukčijim bližnjima, a od onih koji su najpozvaniji na konkretnu i djelatnu osudu tih zločina i njihovih počinitelja, a to su bez ikakve sumnje svećenici – franjevci ili biskupovci, sasvim svejedno, do danas nismo čuli nijedan takav glas moralne hrabrosti i iskupljenja. Naprotiv, neki od njih, a najeklatantnije biskup mostarski Perić , i danas su na apsurdnoj prvoj crti vjerskoga fanatizma i nacionalne isključivosti.

– Riječ je o famoznom kontinuitetu one politike kojoj se HDZ BiH, kao filijalna podružnica Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini, zakleo na samom početku, davno prije rata u Bosni, i koje se do danas nije odrekao. Pogledajte stenogram sa sastanka »dijela hrvatskog političkog vodstva iz Bosne i Hercegovine« kod Tuđmana 13. i 14. lipnja 1991., dakle čak petnaestak dana prije one farse od slovenskoga rata! Na tom sastanku su već čvrsto dogovoreni sveti ciljevi: »proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini«, »stvaranje suverene Hrvatske u njezinim etničkim i povijesnim, sada mogućim granicama«, a Kordić i društvo zakleli su se u ime bosanskohercegovačkih Hrvata da »ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske«.

Sva ostala mudrovanja iz hadezeovskih kabineta, do danas, samo su jalove varijacije te tuđmanovske fantazme: dokantonizacija, federalizacija, zajednica kantona, hrvatska narodna samouprava, treći entitet... A što se tiče pozicije hercegovačkih Hrvata u bivšoj Bosni i Hercegovini, ona doista jest bila trećerazredna u razdoblju od svršetka Drugoga svjetskog rata do polovine šezdesetih godina. No, od tada se njihov položaj temeljito mijenja, tako da su u sedamdesetim i osamdesetim godinama na svim najvažnijim položajima u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (privrednim, političkim, policijskim, čak i vojnim) po nacionalnom ključu – Hrvati iz Hercegovine. Često isti oni koje ćete naći na prvim, »prvoboračkim« listama HDZ-a i Herceg-Bosne! Samo su promijenili partijsku knjižicu, vrhovnika i tekst prisege. To im, očevidno, nije stvaralo nikakvu glavobolju.

– Problem Republike Srpske zapravo je – problem vašingtonsko-dejtonske Bosne i Hercegovine. Ustavno-politički principijelno gledajući, i Federacija BiH i Republika Srpska znakovi su istoga apsurdnog rješenja i nepodnošljivoga stanja. Ono što se sad događa u vezi s primjenom odluke Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o jednakoj konstitutivnosti svih naroda, samo je još jedno skandalozno svjedočanstvo o potpunom nepostojanju ikakvoga plana ili namjere međunarodne zajednice u vezi s održivom budućnošću Bosne i Hercegovine, u kontekstu šire regije. A sam Petritsch , to se vidjelo i prije, a sad pokazalo u ogoljelom vidu, ne može i neće ništa, baš zato što mu je dodijeljena takva uloga – da ne može, neće i ne smije ništa. Osim izgovaranja uglađenih, gramatički korektnih i smisleno posve bezsadržajnih rečenica.

Sa stanovišta svojih poslodavaca, on, dakle, svoj mandat obavlja – savršeno. Način na koji je Petritsch organizirao pregovore o odluci Ustavnoga suda, način na koji su političari iz Alijanse, s Lagumdžijom na čelu, uletjeli u te pregovore, zatim način na koji su političari iz Republike Srpske sve to upotrijebili i izigrali – bojim se da kao posljedicu ima ireverzibilnu potrošenost te važne odluke. Drugim riječima: bojim se da je apsurdni status quo dvoentitetske strukture Bosne i Hercegovine sada zapečaćen. Da će biti demokratski legaliziran Karadžićev ustav Republike Srpske iz 1992. i ovjekovječena njegova i Mladićeva ratna stečevina, a da će s druge strane također biti ovjekovječena Federacija Bosne i Hercegovine, čija disfunkcionalnost i politička nakaznost će svoju destruktivnost tek pokazati u nastupajućem vremenu.

– O iseljenju kao varijanti »rješenja nacionalnog pitanja« bespredmetno je govoriti. Iz Bosne i Hercegovine iseljavaju se ljudi svih etničkih nominacija, jer zasad još nemaju nikakvih izgleda za perspektivan život i napredovanje u toj zemlji. No, nikad se ne može dogoditi da se narod »sav iseli«. To su smicalice kojima loši političari i njihovi još lošiji novinari sustavno histeriziraju narod, upravo s tim ciljem – da ga mogu pokrenuti u skladu sa svojim političkim ciljevima. Tako je radio Tuđman, tako je radio Milošević , tako – na mikro-planovima – i danas pokušavaju raditi njihovi nasljednici. Aktualna događanja s Drvarom i oko njega to vam dobro ilustriraju. No, Hrvati u Bosni i Hercegovini ostat će i opstati upravo usprkos svim svojim samoproglašenim zaštitnicima.

HDZ je učinio sve što je mogao da Hrvate u Bosni iskorijeni, fizički i mentalno, to mu jest dobrim dijelom pošlo za rukom, on od te namjere ne odustaje ni danas. Priče o trećem entitetu i o narodnoj samoupravi dokaz su za to, i vjerojatno će na tom svom destruktivnom putu u idućim godinama imati još nekakvih uspjeha. No, i kad se sve to završi – ostat će ljudi Hrvati, njihove obitelji, naselja, njihove kuće i stanovi po selima i gradovima, njihovi poslovi i snovi, njihova poduzeća i njihovi naraštaji... To se iskorijeniti ne da. No, za to neko drugo vrijeme, trebat će, svakako, neke posve druge ideje o sebi, o svojoj zemlji, o svojemu identitetu. O tomu sam pokušao dati neke uvide, i predvidjeti neke mogućnosti u knjizi o bosanskim Hrvatima.

– Za takvu mogućnost nema, srećom, ni psihološke, ali, što je mnogo važnije, ni materijalno-vojne podloge.