Novi list: 22. 04. 2002.

HDZ u vakuumu

Piše: Neven Šantić

Ne birajte one koji iza sebe imaju crne tragove, jer ako im vi danas oprostite, biračko tijelo sigurno neće - zavapio je poput Mojsija jučer s govornice dvorane »Lisinski« Andrija Hebrang. Hoće li ga narod hadezeovski poslušati kao što su Židovi poslušali svoga proroka, znat će se kasno navečer ili rano ujutro kad se novine već budu nalazile na kioscima ili na rotacijama vrtjela posljednja izdanja.

Bila je to jedna u nizu opomena Sanaderovih pristaša, upućena više onim kolebljivima i »nesvrstanima«, koji će naposljetku prevagnuti, nego otvorenim i ratobornim zagovornicima uspinjanja Ivića Pašalića na tron najjače oporbene stranke u Hrvatskoj. Doktora i one koji ga frenetično podržavaju to sve skupa, ukljućujući i Hebrangove riječi, ne impresionira. Računaju na zaborav birača, koje su i »ovi drugi« na vlasti uspjeli razočarati, a još više vjeruju u jaku ruku »koja zna što čini« i koja će znati zahvaliti za iskazano povjerenje.

Pašalićeve prednosti ujedno su i Sanaderove mane. Doktor iz Šuice zna da se demokracija ne iscrpljuje samo u lijepim i velikim riječima već odlučuje saldo konti na kraju prebrojenih glasova koje treba osigurati. Isto tako zna da »paradu« vodi on, pa i kada raščiščava sumnjivu situaciju s Branimirom Glavašem i »Borbašima« uljudno se naposljetku rukujući sa svojim »političkim protivnikom a ne i neprijateljem«, i da svi oni koji ga podržavaju, na ovaj ili onaj način, o njemu ovise.

Sanader pak vjeruje iskreno u demokraciju i pripisuje sebi u zaslugu konsolidaciju stranke nakon 3. siječnja 2000. godine što bi mu izaslanici na saboru navodno trebali honorirati, premda je za to po svim pokazateljima prvenstveno zaslužna traljava vladajuća koalicija, no u svemu je zavisan od pozadinskog posla koji bi trebali odraditi Glavaš, Šeks i ostali, koji u njegovom izboru vide svoju političku budućnost svjesni u protivnom Pašalićeve osvete.

U sjeni ove Shakespearovske dileme, biti ili ne biti, Sanader ili Pašalić, garnirane zaštitarima i incidentima u kojima se pokušava dokazati tko je veći »demokrat« i »Hrvat«, ništa se međutim novoga ne zbiva. Nijedna rasprava ni intervencija nije dala naslutiti da je HDZ na putu modernizacije. Osim uopćenih floskula kojima se poziva na stranačko jedinstvo, gdje bi tako HDZ i Hrvatska morali biti iznad pojedinačnih interesa, i samoohrabrujućih najava izbornog trijumfa gosti sabora iz Europe nisu imali prilike ništa čuti ni vidjeti što bi ih uvjerilo da je HDZ-u, i Hrvatskoj na čelu s njim, mjesto u njihovom društvu.

Čini se da su SDP, HNS i LS, čijih predstavnika nije bilo na jučerašnjem skupu, dobro procijenili kako je HDZ u vakuumu, jer zna da ne može biti ono što je bio a ne zna što bi bio sutra, i da im još nije vrijeme da budu tamo. Možda će nakon izbora novog predsjednika, kada se smire sadašnje tenzije u kojima se više brine o »ratovanju« nego o programu, biti drukčije. Možda.