Vjesnik: 30. 04. 2002.

Nitko se u Hrvatskoj nije obogatio znanjem

BRANKO VUKŠIĆ

Postoje neka nepisana televizijska pravila koja s logikom, katkad i zdravom pameću, još manje profesionalizmom, nemaju baš nikakve veze. Nikad mi nije bilo jasno zbog čega sport i vrijeme nisu sastavni dio Dnevnika, a nisu, jer se emitiraju nakon odjavne špice? S druge pak strane, opet sasvim nelogično, u Dnevniku se, s vremena na vrijeme, najavi, i to na samom početku u uvodnoj špici, kakav po rezultatu ili incidentu (čemu smo više skloni) sportski događaj ili vremenska specifičnost s uputom: »A opširnije pogledajte u sportskom pregledu (ili vremenskoj prognozi)!«.

Zbog čega se sportske vijesti getoiziraju? Zbog uzvišene politike? Ili zato što je netko, ne odveć racionalan, logičan i profesionalan napravio pogrešku koju papagajski ponavlja svaki urednik i svaka televizija koja imalo drži do sebe?! Ako Dnevnik ima pretenziju biti ogledalom dana, tada treba, poput dobre političke novine, sadržati sportske i vremenske vijesti. Možete li zamisliti da vam na kiosku nakon što kupite novine prodavač tutne u ruku još jedan listić s obrazloženjem: »Ovdje su vam sportske vijesti i vremenska prognoza. Znate, nije red da su skupa s izvješćem o Mesićevu posjetu Bangladešu te s Pašalićevim ili Glavaševim matamorfozama!«.

CCN pak svojom novom »koncepcijom« ne ispravlja pogrešku, već nelogičnost prevrće naglavačke. Tako prvo, u sedam navečer, prikazuju sportski blok, nakon toga vremensku prognozu - na izuzetno statičan, birokratski i netelevizičan način, a potom kao, naravno, zasebnu emisiju, Vijesti dana. Novi glavni urednik Miroslav Šafer želi biti drukčiji. Pa "talasa". Bez osobite svrhe. Tek da podigne prašinu.

Ni po čemu, osim ako nije ekskluzivna, bombastična ili oduševljavajuća, sportska vijest ne može biti ispred onih koje određuju vašu trenutačnu sudbinu ili budućnost (ako je uopće imamo). Izvješćima o vremenskim prilikama pojedine televizijske postaje svoje gledatelje bombardiraju tijekom čitavog dana. Zašto? Iz čisto praktičnih razloga. Vrijeme je, ako nije riječ o tajfunu, pijavici, 20 centimetara napadaloj tuči u lipnju, prolomu oblaka, uraganskom vjetru, servisna informacija. Gledateljima važna, ali ne, jer su je čuli do tada bar pet puta, ekskluzivna. Šafer je, jednostavno, "opičio" na svoj rever kričavu ružu da bi ga svi zapazili. I odmahnuli rukom.

Nije to više onaj isti Milan Martić. Nije. Nije to više onaj primitivni goropad koji se, nakon ubojstva civila, još i grozi pred kamerama Zagrebu i Zagrepčanima novim bombama. Priznaje da je taj, u glavi doživotni, milicajac naivno vjerovao kako će se tzv. Republika Srpska Krajina pripojiti Srbiji te da će on biti, u toj nekakvoj krnjoj Jugi, nekakav predsjedničić. Njega od trenutka kad su ga postavili na nepostojeće mjesto u nepostojećoj republici, više uistinu ne može nitko spasiti.

U Pirandellovoj drami šest lica traži autora, a u hrvatskoj inačici svjetski razvikanoga kviza ni 100 sastavljača pitanja ne može - dokazuje HTV - pronaći natjecatelja koji je u stanju odgovoriti na uistinu banalna pitanja iz opće kulture. Uostalom, tko se još u Hrvatskoj obogatio znanjem?