Krik i bijes francuskih ljevičara u nedjelju uvečer bio je tragikomičan: "Fašizam neće proći!", nemoćno su naricali nad rezultatom vlastite političke pameti. Na pet sekundarnih kandidata raznovrsnih ljevica, od Chevenemena i dvoje trockista raspršili su lijepih 25,2 posto glasova, što je više nego je dobio Chirac. Doda li se tu 16,5 posto koliko je dobio Jospin - Le Pen matematički nema nikakve šanse u drugom krugu, budući da bi svi ti radije glasali za Chiraca. Dakle, opet po brojevima, nije u Francuskoj desnica do te mjere pobijedila koliko je ljevica mazohistički izbičevala samu sebe. Kad to u Italiji učini Fausto Bertinotti - to se može zvati pehom ili idiotizmom. Ali kada u Francuskoj to učini šest kandidata - onda je posrijedi glupost dignuta na razinu sustava.

Vjerojatan Le Penov poraz u balotaži ne smije ipak zavarati: desnica je u zamahu, i u Francuskoj, i u Italiji, i u Njemačkoj. Nije posrijedi samo dobrodošao sindrom klatna (u prostorima smrdljivima poput politike vazda je dobrodošao makar povremen propuh). Posrijedi je strah srednje klase pred recesijom koja je dovoljno duga da gura udesno, a nedovoljno oštra da izazove revolucionarne zamahe na ljevici.

Le Pen je u tome gotovo sporedan. Istinabog, dobio je 17 posto glasova, što pokazuje stanovito jačanje oštre nacionalističke desnice (koja u Hrvatskoj ipak računa na približno 40 posto glasova, tek usporedbe radi). Važniji je Chirac, koji bi s 20 posto glasova u prvom krugu mogao lako skočiti i blizu 80 u drugome, raspustiti Parlament, raspisati izbore i na krilima pobjede pomesti ljevicu u Narodnoj skupštini. Čak i da su u prvom krugu svi glasovi ljevice konvergirali Jospinu a desnice Chiracu - Chirac bi jamačno pobijedio. To je važniji pokazatelj od spektakularrlljeg Le Penova ulaska u drugi krug francuskih predsjedničkih izbora.

Francuska je, naime samo jedna od velikih evropskih zemalja u kojima desnica jača poziciju. A to, ponavljamo, nije zasluga političara i njihovih programa, nego porasta razine straha u biračkoj masi.