Vjesnik: 24. 04. 2002.

Rojsa na cestu, Hrvatice u rađaonice

BRANKO VUKŠIĆ

Ono o čemu i kako su razgovarali Romano Bolković i Ljubo Ćesić Rojs na hadezeovoj televizijskoj tribini »2 u 9«, spada više u područje kojim se bave sociolozi, psiholozi ili psihijatri nego televizijski kritičari. Bio je to, naime, ničim izazvan napad na pamet, logiku, pristojnost, kulturu, civilizaciju i uljudbu. Strašnije od napada koji se mogao otkloniti jednim pritiskom na daljinski jest činjenica da se rijetko viđeni trogloditizam predstavljao kao savršenstvo nacionalnoga, čistohrvatskog predznaka. Ništa strašno. Veća je tragedija što neandertalstvo - sudeći prema reakcijama gledatelja - pada na plodno tlo.

Iako je Rojsove verbalne nasrtaje čak i poticao, Bolković je pri kraju tragikomedije djelovao kao da gleda kroz korpulentnoga gosta. Djelovao je kao da mu je svega dosta. Čak i njemu, koji zbog ideologije može progutati uistinu svašta.

Uličnim rječnikom i logikom nerazvijenog djeteta, Ćesić je držao strogo profiliranoj Bolkovićevoj publici lekcije o bankarstvu, cestogradnji, pravu i pravdi, Haagu, rodoljublju, gospodarstvu, politici, časti, natalitetu i još koječemu.

Najveći dio emisije Bolković i Rojs utrošili su na površnu dijagnostiku te cestogradnju. U jednom je trenutku domaćin, poput ćorave koke, naišao na zrno ne znajući radi li se o hibridnoj ili nekoj drugoj "kuruzi". Naime, na Rojsovo lamatanje brojkama, kilometrima i ljudima, Bolković je ustvrdio da se u cestogradnji ponavlja slučaj imotskih građevinara koji su se devedesetih nudili državi da će za bagatelu graditi ceste. Ali im nisu dali. Tko? Pa, HDZ-ova vlast. Zašto? Zato što se netko dosjetio genijalne ideje da će najjeftinije, najbolje i najbrže ceste graditi vojska i Ljubo Ćesić Rojs, koji je dotad imao veze s cestogradnjom koliko i moja malenkost. Cestama se - vozio. Dok su tako građevinski strojevi Imoćana trunuli, dok je mehanizacija Hidroelektre i drugih građevinara hrđala, dok je tisuće radnika istjerano na ulice, država je kupovala skupe strojeve da bi vojska gradila ceste. Stručnjaci su dobili nogom u guzicu, a svestrani genijalci, poput Rojsa, uzeli stvar u svoje ruke. Gdje je tu logika? Nema je, ali zato ima love. Velike. Kontrolirane, usmjeravane, slasne... I taj je nevjerojatan volontarizam Bolković zdušno podržavao. Zašto? Zato što se o tom problemu nije potrudio saznati baš ništa. Zbroje li se svi propali bageri Imoćana, svi zahrđali strojevi svih hrvatskih građevinskih tvrtki, svi građevinski radnici istjerani na ulicu, svi rastjerani stručnjaci, sva uništena poduzeća, tada je kilometar ceste koju je izgradila vojska nekoliko puta skuplji.

Nakon Rojsova nastupa kod Bolkovića ozarene su jedino Hrvatice. Evo i zašto. Rojs se nudi da ponovno gradi jeftine ceste, a s ušparanih 250 ili, kako je u jednom trenutku uzviknuo, 500 milijuna maraka, Hrvatice će moći rađati male Hrvate. Te se genijalne ideje nije dosjetio čak ni Anto Baković!

Bez brige, bit će ideja kad se bude Hrvatskom vladalo onako kako preporučuje Rojs. Čvrstom rukom. Sieg Heil! I tad će na vidjelo isplivati ne kao što je krivo pretpostavljao dr. Franjo Tuđman 20, već 30 posto, zna Rojs, građana koji hrvatskoj državi rade o glavi. Dakle, gotovo trećinu Hrvata treba staviti pod ozbiljnu kontrolu. I tko kaže da žbiri i špije neće biti ponovno u glavnoj roli?!