Hrvatski politički teatar proteklog tjedna obilovao je događajima vrijednim pažnje za inozemne promatrače. U diplomatskim krugovima sa zanimanjem se pratio Sedmi sabor HDZ-a, nekadašnje »stranke ozbiljnih namjera« i još ozbiljnijih učinaka. Posebno su se pratile analize istupa dvojice glavnih kandidata za vodstvo stranke, dr. Ivića Pašalića, koji je u diplomatskim krugovima hrvatske metropole dobio ne baš sasvim laskavi nadimak »doctor diabolicus« -dijabolični doktor i drugog doktora, inkumbenta Ive Sanadera. Je li bolje za Hrvatsku da pobjednik bude Pašalić ili Sanader? Odgovor politologa Žarka Puhovskog da bi izbor Pašaliča značio konsolidaciju HDZ-a i jasno profiliranje Hrvatske, što bi onda moglo dovesti i do buđenja socijaldemokrata strani analitičari nisu, uglavnom, dijelili. Po mnogim sugovornicima, pobjeda bi Pašalića značila dodatnu destabilizaciju Hrvatske jer bi njegova pobjeda opet »probudila duhove«, što znači da bi mobilizirala sve ekstremiste koji teže autoritarnoj vlasti s nacionalističkim predznakom. A to bi značilo uvod u nove konflikte u jugoistočnoj Europi, i ponovno buđenje poraženog nacionalizma, ksenofobije i, konačno, i neofašizma u liku neoustaštva. U prilog takvom razmišljanju ide i konstatacija da su hrvatski građani, glasači na budućim parlamentarnim izborima makad oni bili, poprilično razočarani neučinkovitim reformama koje je poduzela koalicijska vlast petorke. To razočaranje prijeti odlaskom »političke njihalice« u desni otklon a to je već opća, europska pojava. Umjesto da ispravi greške prošle vlasti, zbog kojih se i Ivo Sanader ispričao na Saboru HDZ-a, ova je vlast politikom nezamjeranja zadržala kleptokratsku skupinu koju je HDZ promovirao u »novu klasu«, gospodarsku i političku elitu.

Sanader, nasuprot Pašaliću, daje inozemnih promatračima kakve-takve garancije da se u Hrvatskoj neće ponoviti takve eksplozije nacionalizma, ksenofobije i neofašizma, kako se to događalo u proteklih desetak godina. Bez obzira hoće li doći do definitivnog raspada HDZ-a na konzervativnu stranku sa Sanaderovim vodstvom i pokreta u kojem s Pašalićem na čelu strani diplomati vide opasnost za unutarnju stabilnost, Hrvatskoj je potrebno razdoblje mira i stabilnosti. Europska budućnost Hrvatske je jedina alternativa, a Pašalićeva – sada već poražena (ali ne premoćno) alternativa značila bi izolaciju i balkaniziranje Hrvatske.

Moderna Europa temelji se na odbacivanju četiriju pošasti koje su poharale Europu u dvadesetom stoljeću: nacionalizma, rasizma, ksenofobije i fašizma. Borba protiv tih četiriju pošasti predstavlja četiri ugaona kamena na kojima Europska unija gradi Europski dom. Zato je i Komisija Europskih zajednica u svom izvješću o stabilizaciji i pridruživanju za Jugoistočnu Europu posebno upozorila na opasnost od »ekstremnih obilka nacionalizma«. Taj ekstremni nacionalizam je marginaliziran u aktuelnim vladama zemalja jugoistične Europe. »Atraktivnost esktremnog nacionalizma« mora smanjiti, a to ovisi od konkretnih napora svake od vlada za modernizacijom, reformom i integacijom sa EU. Međutim, Europska unija ističe da se »ne može odbaciti rizik povratka nacionalizma u nekim od država te regije u idućim izborima«.

Poruka je sasvim jasna, kao što je to bila i prešutna podrška Sanaderu i njegovoj struji, koji mogu pridonijeti stabilizaciji političkih prilika u zemlji odustajanjem od ekstremnog nacionalizma, pa čak i od bojovne retorike predizbornih nastupa tog istog Sanadera. Da bi ispao uvjerljivi promotor »konzervativne reforme« HDZ-a, Sanader bi morao otići korak dalje od isprike onima koji su na svojoj koži iskusili »greške HDZ-a«. Nije dovoljno ispričati se, već bi, hoće li doista biti uvjerljiv, Sanader morao obećati za buduće izbore i reviziju svih sumnjivih poslova kojima je HDZ kumovao, i pravičnu naknadu svima onima koji su izgubili posao, kojima je imovina uništena u vandalskim terorističkim napadima za koje je HDZ-ovska vlast oprala ruke (ukidanjem, primjerice, članka 180 Zakona o obveznim odnosima, itd.). Isprika svim žrtvama arbitrarne i autoritarne vlasti ne može u ovom slučaju biti samo simbolična: pokrenuta je inicijativa da se Sabor ispriča sucima i državnim odvjetnicima koji su bez posla ostali u vrijeme kada je na vlasti bio HDZ. Ni to nije dovoljno: potrebna je konkretna gesta političara kojom će obeštetiti sve žrtve HDZ-ovskog režima, kao što se HDZ pobrinuo da se nadoknadi imovina žrtvama jugoslavenske komunističke vladavine. Nije lako vratiti tvornice radnicima, ali je moguće nadoknaditi stradalu imovinu u terorističkim napadima, a one koji su otjerani s posla – obeštetiti ili ponovno primiti u službu, s »časnim povratkom« umjesto »nečasnog otpusta« (primjer: Ortinsky). Samo bi tako političari svih boja dokazali da im je doista stalo do velikog broja »poniženih i uvrijeđenih«, koje su proizvele raznobojne vlasti na ovim prostorima, i da politika nije samo borba za vlast i fotelje.