Vjesnik: 29 04. 2002.

Relativizacija zločina i patnje dopušta ponavljanje krvoprolića

U situaciji u kojoj hrvatska javnost nije u stanju staviti ni jedan domaći događaj u širi kontekst dramatičnih europskih i svjetskih zbivanja, a kamoli prepoznati podudarnosti negativnih trendova u zemlji i svijetu, Amnesty International za svoj čin svraćanja pozornosti na stradanje palestinskih civila nije ni mogao imati drugu publiku osim onu koja shvaća što se događa samo po službenoj dužnosti... Hrvatska teško izlazi na kraj i sa zločinima vlastite prošlosti koji se, ovisno o smjeni političke garniture na vlasti, relativiziraju. O tome jasno govore spomen-područja Jasenovca i Bleiburga, na kojima se smjenjuju čas skromne, čas pompozne ekskurzije političara

SIBILA PETLEVSKI

Dvadesetak članova Amnesty Internationala prošetalo je na dan aktivizma Zrinjevcem. Glava umotanih maramama, s plinskim maskama na licu i naoružani megafonom podsjećali su na amatersku kazališnu grupu čiji je nastup, osim televizije i pokojega zbunjenog prolaznika, registrirala jedino policija, koja se pobrinula i za ozbiljno osiguranje događaja, objasnivši usput televizijskim reporterima da je njihov interes potaknut neobičnošću rekvizita mirne šačice prosvjednika koji brojem nisu dosegli čak ni normu potrebnu za prijavu javnoga okupljanja.

Bijedne li šarade! U situaciji u kojoj hrvatska javnost nije u stanju staviti ni jedan domaći događaj u širi kontekst dramatičnih europskih i svjetskih zbivanja, a kamoli prepoznati podudarnosti negativnih trendova u zemlji i svijetu, Amnesty International za svoj čin svraćanja pozornosti na stradanje palestinskih civila nije ni mogao imati drugu publiku osim onu koja shvaća što se događa samo po službenoj dužnosti.

Trenutak je to u kojem odgađanje dolaska UN-ove komisije u Jenin povećava sumnju da su nad Palestinskim civilima počinjeni zločini, kada su se u srcu nove Europe, Bruxellesu, ponovno dogodili protužidovski rasistički ispadi, u trenutku kada glas Le Pena, za kojeg su nacističke plinske komore samo »povijesni detalj«, dobiva neočekivanu podršku francuskog naroda, ali je nagrađen i klicanjem Flamanskoga bloka na belgijski nacionalni praznik.

To je i vrijeme kada rezultati danskih izbora pokazuju da znatan broj Europljana razvijene demokracije danskoga tipa neće u svojoj zemlji strance.

Hrvatske »široke mase« za takvo što nisu zainteresirane. One štede energiju za prvosvibanjsku demonstraciju nezadovoljstva, jer, premda siromašne po duhu i crnome kruhu, ipak uspijevaju shvatiti da u tvrdnji kako »manja prava radnicima daju šansu nezaposlenima« ipak nešto nije u redu.

Budući da je u međuvremenu najjača opozicijska stranka u Hrvatskoj uspjela, pa makar i prijetnjom batine, uspostaviti red na stranačkim izborima i odlučiti se za svoju čelnu opciju – postavlja se pitanje hoće li hrvatske »široke mase« uskoro, prema uzoru na Francuze u prvom krugu predsjedničkih izbora, poput Talijana, Danaca, Norvežana, Portugalaca, ili poput Nijemaca na lokalnim izborima, pokazati svoje slaganje s retorikom desne, ili čak ekstremno desne politike.

Postavlja se i drugo pitanje: hoće li hrvatski intelektualci i mladi ljudi koji pohađaju sveučilište imati snage reagirati poput francuskih koji su najprije, zbog inercije duha slične onoj naših visokoobrazovanih ljudi, zaboravili na intelektualnu solidarnost koja nadilazi kratkoročno politikantstvo i izgubili filozofski i etički »razlog za djelovanje«, da bi potom taj isti razlog pronašli – gotovo prekasno, ali još na vrijeme – u demonstracijama koje broje 200 tisuća ljudi.

