Bila je to jedna u nizu opomena Sanaderovih pristaša, upućena više onim kolebljivima i »nesvrstanima«, koji će naposljetku prevagnuti, nego otvorenim i ratobornim zagovornicima uspinjanja Ivića Pašalića na tron najjače oporbene stranke u Hrvatskoj. Doktora i one koji ga frenetično podržavaju to sve skupa, ukljućujući i Hebrangove riječi, ne impresionira. Računaju na zaborav birača, koje su i »ovi drugi« na vlasti uspjeli razočarati, a još više vjeruju u jaku ruku »koja zna što čini« i koja će znati zahvaliti za iskazano povjerenje.

Pašalićeve prednosti ujedno su i Sanaderove mane. Doktor iz Šuice zna da se demokracija ne iscrpljuje samo u lijepim i velikim riječima već odlučuje saldo konti na kraju prebrojenih glasova koje treba osigurati. Isto tako zna da »paradu« vodi on, pa i kada raščiščava sumnjivu situaciju s Branimirom Glavašem i »Borbašima« uljudno se naposljetku rukujući sa svojim »političkim protivnikom a ne i neprijateljem«, i da svi oni koji ga podržavaju, na ovaj ili onaj način, o njemu ovise.

U sjeni ove Shakespearovske dileme, biti ili ne biti, Sanader ili Pašalić, garnirane zaštitarima i incidentima u kojima se pokušava dokazati tko je veći »demokrat« i »Hrvat«, ništa se međutim novoga ne zbiva. Nijedna rasprava ni intervencija nije dala naslutiti da je HDZ na putu modernizacije. Osim uopćenih floskula kojima se poziva na stranačko jedinstvo, gdje bi tako HDZ i Hrvatska morali biti iznad pojedinačnih interesa, i samoohrabrujućih najava izbornog trijumfa gosti sabora iz Europe nisu imali prilike ništa čuti ni vidjeti što bi ih uvjerilo da je HDZ-u, i Hrvatskoj na čelu s njim, mjesto u njihovom društvu.