Novi list: 27. 04. 2002.

Čudna veza između radnika i Le Pena

Francuzi su uskratili povjerenje socijalistu Jospenu koji se borio protiv smanjenja radničkih prava. Dio zaposlenih okrenuo se Le Penu koji ih želi »osigurati« od konkurencije stranih radnika

Piše: Branko Podgornik

Hrvatski sindikati još se ne mogu oporaviti od šoka: smanjenje dijela radničkih prava u Zakonu o radu predlažu upravo njihovi tradicionalni saveznici od kojih su to najmanje očekivali – socijaldemokrati Ivice Račana . Istodobno, cijela Europa jedva se oporavlja od šoka nakon što je socijalistički kandidat Lionel Jospin utrku za drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj izgubio od Le Pena , vođe desne ekstremističke stranke, koji je dobio čak 17 posto.

Jospenu nije pomoglo to što je njegova socijalistička vlada ostala najtvrđa brana promjeni radnog zakonodavstva i smanjenju radničkih prava, što zahvaća sve zemlje EU. Nije mu pomoglo ni to što su socijalisti Francuzima osigurali radni tjedan od samo 35 sati. Naime, socijalisti nisu uspjeli smanjiti nezaposlenost od gotovo 10 posto, a istodobno je pala konkurentnost francuskog gospodarstva. Prije desetak godina Francuska je po visini BDP-a po stanovniku bila u vrhu zemalja EU, a danas se približava začelju. Prestigla ju je i Irska.

Pomicanje birača udesno potvrđuje da i francuskom društvu konkurencija jeftinijih stranih radnika postaje veći problem od pitanja održanja dosegnutih prava onih koji imaju posao. Smatra se, naime, da su opasnome Le Penu glavna izborna baza radnici s nižom kvalifikacijskom strukturom koji najteže dobivaju posao, pa zato i vide »opasnost« u 4,3 milijuna stranaca, uglavnom muslimana, koliko ih danas živi u toj zemlji – kolijevci demokracije na europskom kontinentu.

Čini se da sindikati i njihovi politički partneri na ljevici gube tlo pod nogama u cijeloj Europskoj uniji. Još 1998. i 1999., kada se koalicija pod vodstvom Račana tek pripremala za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, od 15 članica EU najmanje 11 njih imalo je socijalističke ili socijaldemokratske vlade. Otada su vlade desnog centra preuzele Španjolsku, Italiju, Norvešku, Dansku, Belgiju, Austriju – kao i SAD, a dodatni pomak udesno, na cijelom Zapadu, potaknuli su teroristički napadi na SAD. Nastavak val povratka vlada desnog centra u rujnu se očekuje u Njemačkoj, a već u svibnju i u Francuskoj. Tada se održavaju i izbori u Nizozemskoj, u kojoj je stranka slična Le Penovoj već dobila 30 posto na lokalnim izborima u Rotterdamu, iako na nacionalnoj razini još ima dvostruko manju potporu.

No, francuski socijalisti, za razliku od svojih kolega u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji, imaju još jedan, puno teži problem. Dok su Gerhard Schroeder i Tony Blair na vrijeme potražili »treći put« za svoje socijaldemokrate, negdje između socijalizma i kapitalizma – posegnuvši za smanjenjem uloge države, ali i prava zaposlenih – francuska ljevica nije se reformirala. Ona se sve više mrvi i čini se da još nije izvukla sve pouke iz pada komunizma 1989. godine.

Tijekom 45 godina hladnoga rata, današnja je Europska unija živjela pod svojevrsnim staklenim zvonom, pod kojim su radnici, u to »zlatno doba« sindikata, stekli najveća prava i sigurnost u svijetu. Zapadne vlade poticale su njihovu zaštitu kako bi spriječile opasnost od sovjetskog utjecaja, a najsnažnije »socijalne države« stvorene su u poraženoj Njemačkoj i Italiji, zemljama neposredno uz »\eljeznu zavjesu«, branama prodoru komunizma. Stvorili su ih uglavnom demokršćani koji su prije više od pola stoljeća i lansirali ideju »trećeg puta« – između kapitalizma i socijalizma. Paradoksalno je da te »socijalne države«, nakon pada komunizma, demontiraju socijalisti i socijaldemokrati koji su preuzeli ideju »trećeg puta«, ali u obrnutom smjeru od demokršćana. Međutim, drugog izlaza zasad, nažalost, nema, jer je nekadašnji svijet, podijeljen na dva ideološki sukobljena bloka, zamijenio snažan zamah tržišnog liberalizma i globalizacije gospodarstva, u kojem se vodi grozničava ekonomska utakmica između SAD-a, EU i istočne Azije, ali i nacionalnih gospodarstava. Javljaju se i žestoke reakcije na ekonomsku i kulturnu globalizaciju koju diktira najsnažnija zemlja svijeta, pa smo svjedoci pokušaja samozaštite pojedinih civilizacija (islam) i nacija, a usporedo s tim rasplamsavaju se sukobi, nacionalizmi, ksenofobija i slično. U svijetu u kojem je ideološku borbu zamijenila uglavnom ekonomska, vlada svake države mora razmišljati ponajprije o tome kako će svom gospodarstvu omogućiti veću konkurentnu sposobnost (vani i kod kuće, među poduzećima i radnom snagom), kako ne bi zaostalo. Zato se gube ideološke razlike među desnicom i ljevicom, pa se stranke, kada preuzmu kormilo države, razlikuju samo po tome koliko su uspješne u osiguravanju razvoja i zaštite svog stanovništva u globaliziranom svijetu.

Nema sumnje da će Le Pen na predsjedničkim izborima u Francuskoj biti teško poražen od protukandidata Chiraca, ali je jasno da će nova francuska vlada, vjerojatno desnog centra, dodatno zauzdati priljev stranih radnika, zbog straha od jačanja ksenofobičnih stranaka. U posljednje vrijeme Francuska ionako ne pušta više od 100.000 stranaca u zemlju godišnje. Tako će se francuski radnici dijelom zaštititi od jeftinije konkurencije, ali je sigurno da će se oni i njihovi sindikati – nakon što im je Le Pen možda obavio prljavi posao – za neko vrijeme morati odreći dijela zaštite u radnom zakonodavstvu, zbog probitaka francuskog gospodarstva. Tu se kriju i pouke za Hrvatsku, ali više za sindikate, nego za Račanove socijaldemokrate koji se u nekim globalnim trendovima, čini se, prilično snalaze.