Hrvatske »široke mase« ne znaju za europske trendove, a ipak bi se u njih mogle prirodno uklopiti ako, na primjer, desnica iskoristi socijalno nezadovoljstvo pola milijuna nezaposlenih.

Zasad je teror nad onima koji misle, vjeruju ili izgledaju drukčije strogo ograničen na verbalno nasilje s etnoprizvucima, prema mogućnosti u Saboru, i na urbano batinanje odabrana uzorka (kao u nedavnom napadu skinheadsa na izvršnog direktora Helsinškog odbora za ljudska prava).

Za razliku od ljudi »odozdo«, domaća visoka politika pokušala je dokazati da misli svojom glavom i da »ne mora uvijek slijediti mišljenje Europske unije«, te da može, suprotno većini u Komisiji Ujedinjenih naroda za ljudska prava, glasati suzdržano o rezoluciji u kojoj se u svrhu sprječavanja tragične eskalacije nasilja traži povlačenje vojske iz područja na kojima postoje indicije da su učinjeni zločini protiv civilnoga stanovništva.

Rezolucija UN-a koja osuđuje i samoubilačke bombaške napade i traži prekid svih oblika nasilja, provokacija i razaranja, samo je jedan od izglasavanih dokumenata koji se naslanjaju kako na rezoluciju UN-ova Vijeća sigurnost od 31. ožujka ove godine, gdje se tražilo povlačenje izraelskih trupa iz pokrajine Ramallah, tako i na tekst rezolucije broj 1402, koja je sastavljena na poticaj Norveške i prihvaćena sa 14 prema 0 glasova.

Dokumenti čija važnost nije mogla biti zaobiđena pri formiranju mnijenja potrebna za prihvaćanje Rezolucije svakako su bila i pisma Međunarodnoga PEN-a, udruge intelektualaca od pera koja broji 132 nacionalna i transnacionalna centra iz devedeset pet zemalja, a koja je najprije sredinom ožujka, potom još jednom 5. travnja uputila pisma na nekoliko adresa: izraelskoj vladi, palestinskoj administraciji, glavnom tajniku UN-a Kofiju Annanu i američkom predsjedniku Bushu.

Uz razumljiv razlog hrvatske suzdržanosti, a to je nacionalni interes i politička opreznost u skladu s novoostvarenim poboljšanim odnosima s Izraelom, postoji još jedan element potreban za razumijevanje iznenadne samostalnosti u odlučivanju hrvatskih političara, a to je pranje savjesti.

Hrvatska teško izlazi na kraj i sa zločinima vlastite prošlosti koji se, ovisno o smjeni političke garniture na vlasti, relativiziraju. O tome jasno govore spomen-područja Jasenovca i Bleiburga, na kojima se smjenjuju čas skromne, čas pompozne ekskurzije političara. I danas u Hrvatskoj može tiho i nenametljivo proći nekoliko komemoracija jasenovačkim žrtvama prije nego što se dogodi takozvano »visoko pokroviteljstvo«.

Grizodušju pridonosi i otezanje u donošenju zakona o pravima manjina.

Dakako da srednjoistočna situacija nije nimalo laka niti se može donijeti instant-rješenje krize. Pogotovo ne sa sigurne distance onih koji ne poznaju životnu stvarnost Izraela.

Za ubijanje civila, bili oni Palestinci u Jeninu, ili Izraelci u Adori nitko ne smije dobiti slobodne ruke, jer postoji opasnost da se upravo ona stradanja ljudi za koje danas postoji politički oportuno opravdanje već sutra pretvore u »povijesne detalje«.A to se ne smije dopustiti. Upravo u ime žrtava holokausta, ali i u kontekstu porasta ksenofobije u ujedinjenoj Europi. Relativizacija zločina opasnija je od skrivanja činjenica jer dopušta ponavljanje krvoprolića.

Autorica je predsjednica Hrvatskog PEN centra, književnica, doktorica filologije, predaje na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.